Nedjelja i blagdani

Učenik sluša učiteljev glas

Već je istrošena slika o životu kao putu ili kao izlasku (egzodus) prema Obećanoj zemlji. Ali to je prava slika. Posebno nam vazmeno vrijeme kaže da nismo siročad. U vjeri je moguće otkriti društvo koje nas hrabri da gledamo naprijed; i današnje evnađelje donosi možda najizražajniju sliku Isusove svijetle nazočnosti na bespućima povijesti: sliku dobrog pastira.
U toj slici bogatoj spomenom psalam 22 (23) pruža nadu vjerniku svakog vremena: „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora.“ Iznad svega Isus je, siguran vodič svojega stada, novoga Božjega naroda.

Pravi i krivi vođe
Temom dobrog pastira bavi se čitavo 10. poglavlje Ivanova evanđelja. Među mnoštvom koje sluša Isusa nalaze se i Židovi, njegovi protivnici: „Ima đavla i izvan sebe je, zašto ga slušate?“ Pograbiše čak i kamenje da ga kamenuju. Ali to ne treba čuditi. Kada prijeti nasilje i neprijateljstvo, Isus naviješta najjače poruke. To nije novost. To je uobičajena osveta ljubavi.
Simbolika dobrog pastira razvija se u tri faze. U prvom dijelu dobar se pastir suprostavlja krivim pastirima. Suprotnost je između pastira koji po imenu zove svoje ovce i tri apsolutno nepovjerljiva lika za stado, da ne reknemo mračna: slika tata, razbojnika i tuđinca.
U drugom dijelu  (rr. 14-18) Isus opisuje brigu dobrog pastira: kako vodi stado, kao sudruga njegovih ovaca, pod žarkim suncem, pod udarima vjetra i u noćnoj hladnoći. Isus ide i dalje: dobar pastir žrtvuje svoj život. Aluzija je jasna, sablažnjiva, nova.
U trećem dijelu pak, u evanđelju današnje nedjelje (rr.27-30), Isus obraća svoj pogled na stado. Tko su „njegove“ ovce? „Njegove“ ovce nisu Židovi, okorjeli u svojoj nevjeri, tvrdoglavo zatvoreni odbijaju Isusa: “Vi ne vjerujete, jer niste od mojih ovaca“. Nepripadanje stadu ne ovisi od pastira, on traži i zove sve da uđu u jedini ovčinjak, ali čovjekova je sloboda, uvijek odlučujuća u životnom opredjeljenju.

Tko su to „njegove“ ovce?
Pet glagola opisuje dobrog pastira u odnosu prema njegovu stadu, i pet riječi ocrtava poučljive i vjerne ovce. Dobar pastir, za razliku od krivih pastira, jest onaj koji „poznaje“ svoje ovce, „zove“ ih po imenu, „ide“ ipsred njih, „daje svoj život“ za ovce; „traži“ one koje su zalutale, „daje im život vječni“. S druge strane, „njegove“ ovce poznaju „pastirov glas“. „slušaju“ njegovu riječ, „idu za njim“, postaju samo jedno stado, pod sigurnim su vodstvom, jer mu ih je povjerio Otac. To su ohrabrujuće riječi za prve naraštaje kršćana koji su bili pritisnuti progonstvima ili opsjednuti opanostima krivih nauka.
Tko su dakle „njegove“ ovce? Oni su koje zove apsolutno besplatna Očeva ljubav, povjereni u sigurne ruke Sina, ruke koje su probijene čavlima, koje su oslobodile čovjeka iz grabežljivih ruku „tatova“. I poznaju Sinov glas, istinsku riječ; znaju je slušati u dubini svojega srca i spremno idu njegovim sigurnim stopama na pašnjake života. Jedan je glagol koji povezuje srce dobroga pastira i srce svake ovce: „poznavati“. „Poznajem svoje ovce i moje poznaju mene“. Biblijski pojam poznavanja označuje duboki životni odnos: prema uzoru odnosa Sina i  Oca. Evo dakle istinska i najjača oznaka učenika: ući u Isusovo otajstvo, slušajući njegovu riječ, idući za njim u ljubavi.

Pozvao sam te po imenu
Danas se održava svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Poruka za ovaj dan sasvim je u skladu s biblijskom slikom pastira: „Pozvao sam te po imenu“.

Spontano se nameće pitanje: u naše vrijeme dajemo li se zvati po imenu ili vlada manija da se stekne ime? I oko babilosnke kule ljudi su htjeli steći ime. Ali sa sudbonosnim završetkom: apsolutnom nesposobnošću da se razumiju, katastrofalnom konfuzijom.
Umišljenost da se od života učini prilika da se stvori ime, da se postigne osobni uspjeh osuđena je na žalostan završetak. To je kako graditi kuću na pijesku. Ime nije neki cilj koji treba postići. Već je spomen koji treba sačuvati, zvanje koje treba ostvariti, u povezanosti s Božjim planom. Svi smo pozvani po imenu. Nitko ne postoji slučajno. Ime izražava prijateljski, osobni pogled, neizmjernu Božju naklonost prema svakome. Ali ime je poziv koji se ponavlja.  Ja, ti, svatko je od nas pozvan na neko poslanje, posebno zvanje. Danas se moli ne samo da Bog još zove, posebno na evanđeosku radikalnost u posvećenom i svećeničkom životu. Nego da mladi znaju slušati duboko u svom srcu. Usprkos babilonskoj konfuziji. Pozor! Bog zove uvijek. Ali samo u tišini i u molitvi može se čuti vlastito ime.
Enrico Masseroni, Parola come pane

                                                   *****

Nitko nikada, iz moje ruke…

Moje ovce slušaju moj gklas“. Slušanje je naš prvi posao, prvo služba koju činimo Bogu i bližnjemu, prvi način  da drugome dadnemo - Bogu ili bratu – znak da postoji, da je za nas važan. Ljubav znači slušati. Svaki dan dati malo srca i malo vremena slušanju onoga glasa: „Moja ruža je važna jer joj posvećujem vremena“ (A. de saint-Exupéry).
Ali kako prepoznati njegov glas? „Ljudi se zovu od jedne šutnje do druge, traže se od jedne osamljenosti do druge. I svaki glas dolazi izvana. Ali ti, ti si Glas koji zvuči usred duše“ (Gertrud von Le Fort). Treba onda brižno čuvati srce, jer je, kako govorahu stari, vrata bogova; jer iz srca, kaže Biblija, izvire život (Izr 4,23).
U mnogim dijalektima ni ne postoji riječ poslušati, sastavljen od glagola slušati. Koliko se puta tuže roditelji: ono dijete ne sluša; onaj dečko već ne sluša nikoga. Misle reći: ne prihvaća ničije savjete. To je isti tužba kojom Bog ispunja Bibliju: Čuj, Izraele! Slušati znači poslušati.
U današnjem je evanđelju nerazmjer, sav u našu korist, između onoga što Isus čini za nas i onoga što mi trebamo činiti da bismo uzvratiuli na njegov dar. I mnogo je važnije, bar jednom, da se zaustavimo na onome što nam Isus obećava. Čini se to vrlo rijetko.
Svi nas neprestano podsjećaju na dužnosti, na martljivost u iskorištavanju talenata, da vršimo zapovijedi, i mnogim kršćanima prijeti opasnost da izgube volju jer u tome ne uspijevaju. Dakle dobro je, zdravo za dušu, da udišemo snagu koja se rađa iz ovih Isusovih riječi: „Ja dajem život za njih“ (Iv 10, 15.28).
Božji nam je život dan, prisutan je u nama, kao skromno sjeme, koje se počne micati svaki pau kada nas Isus izbližega dotiče.
„Nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke“. Nitko, ni anđeli, ni ljudi, ni život, ni smrt, ni sadašnjost, ni budućnost, ništa neće nas moći rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8,38).

Snaga i utjeha ove apsolutne riječi: „Nitko“. I odmah poduplana: “Nikada neće propasti“.
Glagol nije u prezentu nego u futuru, i označuje svu povijest, dugu kao što je dugo Božje vrijeme. Čovjek je, za Boga, strast kadra prijeći vječnost.
„Nitko nikada, iz moje ruke“: ruke koje razastriješe nebesa i udarile temelje zemlje, lončareve ruke nad glinom u Edenu, stvoritelje ruke nad zaspalim Adamom i rađa se – iz ekstaze čovjeka – Eva, zakovane ruke na križu u zagrljaj koji ne može više prestati. Nitko te neće odijeliti od ovih ruku: riječi koje nas ohrabruju.
Kao vrapci imamo gnijezvo u njegovoj ruci.
Kao djeca čvrsto se hvatamo za onu ruku koja nam ne dopušta da padnemo.
Kao raspeti ponavljamo: u ruke tvoje predajem svoj život.
Ermes Ronchi, Respirare Cristo

Pastir, vuk i najamnik

Svake godine na četvrtu vazmenu nedjelju čitamo evanđelje o Dobrom pastiru. Zato je taj dan posvećen molitvi za duhovna zvanja. Papa redovito upućuje za tu prigodu svoju poruku. Deseto poglavlje Ivanova evanđelja koje govori o Dobrom pastiru čitamo na tri puta, svake godine po odlomak, kao da ne možemo odjednom obuhvatiti sve bogatstvo ove lijepe slike Dobrog Pastira. Ljepota kojom se obavija ova slika možda nam je često puta priječila da prodremo do njezine prave stvarnosti i smisla. U govorima, a još više na slikama i sličicama, prikazivala se pastirska idila daleko od svih napetosti i tvrdoće istinskog života. Slatkoća takvih slika brzo obljutavi, jer je lažna, nikoga ne može privlačiti. Falsifikat nitko ne želi nasljedovati. Može i poći za njim, ali se brzo ogorčen od njega odvraća.

U evanđelju je već sve rečeno. Najamnik ne osjeća odgovornosti, on gleda samo vlastitu korist, samo svoju dobit. Izbjegava posljedice svoje službe, jer stado nije njegovo. Samo je prividno povezan sa stadom, on je stadu tuđ, i zato otuđen. Ne bježi samo od vuka, nego i od ovaca ako nešto traže od njega, ako ga one trebaju. On ne pozna imena ovaca, on znade samo njihov broj.

Jedini je Isus pravi pastir. U svim drugima se isprepliće sve troje: pastir, najamnik i vuk. To su Izraelci doživjeli u svojim kraljevima, to svi ljudi doživljuju na svojim vođama. Zato su i očekivali "pravog" pastira. Isus je za sebe ustvrdio da je taj Dobri Pastir, on je bio i jest taj Dobri Pastir. On na sebi nosi znakove smrti, daje svoj život za svoje. Nikakva svjetska sila ne može slomiti Isusovu volju da čuva njemu povjerene. On jest naprosto "za nas", "čovjek za druge".

Obično pastir živi od stada. Kod Isusa je sasvim obratno. On je onaj od kojega stado prima život, on stado čuva na životu.

Isus nije učitelj koji strogim pogledom sudi, niti psiholog koji analizira nutrinu. On je više kao majka ili kao suprug koji s ljubavlju poznaje. Dobar Pastir pozna svoje i njegovi poznaju njega, dakle, među njima je stvarno, živo jedinstvo. Poznati je Božja povlastica. Samo Bog može spoznati Isusa u potpunom smislu. Ova Božja trojstvena spoznaja objavljena je i ponuđena ljudima u znaku križa. Ocu nije trebao križ da upozna Sina. Ali čovječanstvu je apsolutno bio potreban križ da upozna Isusa.

Stoga kad čujemo riječi da "dobar pastir daje svoj život" mislimo na Isusov križ gdje je Isus dao svoj život za sve ljude. Ali to je preusko gledanje. Isus daje svoj život ne samo u času svoje smrti, nego za vrijeme cijelog života na zemlji. To je važno, jer je Krist jedini pouzdan uzor za naš život prema kojemu se treba ravnati. Kršćanin mora postati drugi Krist, kako kažu crkveni oci. Ovaj nam zahtjev može izgledati vrlo odvažan, jer nadilazi naše snage i ne možemo postati slični Kristu ni izdaleka. Ipak nam Ivan na drugome mjestu kaže, da je naša sličnost s njime Božji dar. Za naš život vrijedi da svim snagama barem nastojimo u mislima, osjećajima i djelima nasljedovati Krista.

Ima i onih koji su stavljeni pred zahtjev da postanu slični Isusu i u smrti, kao na pr. Maksimilijan Kolbe, koji je 1941. godine u Auschwitzu zamijenio oca obitelji i umro u plinskoj komori. Ipak Isusov primjer vrijedi i za nas druge. Tko živi da drugome pomogne, da se sasvim žrtvuje za druge i za sebe ništa ne zadrži, taj za njih daje svoj život. A to je učinio Isus.

Time nam je pokazao što znači živjeti u kršćanskom smislu. "Ljubav'' je često zloupotrebljavana riječ. Netko je podrugljivac rekao; „Nijedan čovjek ne može živjeti bez ljubavi, što se mene tiče, ja volim med za doručak." Pod riječ "ljubav" može se uvući i uživanje, pohlepa, seksualna strast, čak i sama oprečnost ljubavi - sebičnost. Isusov primjer sve to raskrinkava kao laž. Ovaj živi primjer znači davati život komad po komad, dan za danom. To može ponekad zahtijevati nekrvno mučeništvo, što može izgledati teže nego mučenička smrt. Ali nitko ne može reći kao Isus "Imam vlast svoj život položiti, imam vlast opet uzeti ga."

Nama većinom više ne pripada naš život. Nismo gospodari nad njim, jer smo ga na različite načine rasipali. Griješiti naime uvijek znači i svoj život gubiti u strasti i sebičnosti. Ipak ga možemo opet naći u njemu koji je obećao: "Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga" (Mt 10, 39). Tako nepogrešivo znamo kako zadobiti život, svoj i bližnjega.

Neki će biti "ugrabljeni" iz Pastirove ruke. Gdje je taj "vuk“ koji ih može ugrabiti? Najčešće vuk je u nama. Naša zatvorenost prema drugima, tvrdoća srca, oholost, naše ''dobre" isprike, to su snage koje nas mogu ugrabiti iz Božje ljubavi. Samo čovjek može sam sebe izvući iz Božje ruke, ako odbija čuti i slušati riječ Gospodinovu. Dobar Pastir je pravi pastir nasuprot svih "krivih pastira" koje čovjek sam sebi daje..

Nedjelja "Dobrog Pastira" posvećena je molitvi za zvanja, svećenička i redov nička, muška i ženska, ali i zvanju svih nas kršćana. Po slici Dobrog Pastira Krist nas zove na obraćenje. Pastir koji svega sebe predaje za Božju stvar postiže slobodu i doživljava radost. Božja stvar mu postaje život, i zato se potpuno za nju predaje. Tako slijedeći Isusa osmišljava svoj život i postaje primjer i poziv. To je zvanje svih kršćana. Svećenici i redovnici i redovnice to čine na poseban način koji se izdvaja iz života ''svijeta", stoga je zahtjevniji i izloženiji. Stoga svi molimo:^ Pomozi nam Gospodine, da prepoznamo tvoj glas, da prihvatimo dar tvojega života. Vodi nas na izvore voda života.

Ti si htio svećenike

Gospodine,
ti si od svojih vjernika stvorio narod
koji hoće biti svjedok
tvoje poruke mira i ljubavi.
Ti si htio da u tvom narodu
postoje svećenici,
pravi svjedoci tvoje ljubavi,
koji naviještaju tvoju Riječ
i okupljaju svoju braću
da zajedno s njima proživljavaju
u Euharistiji, tvoju smrt i uskrsnuće.

Molimo te
stavi u srce mnogih ljudi
želju da izvrše ovo poslanje.
Neka njihov život odgovara
onome što naviještaju
u siromaštvu, ljubavi i duhu služenja.
Neka poštuju svoju braću kršćane,
potiču i podržavaju njihove inicijative.
Neka među svećenstvom vlada prava sloga
kao znak jedinstva
Neka im srce bude otvoreno za cijeli svijet
           Armand le Bourgeois, biskup Autuna

Peta korizmena C

Oproštenje

„Ni ja te ne osuđujem!“

Ovaj nam prizor iz Ivanova evanđelja kao u žarištu pokazuje što Isus hoće, za što je došao. Došao je objaviti nam svojstvo Boga koje ljudi do tada nisu poznavali: ljubav Božju. Ona nije samo jedno Božje svojstvo. Ona je njegovo najintimnije biće, ono najdublje, najveće i najopsežnije što mi o Bogu možemo znati i reći. „Bog je ljubav! (1 Iv 4,8-16).
Ova se ljubav najjasnije očituje njegovim milosrđem, u oproštenju grijeha. Isus je došao odstraniti onaj raskid koji je grijeh učinio između Boga i čovjeka. On nije zatvorio oči pred ljudskom nevoljom. Mnogima je pomogao i bolesne ozdravio. Najveću je nevolju vidio u otuđenju čovjeka od Boga. Izvor svakoga zla u svijetu vidio je u grijehu. Ako se i jer se ljudi rastaju od Boga, događalo se i događa sve ono najstrašnije što su ljudi jedni drugima činili. Ako je Isus liječio bolesne, time je dakako najprije htio ovim siromasima pomoći. U ozdravljenju je pak htio dati znak nečega novoga, što je došlo u ovaj svijet ispunjen zlom i nevoljom: ozdravljenje kao oslobođenje od grijeha, pomirenje s Bogom. „Ni ja te ne osuđujem“, kaže Isus ženi, koja zabrinuta i prestrašena stoji usred svojih tužitelja.

„Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju.“

Isus je odbio zauzeti stav prema Mojsijevu zakonu, prema kojemu ženu preljubnicu treba kamenovati. Od optužitelja traži: „Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen na nju.“ S time nisu računali. Držali su se doduše pobožnim ljudima, ali da su baš bez grijeha, nisu htjeli tvrditi ni za sebe.
Ljudi, koji danas druge optužuju, bi li se na ovaj zahtjev posramili? Upravo je zastrašujuće, kako ljudi o sebi tvrde: „Nemam si što predbaciti!“ Naravno da svatko znade da u svijetu ima zla. Za vlastite prekršaje nalaze svakovrsne isprike: vlastito narav, prilike, prije svega druge ljude. Zavladala je prikrivena umišljenost vlastite nedužnosti, kao neka dogma neodgovornosti.
Uza sve to ne malo ljudi danas ima osjećaj, da su uvučeni u zlo, da su na neki način suodgovorni. Ima suvremenika koji su zbog toga i duševno bolesni, jer ih opterećuje neka tajna krivnja, koje se ne mogu riješiti. Osjećaju da su promašili smisao života ili ne vide više smisao u životu ili su se podali surogatnim zadovoljenjima. Već je netko to pokušao objasniti slikom: Svi mi produciramo otpad u ovom potrošačkom društvu, pa i u našem krivom ponašanju prema samima sebi, prema drugim ljudima, svijetu i naročito prema Bogu. Radi se o tome, da se na ispravan način riješimo otpada, pa i otpada naših pogrešaka, naših grijeha.
Nitko, pa i najsposobniji psihijatar/psihoterapeut, ne može učini kao da nema stvarne krivnje, da je odstrani. To može samo Bog. Samo on može opraštati grijehe. On oprašta po Isusu Kristu. Oprašta neograničeno, onda kao i danas po službi Crkve. Ne oprašta zbog naših zasluga i djela, nego jednostavno jer je ljubav. Preduvjet je dakako da čovjek uvidi da je sagriješio i da mu je potrebno oproštenje. Isus ne opravdava grijeh. Ne kaže ženi: To nije tako strašno, što si učinila. Kaže joj: „Idi  i ne griješi više!“ (Iv 8,11).

„Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim“

To je jedno, na što nas evanđelje poziva razmišljati. Drugo je zaključak, koji iz toga slijedi. Ovdje se o tome ne govori. Nebrojeno puta to izgovaramo u Očenašu:oprosti nam kao što i mi opraštamo. „Iz svega srca“ trebamo oprostiti, kaže dosljedno Isus u prispodobi o nemilosrdnom slugi (usp. Mt 18,23-35). Bog oprašta bezgranično. To je razlog da i mi trebamo oprostiti: velikodušno i uvijek nanovo.
To može biti teško, vrlo teško, ako je nekome nanesena teška nepravda, ako je izdana njegova ljubav. Neki kršćani teško izgovaraju zaziv u Očenašu „kako i mi otpuštamo“. S druge strane ima primjera herojske spremnosti opraštanja.
Oprostiti ne znači odobravati ono što je zlo i nepravda. Oprostiti ne znači ni da se ne smijemo boriti protiv nepravde. Odlučujući je stav kojim se borimo. Biti protiv zla znači boriti se protiv zla, ali ne protiv ljudi koji čine zlo. Kršćanin ne može prihvatiti osvetu. Ne smije dopustiti da mu se nametne zakon djelovanja. Bori se na drugoj razini. Postupa sa svojim protivnikom kao s nekim kojega Bog ljubi i koji je pozvan u zajedništvo s Bogom. Martinu se Lutheru Kingu pripisuje  kako je svojim neprijateljima poručio: „S nama možete raditi što hoćete, mi ćemo vas uza sve to ljubiti!“
Isus je naviještao beskrajno Božje milosrđe i donio nam njegovo oproštenje. Od nas očekuje da i mi prema drugima budemo milosrdni i da ih ljubimo.

                                                                               *****

Drugi put

 Isus u čitavom evanđelju nije nikad dao nijedno mišljenje o bilo čemu, jedino je saopćio stvarnost, rekao je samo i uvijek  kako funkcioniraju stvari neovisno o tome kako mi mislimo.

Ali farizeji inzistiraju, stavljaju ga u škripac. Isus odgovara. Ali ne odgovara nekom idejom, nekim mišljenjem, nekim načelom ili zakonom, odgovara sa stvarnošću. I u tom slučaju koja je to stvarnost, koja istina?
Samo Bog može suditi. Samo je Bog svet, ne čini zlo, nije griješio i stoga može suditi tako apsolutno i bez nepravde i predrasuda. Evo stvarnosti, evo istine! Jasna, otvorena, svijetla, neoboriva. Stvarnost između ostalog koja je trebala biti veoma jasna i poznata biblijskim stručnjacima kao što su prismoznanci i farizeji, jer je u Bibliji činjenica bez mogućnosti zabune da jedino Bog može suditi. Isus čini samo to da ovu stvarnost pretvara u pitanje: „Tko je od vas bez grijeha, - bilo bi kao reći: tko je od vas Bog - neka prvi baci kamen na nju.“
Mišljenja se rastapaju. Sloboda mišljenja postaje smiješna, i jedan po jedan, počevši od najstarijih, odlaze svi. Počinju od starijih jer, kako vrijeme prolazi, ili se postaje mudrim, strogo se suzdržavajući  od svakog suda, i počinje se shvaćati stvarnost, ili se prekomjere umnaža buncanje i glupost.
Isus ustaje, sada se povijest više ne piše po tlu u ništavnom pijesku, ne više prignuti u bunilo  predrasuda, nego uspravni, svečani, slobodni, i piše se u srce, unutra, u dušu one žene, oproštenjem i milosrđem, što mijenja život više od bilo kakvog suda i osude.
Božja mudrost i očitovanje Svemogućnosti svojega srca  postiže naprotiv svakodnevni vrhunac u stalnom i nezaustavljivom tijeku svojega milosrđa prema nama.
On, koji je Istina, ne osuđuje. Mi, koji smo laž, sudimo. Naša oholost vrijeđa naš razum.

 Misao tjedna

I nije li neizbrisiva činjenica: kako sudiš bit će ti suđeno, kako osuđuješ bit ćeš osuđen, kako uskraćuješ milosrđe prema drugima, bit će ti uskraćeno milosrđe.

Paolo Spoladore, Vieni Via, Riflessioni sul Vangelo, 2006

„Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“

Pismoznanci i farizeji guraju pred sobom ženu koju su zatekli u preljubu. Krug se oko Isusa prorjeđuje da bi mogli proći. Žena je u središtu, meta napada i osuda po Mojsijevu zakonu. Treba biti kamenovana. Tako piše u knjizi.
„A ti što kažeš na to?“ pitali su optužitelji. Isus i dalje piše po pijesku. Ali pitanja su sve žustrija. „Što kažeš?“ Hoće ga iskušati: osloboditi ženu, znači protiviti se Zakonu! Treba li osuditi? Osuđuje li Bog? Hoće li biti pretvoren u krvnika po zakonu?
Koji je to Majsijev Zakon? On očituje i osuđuje grijeh! I hoće li grješnica biti kamenovana? Isus ne ispričava ni grijeh, ni grješnicu, on ne optužuje. Njegov odgovor vraća proces kao rukavicu i daje pravi smisao Zakonu.
„Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“
Svi smo naime grješnici i zakon pravo kaže da smo svi grješnici. Isus je također pod zakonom, ali on je jedini u kojemu zakon ne otkriva grijeha. Jedini bi on mogao baciti kamen i osuditi. Ali on je došao da spasi. Jedni za drugima, počevši od najstarijih, optužitelji odlaze. Mojsijev ih Zakon na koji su se pozivali optužuje i osuđuje. Sad su oni na redu: Zakon ih stavlja na kušnju. Zakon izvršava svoje, očituje njihov grijeh.
Sveti će Pavao preuzeti ovu kušnju po zakonu i tumači je argumentima: „Slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar“ (Rim 7,16), „Nikakve dakle osude onima koji su u Kristu Isusu“ (Rim 8,1). Pavao ovdje samo opisuje svršetak našega evanđelja: Isus i žena nalaze se licem u lice: „Gdje su oni? Nitko te ne optuži“ – „Nitko, Gospodine“, odgovori žena. I Isus nastavi pisati po tlu kao da je knjiga naših grijeha pisana na pijesku. „Idi i odsada nemoj više griješiti.“

Ti, Gospodine,
dolaziš kao osloboditelj
i kidaš okove zakona
i optužitelja. Ti ne osuđuješ.
Ti si slika Boga
i Bog sâm.
Prier, br. 49/1983. 

Dva sina

Poznato je: možemo se identificirati sa svim trima glavnim osobama prispodobe. Mi smo onaj mlađi sin koji je, simbolički ubio oca, jer je od njega tražio svoju baštinu prije njegove smrti, gubi se  po svijetu i razbacuje ono što je, bez sumnje, otac s mukom stekao i dao njemu bez ustručavanja i bez prigovora. Sveden na svoje dvije ruke, ovaj sin, kao Adam u Genezi, otkriva da je gol, lišen svega. Bijeda i ropstvo (radi a da ne dobiva ni da bi utažio glad) karakteriziraju svakog čovjeka koji je radio protiv prirode, protiv života, protiv ljubavi. Ne preostaje mu drugo nego vratiti se kući i „dati se pomiriti“ (2. čitanje). Ali možemo se usporediti i sa starijim sinom, koji je nesretan zbog sretnog povratka svojega brata, zavidan zbog ljubavi koja mu je iskazana. Ništa nas ne može više iskušati nego uspjeh onih koje, iz dobrog ili lošeg razloga, preziremo. Smatrajući da smo zaslužili ljubav, teško shvaćamo  da se ta ljubav iskazuje onome koji je ne zaslužuje.

Otac

Ali zašto se ne usporediti i s ocem? Nismo li na to pozvani? Isus rabi ovu prispodobu da odgovori onima koji mu prigovaraju što se druži s grješnicima i blaguje s njima. Čineći to, vlada se kao otac iz prispodobe i kao Bog. Od nas se pak traži da budemo savršeni kao Otac. A kako je otac savršen? Dajući da njegovo sunce svijetli pravednicima kao i nepravednicima (Mt 5,44-45). „Da budete sinovi vašega Oca koji je na nebesima“, kaže tekst. Ova nas prispodoba dakle poziva, između ostalgm, na praštanje. Ne neko daleko bezlično, teška srca, nego praštanje u blagdanjskom slavlju. Gozbom i glazbom. Recimo: pomirenje s rehabilitacijom (rasipni se sin vraća na sinovski rang). Temom o pomirenju nalazimo se u 2. čitanju: pomirenje je ključ novoga svijeta, koji si teško možemo zamisliti, ali koji moramo stvarati. Pomirenje s Ocem ne ide bez pomirenja s braćom (dva sina).

Izgubljeni i nađeni

Drugo čitanje kaže da je Krist identificiran s grijehom. Tako neki tumači ne oklijevaju povezati Isusa i rasipnog sina. Nije li izašao „iz očeva doma“ da bi pošao živjeti među grješnike, jesti s njima i umrijeti smrću krivaca? Gozba povratka ne podjeća li nas na euharistiju? Izrazi koje prispodoba rabi „izgubljen i nađen; mrtav i oživio“, termini su rabljeni o uskrsnuću. Tema hrane vrlo je prisutna u Matejevu tekstu: sin umire od gladi i ne daju mu ni svinjske hrane; misli na „kruh“ kojega očevi radnici imaju u izobilju. Na kraju sve se završava raskošnom gozbom. Druga slika uskrsnuća: sin odjeven najljepšom haljinom. U pozadini vidi se slika Jahve koji praroditeljima „čini odjeću od krzna pa ih odjenu“. Daleka slika Isusa „postavljenog Sinom Božjim u snazi uskrsnućem od mrtvih“ (Rim 1,4). Što se nas tiče „postavši pravednost Božja“ (2. čitanje), „obukli smo novoga čovjeka“ (Ef 4,24).

Sinovi a ne sluge

Rasipni sin je povijest propalog čovještva, ali ipak u pokretu, obeščašćenog ali unutra s nostalgijom za Bogom.

Jednog dana mlađi odlazi u potragu za srećom: misli da će je naći u stvarima i uživanju. Ono što pak nalazi jest poniženje čovještva: slobodan buntovnik postaje sluga/rob sveden na to da želi mahune za svinje, da umire od gladi.
Takav je grijeh: obećava sve ono što umanjuje našu čovječnost. Ipak na posljednjem brodolomu ostaje svetište plemenitosti: „Onda dođe k sebi“. Vratio se u se, vratio se k srcu, obratio se sebi više nego ocu. Ali u dubini samoga sebe sin nalazi dvije snage: želju za životom („ovdje umirem“) i sliku oca.

Jedino tko traži život nalazi Boga.

Može se reći i obratno: tko uistinu traži Boga nalazi puninu života.

I tako započinje put. Ne vraća se iz ljubavi, vraća se zbog gladi. Ne zbog kajanja, nego jer je uz njega smrt.

Tražio je dobrog gospodara, nije se još usudio, nije se više usudio tražiti oca: „Primi me kao slugu“. Tražio je život, naći će Boga.

„Otac ga ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga“. I prekine govor koji je sin bio pripravio, njegovu nakanu da se vrati kao sluga.

Otac se umorio imati sluge umjesto sinova. Barem onaj daleki koji se vraća neka mu bude sin. Čovjekov je grijeh biti sluga/rob umjesto da bude Božji sin (S. Fausti).

„Brzo“, reče, „prsten, haljine, gozba, slavlje!“ Središte prispodobe jest objava Očeva srca; njegovo lice trebamo gledati a ne grijehe, različite ali istovrijedne, njegovih sinova. Nije mu stalo da osudi niti da odriješi, nije mu stalo da sudi ili poravna račune, nego da iskaže zanosnu, neuništivu, bezuvjetnu ljubav. Bog je isključivo ljubav.

Stariji se sin vraća s polja, vidje i padne u krizu. Ne uspijeva prihvatiti kao brata onoga raspuštenog („onaj tvoj sin“, reći će), ne prihvaća oca koji priređuje slavlje za buntovnog sina (doista ne zove ga „ocem“). „Uvijek sam ti služio i nikada ne prestupih tvojih zapovijedi, nikad mi ni jareta nisi dao!“ On je čovjek žaljenja, pravedan i nesretan, izgubio je radost života: ne voli ono što radi, podnosi, ali odsutnim srce.

Koliki su kršćani takvi, pošteni i nesretni, „kršćani od jareta“ (D. M. Turoldo): bio sam dobar, što ću za uzvrat dobiti? Žive kao plaćenici a ne kao sinovi.

Ali očeva se ljubav ne mjeri prema zaslugama sinova, bila bi plaćenička ljubav. Ne mjeri se prema jednom jaretu. Nema takvog jareta, mnogo je više, sve: „Sve moje tvoje je“.
Ermes Ronchi

Oče, kod svake nas mise primaš
i priređuješ nam gozbu.
Potrčao si nam ususret.
Nisi nas pustio
da dovršimo molbu za oproštenje,
ipak toliko potrebnu.
Sve ukućane sazivlješ
na slavlje našega povratka,
a tako smo zbunjeni
i zbog našega naprasitog odlaska
kao i zbog slavlja priređenog za nas.
Ne daj sa de zbog molitve,
posta i dobrih djela uzoholimo.
Samo smo izvršili svoju dužnost.
Već da se poniznim životom
pridružimo tvojem očinskom srcu.

Korizma

Za čim imamo glad?

Korizmom počinjemo vazmeni put. Četrdeset dana. To je simboličko vrijeme našega života. Vrijeme kad se svatko od nas, vječno izgubljeni sin, sjeća da je naš život izlazak, egodus, prema Obećanoj zemlji, zemlji savršene Ljubavi, beskrajan povratak u Očevu kuću.
Četrdeset dana da se domislim da se trebam obratiti. Svako jutro izaći iz sebe, iz umišljenosti, mijenjati smjer, i hodati prema svojemu Ocu i prema svojoj braći. Četrdeset dana da se ponovno obratim i nadam. Da se spomenem Isusova silaska u „carstvo mrtvih“, u najdublju dubinu našega grijeha i da je pobijedio usud grijeha u svim njegovim oblicima. Vjerovati da je oganj Duha kadar oživjeti i najmanju glavnju pod pepelom. Stvaranje je trajan čin.

Korizmeno je vrijeme sažeti i zgusnuti simbol života kada svatko treba reći sam sebi: što je važno u mojem životu, što dolazi prije svega ostaloga, te očituje moje sadašnje gladi? Što me zapravo hrani? Je li moja duboga glad sita?

Korizmeno obraćenje nije li zapravo obraćenje od naših želja ili naših gladi? Postiti da mognemo postati svijesni naših gladi, najdubljih gladi, gladi naše duše, te da opet kušamo Prisutnost, nanovo uživamo Riječ Života. Povlašteno vrijeme „rasterećenja“ da bismo primili Kristove darove, Božju „manu“.

Na kraju, čovjek prepušten samom sebi ima sasvim elementarne gladi. Kroz vjekove nada Božjega naroda nije nadišla obzor masne zemlje i plodnih stada.
Jedino je nekoliko proročkih likova nadahnutih Duhom bilo potaknuto istraživati svoju pravu glad. Kao oni Hebreji koji su mrmljali u pustinji i često više volimo jesti kruh koji mnogo puta ima okus robovanja. Kruhovi robovanja su mnogostruki: kruh lagodnosti, kruh lijenosti, kruh kompromisa,.. Zato da bismo istražili svoju pravu glad potrebna nam ova „četrdesetnica“ korizme.
Četrdeset godina lutanja naučilo je Hebreje da postanu solidaran narod. Ova je solidarnost jedina mogućnost preživljavanja ljudske zajednice.

Idimo prema vazmenom Kristu, razlomljenom i podijeljenom Kruhu, koji će svakoga od nas učniti „kruhom života“ za druge. I kao što su čovjekove gladi mnogostruke, Bog je umnožio i podijelio svoje darove. Svatko će u uskrsnom svjetlu primiti jedan ili više kruhova za dijeljenje.
Kruh nježnosti, kruh ustrajnosti, kruh odvažnosti, kruh radosti, kruh smijanja, kruh slušanja, kruh rasuđivanja, kruh humora, kruh strpljivosti, kruh praštanja, kruh borbe. Za koji ćemo se kruh odlučiti da bismo utažili glad onih koji nas okružuju, da bismo bili kruh života? Ovo je čitav smisao našega „dijeljenja“ u korizmi, osobnog i zajedničkog!
Michel Hubaut

Danas sam postio

Gospodine Isuse, danas sam postio.
Ah! Nisam se baš puno odricao.
Ako je potrebno, očuvaj me smiješne kušnje da se smatram herojskim asketom ili „dobrim“ vjernikom.  Samo te molim, kad mi bude u želucu krulilo, kad se budu pojavili neki želučani trzaji, da s tobom iskusim lakoću onoga koji bi htio da ga Otac hrani. S tobom ga molim da dohvatim svoju egzistenciju koja se previše povodi za svjetovnim apetitima, da se s tobom

mognem preporoditi na novi život i da u bratskom dijeljenju, u meni raste želja da budem s tobom sustolnikom onih koji gladuju.

Glad je duhovna vježba koju otkrivaju naši suvremenici. Ali, kako nas pdosjeća autor ove molitve, Alain Grzybowski, ima smisla jedino ako nas vodi postu od naših strasti, i u isto vrijeme na veću duhovnost i solidarnost prema našim bližnjima i manje bližnjima. Zaista, kršćanska se tradicija  uvijek oslanjala na trojstvo: posta-molitve-ljubavi.

Posti od neljubaznosti.
Budi susretljiv prema drugima i prema samom sebi.
Posti od srditosti i moli:
„Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“
Posti od gunđanja i nezadovoljstva.
Otvori oči za sve dobro koje te okružuje i raduj mu se.
Posti od gorčine i budi zahvalan za ono što imaš.
Posti od nestrpljenja i pretjeranih očekivanja,
prihvati ljude kakvi jesu.
Posti od pesimizma, traži i nalazi pozitivne stvari i događaje

oko sebe.
Posti od pustih i nepotrebnih briga i usudi se imati povjerenja

u Boga.
Posti od jalove kritike i učini nešto konstruktivno.
Posti od ogovaranja i otkrij Isusa koji živi u ljudima.
Posti od sebičnosti i otvori se svojoj okolini.
Posti od osvetoljubivosti i pruži ruku pomirnicu.
Posti od nepotrebnih riječi, saslušaj druge.
Posti od želje za posjedovanjem i raduj se postojanju.
Posti od ponavljanja pobožnih riječi i uroni u molitvu.
Posti od oholosti i otkrij vrijednost ljudi koji te okružuju.
Posti od nepravde i otkrij radost pravednosti.
Posti od iskorištavanja drugih i cijeni njegov rad po njegovoj pravoj vrijednosti.
Posti od lijenosti i učini nešto za društvo u kojemu živiš.
Posti od neumjerenosti i svedi svoje potrebe na razumnu mjeru,
tvoj um i tvoje tijelo bit će zahvalni.
Posti od bludnosti i otkrij ljepotu dostojanstva svoga i tuđeg tijela.

Posti od škrtosti i otvori srce za potrebe onih koji imaju manje

od tebe.
Posti od zavisti i veseli se tuđoj radosti.
Posti od površnosti i savjesno se posveti onomu što radiš.
Posti od laži, otkrij ljepotu istine. Ona će te osloboditi.
Posti o kruhu i vodi, to će ti sigurno pomoći.
Čini drugomu što je tebi drago da ti drugi čini.
Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.
Ljubi Boga nadasve.
Tada će ti korizma donijeti ploda.

                                                                                               *****

Korizma - škola kršćanskog života

Korizma je "jako" vrijeme crkvene godine. Vrlo mnogo ljudi ima još vezu s korizmom, barem indirektno. Mnogi sudjeluju na "pripravi" za korizmu, pozivaju da uđemo u korizmu. Cijele povorke ljudi i djece idu po ulicama i po selima preobučeni i maskirani danima i tjednima. Svi se pokrenu. Govor pusta je svima razumljiv. Udara u žice čovjekove egzistencije. Svi su spremni baciti kamen na Pusta i osuditi ga. Ukori i opomene za nepodopštine svaljuju se na njega. "Javna ispovijed" na placi maloga mista pozorno se sluša, i grijesi svaljuju na onoga drugoga, i čovjek je sretan ako ostane pošteđen oštre kritike karnevalskog majstora. Ali krivica se ne može sakriti, i ne uništava se spaljivanjem pusta. Ne dobiva se odrješenje.

Zato korizma i nije toliko popularna, korizma se ne doživljava na placi. I teško je učiniti korak iz utorka u (čistu) srijedu. Pepeljenje ne okuplja toliko ljudi. Za onaj prvi čin svi su sposobni, za ovaj drugi samo neki. Lako je plivati niz vodu, plivati protiv struje zahtijeva snage i volje. Ali "niz struju plivaju samo mrtve ribe". Nitko od nas ne bi želio biti mrtav, pa ni duhovno. Ali čak i u svakomu od nas granica nije uvijek jasna, kolebamo se između dobra i zla. Željeli bismo se izmijeniti, ali se bojimo posljedica.

Teško nam je čuti korizmeni poziv, i tko ga čuje brzo ga zaboravlja. Zato i korizma nije više korizma. Nigdje se ne vidi korizma. Svira se i pleše, piruje i svadbuje. Nemrs je samo nestašica mesa. Križni put je ostao na slikama, i u životu, ali bez cilja, jer je bez Isusa. Kad odbacimo sve, ostajemo goli, dolazimo do ništavila ili otkrivamo jezgru. Počinjemo na novo. Ili prihvaćamo ništavilo, apsurd automatski ili promišljeno, ali prodiremo do bitnoga, ispod kore propalih običaja i zanemarenih propisa. Parola uvijek glasi, još od starozavjetnih vremena: "Slavi veselje, jer nema čovjeku sreće pod suncem, nego u jelu, pilu i nasladi" (Prop 8,15) . "Dušo moja, evo imaš u zalihi mnoga dobra za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj" (Lk12,19). Takvog čovjeka Sveto pismo naziva: "Luđače!" Na početku korizme stoji poziv: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!" Obratiti se znači okrenuti se, promijeniti pravac. I to nije teško shvatiti; kad putnik zaluta, treba se vratiti, potražiti pravi put. Pametan čovjek tako radi. Ali čovjek može biti prevaren, krivo informiran, opčaran, kratkovidan. Nikomu nije drago da ga drugi uči pameti. Kad se dijete opeče, više ne dira vatru. Preskupo i gorko je uvijek se opeći. Nazarećani nisu htjeli slušati Isusa, ta bio je jedan od njih. Korizma je upravo zato tu, da nas privede k Isusu (ili da još više uza nj prionemo) i po njemu k Bogu.

Zato postoje i posebne vježbe. Bez vježbanja, bez "škole" ništa se ne postigne. Isus je pošao u pustinju i ondje postio u razmišljanju i molitvi, i nadvladao je kušnju, i onda ga je Bog Otac uveo u njegovu službu. Otac ga je proglasio svojim Sinom, a Duh učinio svojim Pomazanikom. I apostoli su prošli školu uz Isusa. Nepoučljivi, tvrdoglavi, kao i mi. Teško shvaćaju Isusove riječi, koje im ponekad izgledaju tvrde. Isus da ih ojača pokazuje im svoju (uskrsnu) slavu na Gori preobraženja, a oni su spavali i mislili materijalno: bilo im je lijepo i htjeli su ondje ostati. Međutim život se odigrava dolje, u dolini. I tu nas Isus uči obraćenju i praštanju. Neumorno nam, riječju i djelom, ponavlja, kako je Bog dobar i kako ne osuđuje, već želi da se obratimo i da budemo zajedno s njime. I najprije mu je stalo, da se obrate "pravedni" (oni koji sebe smatraju pravednima) i da žive tako da svojim životom pokažu kako je Bog dobar. Korizma, dakle, nije neko mrzovoljno vrijeme, već vrijeme radosnog druženja s Bogom. Mi nismo više sluge nego sinovi Božji. Evo, to treba dobro shvatiti. Uvijek je važno proboraviti neko vrijeme s Ocem."Ja sam živio tri etape, kaže Carlo Carretto, žeđ za idealom koja se gasi akcijom; uspinjanje.na vrhunce gdje se proživljava susret s Bogom u samoći; povratak među ljude, u njihov svagdanji život." To je korizma, to je vrijeme kad se vraćamo Bogu da bi nas učinio više ljudima, i da bismo naučili ono najveće: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, ...i ljubi bližnjega svojega". Može li bez toga naš život biti čovječan? Izgleda, drugog puta nema. .

Pokora dobiva smisao jedino kad se čovjek otvori drugome za pravdu i milosrđe.

Druga nedjelja C

Nečuvena snaga ljubavi

Gesta koju je Isus učinio u Kani Galilejskoj mesijansko je očitovanje, kao i krštenje na Jordanu. Ali dok je na krštenju Otac otkrio duboko značenje Krista, ovdje sâm se Isus očituje.
Čudo ne naglašava Kristovu snagu, nego više upućuje na pojedinosti, kao obilje vina, njegovu odličnu kvalitetu, sâm čin kojim se sprema voda za očišćenje. Sve su to mesijanski znakovi. Isus je mesija, novi savez i novi zakon. Međutim treba odmah upozoriti na važnu pojedinost. U Isusovu mesijanstvu sadržana je ideja promjene: nešto staro (voda) treba ponestati da dadne mjesto nečemu novom (vinu). Stari zakon treba prepustiti mjesto novom.
Mesijanstvo, koje Isus očituje u Kani Galilejskoj, sve je upravljeno prema  „njegovu času“ (r.49), koji je, kako znamo, čas križa i uskrsnuća. Upravo u svjetlu križa razumije se duboka narav slave, koja se u Kani prvi put očituje. Moglo bi izgledati čudno i sablažnjivo tvrditi da se slava objavljuje na križu, koji je mjesto poniženja i poraza. Ali Ivan ističe baš ovu misao. I s pravom. Božja se slava (drugim riječima ono što ga objavljuje svijetu, što ga čini vidljivim, upravo je značenje slave) jest nečuvena snaga ljubavi koja ostaje vjerna sve do mučeništva.
I učenici „povjerovaše u njega“. Gramatički izraz (eis s akuzativom) označuje da je vjera dinamična. Ne vjeruje se u neku stvar ili neki nauk, nego u osobu. Učenik se pouzdaje u Isusa, njemu se predaje i dade se od njega voditi. Kao Marijin stav: „Učinite sve što vam rekne!“
Isusovo mesijanstvo uključuje prijelaz od staroga u novo. Vjera je obraćenje, otvaranje prema novome, raspoloživost. Kao Marijina vjera koja prihvaća prividno odbijanje i dopušta da je vodi prema višem očekivanju. „Nemaju vina“: ove Marijine riječi potajno izražavaju nadu u čudo. Isusov je odgovor očito suzdržljiv, iako kasnije tako postupa. Njegovo oklijevanje čini da se vjera Crkve (koje je Marija uzor) prijeđe od početne prema zreloj vjeri. Ljudi rješenje svojih problema traže u čudu; Isus čini čudo radi više objave.
Bruno Maggioni, Al pozzo della Parola, Ancora

Rottenhammer, Svadba u Kani

„Sve što god vam rekne, učinite!“

„Što god vam rekne, učinite!“ (Iv2,5). „Ovim je riječima Marija izrazila iznad svega duboku tajnu samoga svojega života“ (Ivan Pavao II.). Ovo su riječi koje već imaju svoju povijest i vrijede osobito za teška i krizna vremena. Slična rečenica se nalazi na početku Biblije: „Idite k Josipu, i što god vam rekne, činite“ (Post 41,55).

Marija ne govori iz oduševljenja, nego iz boli, iako prikrivene.

Ni Sin joj svojim odgovorom ne ulijeva pouzdanje. Radi se o kušnji, kušnji vjere. Ali ona se ne ljuti, ne ozlovoljava se, nego ustraje i kaže slugama: „Učinite sve što vam rekne!“ Ona nadvladava kušnju, Božju šutnju, i hoće nam reći: Budite i vi spremni učiniti što od vas traži, sve što vam Bog kaže, jer je vršenje Božje volje vaše dobro. U srcu one koja izgovara te riječi vlada sigurnost - da se treba povjeriti Bogu, u njemu je nada koja ne obmanjuje, jer je Isus put iz situacija koje izgledaju bezizlazne.

I mi doživljavamo prividnu Isusovu odsutnost, njegovo odbijanje, Božju šutnju. Mnogi misle da Boga nema, ili da je napustio ovaj svijet. I nastaju teška duševna stanja: Da li Bog uopće hoće naše dobro? Ovo je kušnja suvremenog čovjeka koji ne zna prepoznati kušnju vjere. Tjeskoba je naravna, jer samo Božjom milošću mogu odgovoriti na njegov poziv. Njegov je dar da se mogu u njega pouzdati, on mi može dati milost da reknem: Neka mi bude po tvojoj volji. U čemu je zapravo iskonski grijeh? U sumnji, nevjeri, da |Bog ne želi moje dobro, da mi naređuje ono što za mene nije korisno! U Mariji je velika nada da Bog ne napušta čovjeka, sigurnost da će Bog ipak nešto reći, da nas neće ostaviti bez izlaska.

Marijine riječi su upravljene prema praksi. Dakako da je važno razmišljati, meditirati, ali ako time do beskonačnosti odgađamo ono „Činite“, stvaramo si alibi. Marija se u ovom prizoru predstavlja kao uzor misionarske Crkve, Crkve koja opaža pomanjkanje vjere i radosti kod

današnjeg čovjeka. Marija je jedina na gozbi opazila nestanak vina, nestanak radosti, evanđeoske radosti. U Mariji je bila ta radost, i, imajući je u sebi, instinktivno je osjetila da je nema, gdje je nema. Puna Duha Svetoga odmah osjeti gdje nema ove radosti Duha.

Što znači to za Crkvu? Ako je Crkva puna evanđeoske radosti, odmah je ponukana da ide k onome koji je nema. To je tajna misionarskog poslanja. Onaj koji tako osjeća, odmah kreće i nosi ovu radost drugima. Tko u sebi ima radosnu vijest, nestrpljiv je dok je ne očituje i podijeli s drugima. Ako te radosti nema, nema što reći svojoj braći. Prvi temelj misionarske Crkve je, dakle, da bude kao Marija, puna Duha Svetoga, puna evanđeoske radosti.

Kad Marija opaža da nema vina, radosti, da će nastupiti žalost, obraća se Isusu: „Nemaju vina!“, Ne intervenira ona, nego prepušta Isusu. Tako i Crkva - ne daje Crkva spasenje. Treba da molimo Isusa da on intervenira. Isus je mnogo puta skriven, kao da ga nema, baš kao i u Kani. Misionarska Crkva već znade da Isus čeka u srcima ljudi da intervenira.

Mnogo puta je u našim zajednicama misionarska aktivnost pozaspala, jer mislimo da sve moramo napraviti sami, mislimo da se od nas traži Bog zna što, međutim Isus je onaj koji pretvara vodu u vino, koji daje radost. Crkva je kao Marija: da potiče, gura, kaže slugama, pripravlja put. Isus je u stvari ondje, njegova je pomoć spremna.

Tajna misionarske Crkve, - i Crkve koja je medu nama, s mnogima koji još imaju samo po kap Evanđelja i iscrpili su svoje rezerve i umrijet će od žeđi i dosade, - jest u tome da umnožava suradnike, da svaki još nađe druge suradnike. Isus je počeo baš tako, nije sve radio sam, već je pozvao Dvanaestoricu, koji su, sa svoje strane, uključili druge.

Misionarska Crkva je ona koja znade angažirati, i mnoge naše zajednice nisu misionarske, jer misle da sav posao mora napraviti nekolicina njih. Marija posjeduje tajnu da čini da svatko nešto čini. Mala je stvar ići i zagrabiti vodu; ali Gospodin čini ostalo.

„Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.“ Dobro se vino samo preporučuje, svi ga piju, uživaju. Mi u našoj misionarskoj aktivnosti nismo kao trgovci koji sa strahom trebaju raspačavati sumnjivu, pokvarenu robu, i mole potrošače da se strpe dok ne nabave bolje. Dobro vino se samo preporučuje, radost evanđelja je dobra za sve, ima nezamjenjiv okus, i tko je kuša ne pita od koje je firme, od koje grupe, od koje stvarnosti. Dobra je i ukusna po sebi, ako je prava evanđeoska radost.

Prva zadaća biskupa, svećenika, kršćanina je da širi okus ove radosti koja nije ničija povlastica, ni ove skupine ni onog pokreta; jednak je za sve, isto je evanđeosko vino, glavno da je pravo.

Najvažnije je da uvijek bude njezino vrijeme: da prava evanđeoska radost ispuni naša srca i život sa svim svojim bogatstvom.

Prema: Carlo Maria Martini, La gioia del Vangelo (objavljeno u Ladonji, br. 6/1988. na kraju Marijine godine)

Bog radosne ljubavi

 Kana je vječiti događaj čovječanstva, govori o odnosu Boga i svakog čovjeka kao o bračnom, ljubavnom i uzajamnom predanju, isključivom i ljubomornom, za uvijek. Ali uvijek ugroženom: ponestaje vina, na zemlji ljubav prestaje, tako ju je malo, ugrožena je, rijetka.
„Kad ponesta vina…“. Za sve ljudske događaje izgleda zakon smanjenja, nedostajanja, zalaza. Ipak nije tako. Tko ljubi ne predaje se pred tim zakonom, Bog se ne predaje. Marija se u Kani ne predaje, i osjeća kao temeljni zakon da stvari mogu ići od maloga na veće, od slaboga na jako, od vode na vino.
S njom, svaki vjerujući znade da je moguće opet krenuti. Put je označen njezinim riječima: „Što god vam rekne učinite“. To su njezine zadnje riječi u evanđelju. Prve i zadnje nama ljudima. Govorila je s anđelima, s Elizabetom, sa Sinom; a to je njezina oporuka ljudima, dragi zakon svakom sinu.
“Činite njegove riječi. Činite evanđelje“. Ne samo slušati ga i naviještati, nego“činite ga“, dajte mu život i djelo. I napunit će se prazne žare vašim životom.
“A bijaše ondje šest kamenih sudova. Isus reče: Napunite sudove vodom. I napune ih do vrha“. Što mogu ja donijeti Gospodinu? Samo vodu, ništa drugo nego vodu. Ipak je hoće svu. Imam samo pokoju ljubav, možda siromašnu, ili bez svjetla, ali nije važno, gozba u Kani kaže da je ljudska ljubav povlašteno mjesto evangelizacije, mjesto čudesa.
U središte vjere stavljena je ista stvar što je stavljeno u središte čovjekova života: ljubav. Stoga će vjera trajati dok traje ljubav. Stoga, kad mu se preda šest kamenih žara mojega čovještva, pune do vrha svime što je ljudsko, on će pretvoriti ovu jednostavnu vodu u najbolje vino. On, zaručnik, o kojemu je sanjao prorok Izaija (62,5), stvoritelj ljubavi.
U Kani Marija je slika velikodušnog Božjeg lica kojemu je na srcu sreća čovjekova više nego njegova vjernost: zaručnici nisu ništa učinili da bi zaslužili čudo, da bi Bog zahvatio, kojemu nije stalo do zasluga (jedina zasluga je siromaštvo, nestanak vina).
Bog u kojega ja vjerujem jest Bog gozbe u Kani, Bog slavlja, radosne plesne ljubavi, Bog sretan koji stoji na strani vina, koji ljubi miomiris Betanije (Iv 12,1-4), koji ljubav čini mjestom gdje niču čudesa, „Rabbi koji voli gozbe“ (E. Bianchi), razveselitelj siromašnih, Bog sretan koji daje užitak postojanja i vjerovanja.

Ermes Ronchi, Respirare Cristo, 2006.

„

n je Sin

"On je Sin Božji“ (Iv 1,34). Ovim se riječima dovršuje krug: blagdan dolaska i pojavka Božjega u tijelu je dovršen. Nad jaslicama Crkva čuje zov iz vječnosti: „Ti si Sin moj“ (Ps 2,7), i o ovom čovjeku u Jordanu Ivan svjedoči: „On je Sin Božji.
Iz ove objave Boga vjera Crkve crpe svoju snagu i njezina liturgija slavi onoga koji se pojavio u tijelu.
Vjera i liturgija Crkve nisu samo božićna vjera i božićna luturgija, nego prije svega uskrsna vjera i uskrsna liturgija. Pojavak je samo stoga korijen njezine vjere i predmet njezina slavlja, jer je neodjeljivo povezan s križem i uskrsnućem. Sva božićna poruka glasi: Bog dolazi i spasava. Spasenje je pak križ i uskrsnuće. Ovo krštenje u vodi ukazuje na krvno krštenje križa (usp. Lk 12,50). Zato je na početku krštenje na Jordanu navještaj njegove muke i budućeg spasenja po uskrsnuću, ili bolje, odlučujuće središte njegova zemnog puta, koji od Betlehema i Nazareta preko Jordana i pustinje vodi u Jeruzalem.
 Aemiliana Löhr OSB (1896.-1972.)

Vjernička molitva

* Kriste, ti si ljubljeni Sin svojega Oca:

- Probudi u svim narodima spremnost da međusobno žive u miru i pravednosti.
- Pomozi svima u crkvenim službama da naviještaju evanđelje mira.
- Podaj darove Duha svima koji će ove godine biti kršteni i krizmani.
- Obnovi vjeru svih krštenih da su djeca Božja.
- Jačaj naše zajedništvo i ujedini sve koji ovdje mole snagom svojega Duha.
- Otvori nebo i primi sve naše pokojne.
* Nebeski Oče, ti si Isus zasvjedočio svojim Sinom, podrži nas u vjeri i pouzdanju u njega,
koji u jedinstvu Duha s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Krštenje Gospodinovo

Isus se – zajedno sa svim narodom, kako kaže Luka, - podrvrgava Ivanovu krštenju „za obraćenje na otpuštenje grijeha“. To stav duboke Isusove solidarnosti. Ne izlazi s povijest svojega naroda, nego se u nju uključuje, duboko solidaran u času obraćenja koje narod proživljava. Ova nova logika solidarnosti nova je karakteristika Isusova mesijanstva: on se ne krsti za oproštenje vlastitih grijeha, nego zbog grijeha svojega naroda. Ne udaljuje se od grešnih ljudi, nego prima na svoja leđa njihove grijehe. Ova logika solidarnosti i zastupstva vodi čitav Isusov život i postiže svoj vrhunac na križu. U krštenju na Jordanu je klica čitavog Isusovog života, kao što je i u našem krštenju klica čitave našekršćanske egzistencije.
Nebo koje se otvara, Duh koji silazi, riječi nebeskog glasapodsjećaju na izvješća proročkih poziva, na primjer poziva Izaije, jeremije i Ezekiela. Ali sjećajući se na književni rod proročkih poziva, evanđeosko izvješće je mnogo drukčije. Proroci nastupaju kao da je snaga Duha božjega došla izvana, zaposjela ih je i preobrazila njihovu osobnost. Ništa sličnoga kod isusova krštenja. Teofanija jednostavno otkriva ono što Isus već jest.
Bit će uvijek korisno, ako se želi shvatiti evanđeoski odlomak, podastrijeti starozavjetni pozadinu na kojoj se razvija. Pozadina današnjeg zeksta vrlo je bogata i složena, ali za sada bit će dosta razmišljati o Izaiji 42,1-7, na što se poziva evanđelje i predloženo u prvom nedjeljnom čitanju (kao alterno čitanje za godinu C). Vrlo dobronaglašava da krštenje – Isusovo i naše – uključuje poslanje. Poslanje koje treba izvršiti, kako kaže prorok, u istini, dakle s potrebnom odlučnošću i, ujedno u blagosti razgovora; „Nemoj slomiti napuknutu trsku, ne ugasi stijenja što tek tinja“. Poslanje koje se ne odigrava bučno, nego u poniznosti: „Neće bučiti niti vikati, glas mu se neće čut po trgovima“. Poslanje koje budi nadu i donosi spasenje nesretnicima: „Da otvoriš oči slijepima i oslobodiš zarobljenike iz zatvora“. Poslanje, na kraju, sveopće: sve do granica svijeta, naroda i dalekih otoka.
Prema: Bruno Maggioni, Al pozzo della parola

Rastvori se nebo

„Neće vikat, slomit neće napuklu trsku, neće ugasiti stijenja koji tek tinja!“ Izaija sigurno kaže da je Božja volja volja za život. Ne kažnjava nas ako je naš oganj slab. Nego ga raspiruje da grije i svijetli. Ne lomi ono čemu prijeti lom, već postaje liječnik i ozdravljenje.
Ne viče, ako Božji glas oštro zvuči, onda nije njegov glas. Istini je dosta šaputanje.
Neće ugasiti slabu vatru: u svakom čovjeku, pa i najizgubljenijem, uvijek je dašak dima, znak ognja koji umire, dakako, ali iznad svega još mogući oganj. Bogu je dosta malo dima: potiče ga, brine se za nj i nada se, puše dok nanovo ne bukne plamen.
Bog poniznog magovještaja ognja, snaga naše slabosti, poslužitelj nesigurnog života. Pred njim sam tada slobodan, kao ni pred kim drugim, slobodan čak da ne budem jak, da ne budem velik, slobodan da budem slab.
I slobodan dakle pitati pomoć i moliti i čak ući u prepirku s nebom koje izgleda zatvoreno.
Luka upravo govori da se nebo otvara: „I dok se Isus molio, rastvori se nebo.“ Otvori se, kao rezultat Isusove molitve, otvori se  kao što se otvaraju vrata ili neka brana, kao pukotina u zidu.
I s neba ne padaju čudesa, nego kao golub, Duh Sveti. „Duh“ je riječ koja znači „život“, od prvog Božjeg daha koji je zapalio tajanstveni plamen u glinenoj ljusci koja je Adam. „Sveti“ znači „od Boga“ (S. Fausti). Dolazi „Božji Život“, dah koji oživljuje zamrli oganj, nova živost za svakog krštenika.
Dolazi riječ: „Ti si moj sin“. Blizu je ljubazni Otac koji kaže: blizu tek što nije došao k meni, ljubazan da sa mnom trpi i snosi sve moje probleme. Prati moj život, zove ga, opet pali, spašava.
Kaže „sin“ i onda shvaćam da vjera nije nešto što daje okvir mojemu životu, nego je život sam, da živi, diše, raste, da se prenosi. Da vjera nije neko uvjerenje, nego odnos, da u njemu čvrsto stojimo, u koji imamo pristup molitvom  koja nas vraća k Bogu, koja otvara nebo, koja tebi otvara nebo.
„Ti si moj preljubljeni sin“. Svatko je najdraži, Bogu je svatko najdraži. „U tebi mi sva milina“. Jednoga dana, kroz pukotinu zauvijek otvorenu na nebu, doći ću pred Boga, gledat će me, znam da će vidjet ubogog čovjeka, samo napuknutu trsku, mnogo puta skoro slomljenu, malo dima, ipak će reći: ti si moj sin. Moj najdraži, uđi u Očev zagrljaj.
Isusovo krštenje opisano je riječima koje uključuju: oca, sina, preljubljenog, moju radost. Tako se osjećam: malen, ali zagrljen otajstvom; malen, ali ovijen zagrljajem koji me nosi.

Ermes Ronchi, Respirare Cristo

Uroniti se ili utopiti se

Očekivanje je jako. Očekivanje se nastavlja. Hoće znati je li lice uronitelja lice mesije.
Neizmjerna je potreba znati ali u isto vrijeme ne biti uključen. Znati što da se radi, što reći, je li ovo i ono krivo, ali u isto vrijeme ne očekuju se direktive i usmjerenja.
Očekivanje je proturječno, živcirajuće, varavo.
S jedne strane čovjekovo očekivanje svjetla i jasnoće, da se razumije, dobiju podaci, s druge strane napor poslušnosti svjetlu, koje se objavljuje, jer kako se objavljuje i što svjetlost objavljuje nikad nije prema našim očekivanjima.
Ivan razrješuje očekivanje, on nije mesija. Pravi mesija je ondje, blizu, očekivani Mesija, čekao ga je narod kroz stoljeća. Očekivani Mesija prošao je nebesa i svemir i korak po korak od betlehemske spilje sada se približava vodama Jordana. Na vodama Jordana Mesija staje u red, skida odjeću i čini da ga Uronitelj Ivan uroni u vodu.
Očekivanje je razriješeno zauvijek, On je! Nebo s neba daje konačnu potvrdu. Ti si Sin moj, Ljubljeni, u tebi mi sva milina!

Od toga trenutka Uranjanja, tko god bi tražio druge mesije ili očekivao drugog Sina Božjega činio bi Isusa varalicom i Oca lašcem.

Nema drugog imena na nebu ni na zemlji u koje bi se uronili i našli spasenje. Svako drugo uranjanje s kojim god mesijanskim zahtjevom neće biti uranjenje u duhu Božjem, nego utopljenje u duhu čovječjem.

Paolo Spoladore, Vieni Via, Padova 2006.

Ivana naziva Immergitore - Uronitelj; krštenje – uranjanje

Istina tako jednostavna...
i treba tako dugo vremena da se razumije

„Bitno je ljubiti!" To dobro znamo! Toliko se to ponavlja!
Poteškoća je u tome što ne znamo što ova riječ stvarno može značiti. U nju projiciramo sva naša očekivanja, sve naše želje, da pritom često nismo svjesni da zapravo tražimo sami sebe.
Zakon ljubavi zasvjedočena je od samih početaka. Zašto treba čovjeku toliko vremena da otkrije što je bilo rečeno na početku? Zašto sva tisućljeća mržnje i ratova, čak među kršćanima sve od Isusova dolaska? Je li dakle potreban tako dugi put da se otarasimo svojih iluzija ljubavi? A ipak prava je ljubav uvijek blizu. Ne traži nego da izbije u svoj svojoj prvotnoj svježini, onoj koja je Božja.
Neki se pismoznanac obraća Isusu sa svojim svjedočanstvom. Dobro je shvatio da on ne čini drugo nego da potvrđuje Mojsijev Zakon u onome što najautentičnije. Vrijedi samo ljubav prema Bogu, koja se ne može odijeliti od ljubavi prema bližnjemu. Za Isusa ovaj je pismoznanac, jer je shvatio najdublji smisao Tore, spreman za puninu Objave koju donosi.

Jedinstvo vjere i života
Evanđeoska je perikopa iz »Isusova djelovanja u Jeruzalemu«, iz raspre s pismoznancima. Moglo bi izgledati kao da Isus za svoju »školu« sažimlje Zakon na dvije glavne zapovijedi, kao što ih Ps 15 nabraja deset, Iz 33, 15 šest, Mih 6, 8 tri i Am 5, 4 dvije. U stvari, Isusov je stav drukčiji. On ne želi neku novu zakonitost, sastavljenu od dviju primarnih zapovijedi naspram drugih, daje naprotiv temeljno usmjerenje kako živjeti čitav Zakon. Ne kani pružiti stupnjevite sheme vrednota, nego uputiti čovjeka na korijen i bit svakog religioznog iskustva i etike. Ne želi nametnuti neki kodeks, koji bi čovjek mogao obdržavati i onda biti miran, siguran za svoje spasenje, već omogućiti radikalni životni stav koji bi vodio svakim čovjekovim činom, angažmanom, vjerskim i društvenim. Isus pazi više na nutarnji stav koji bi uređivao čitav život, nego na pojedine čine čovjekova života.
Ovaj duh, koji treba prožimati kršćaninov život, postiže se spajanjem dvaju starozavjetnih tekstova. Prvi ima vertikalni smjer (v. 1. čitanje) i spada u svakodnevnu molitvu Židova šema. Šema znači »Čuj!« (Slušaj). Slušati u biblijskom smislu znači radosno pristajanje, sinovsku poslušnost, oduševljeno prihvaćanje glavne Božje ponude, to jest vjere i ljubavi prema njemu i jedinoj njegovoj stvarnosti: »Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« (Pnz,6, 5; usp. Mk 12, 30). Za Krista su vertikalna (Bog) i horizontalna (bližnji) dimenzija nerazdvojive, križaju se i oživljavaju uzajamno i sačinjavaju čitavo i pravo kršćansko »biće«. Doista, one zahtijevaju ostvarivanje, koje uključuje srce, tj. savjest, dušu (životni princip), čovjekovu misao i čin, drugim riječima »tebe samoga«, stoje izraženo paralelizmom »svim srcem, dušom i snagom svojom«. Ovu totalnost i radikalnost potvrdio je i pismoznanac. U njemu se može vidjeti slika Crkve i vjernika, koji, ponavljajući dvije zapovijedi, uzdiže ljubav iznad »paljenica i žrtava«. Ovaj dodatak, tipičan za proročku teologiju (Am 5, 21; Hoš 6, 6; 1 Sam 15, 22 i dr.), ne uvodi stupnjevitost između nutarnje i vanjske vjere, već poziva na duboko jedinstvo vjere i života, kulta i prakse. Povratak, dakle, temeljima istinske religioznosti. Ljubav nije stoga pojednostavljenje mnogostrukih obveza i zapovijedi, nego ključ za sav zakon. Ona je temelj na kojemu je građen čitav život kršćanina. U njoj dobivaju smisao svi vidovi života, ona pribavlja životu radost i vrijednost; prestaju vanjske obveze i dužnosti i postaju izraz cjelovitog nutarnjeg opredjeljenja.

Bog koji oslobađa
»Gospodin Bog naš Gospodin je jedini!« To nas podsjeća na prvu zapovijed Dekaloga: Nemaj drugih bogova uz mene (Izl 20, 3; Pnz 5, 7). Zašto je Bogu stalo da se uz njega ne časti nijedan drugi bog? Je li on ljubomoran te ne trpi nijednoga uza se, zato hoće sam vladati nad ljudima? To su veoma ljudske misli. Pred prvom zapovijedi stoji: »Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.« A u današnjem prvom čitanju: Drži zapovijedi i vrši ih, »da ti dobro bude i da se veoma razmnožiš... u zemlji u kojoj teče med i mlijeko«. Božje zapovijedi su putovi iz ropstva u slobodu, putovi u obećanu zemlju, putovi u život. Zato je Bogu toliko stalo da nemamo drugih bogova; stoga hoće biti jedini, jer bismo inače opet upali u ropstvo.
Gdje se Boga ne shvaća ozbiljno, gdje on - da kažemo riječima današnjih tekstova - nije više jedini Gospodin, ondje se brzo javljaju drugi gospodari i stupaju na njegovo prijestolje. Onda se ljudi ponašaju kao mali bogovi. Na različite načine vladaju čovjekom, bilo politički, bilo gospodarski, bilo znanošću. Kad vlast i novac postanu bogovi, kojima se sve žrtvuje, onda u svijetu vlada smrt. Ponekad su ti bogovi anonimni; to su pritisci gospodarstva ili naoružanja, politike i ideologije, kojima se žrtvuje svijet i čovjek. Ali ne moramo gledati samo van ili prema gore; ponekad su mali bogovi i u našim sobama: televizija ili nogomet, čemu se treba sve podložiti. Ne radi se samo o drugima, nego i o nama samima: gdje mogu ja igrati ulogu malog boga, kao otac ili majka, dijete ili mladić i djevojka, pretpostavljeni, učitelj ili župnik, susjed ili kolega?
Naš Bog je jedini! Ta spoznaja čuva ljude od svih lažnih bogova, koji ljude samo porobljuju a ne oslobađaju. Tko se osjeća odgovornim pred Bogom, ne usudi se na sve što bi mogao ili htio. Ako postoji samo jedan Bog, onda su svi ljudi na istoj razini jedan uz drugoga, a ne jedan iznad drugoga. Priznajem li Boga jedinim gospodarom, onda mi to daje veliku slobodu nasuprot svim ljudima ili vlastima, koji glume male bogove, nasuprot diktatorima i takozvanim ekonomskim prisilama. Stoga kršćanski svjedoci posjeduju tajnu suverenost, stoga moćnici ne mogu ništa protiv njih. Tako je bilo s Isusom, tako s Maksimilijanom Kolbeom, Oscarom Romerom i brojnim drugim mučenicima današnjih dana.

Oslobođeni za ljubav
Sloboda, koju zadobivamo kad priznamo Boga jedinim gospodarom, nije sloboda na račun drugih ljudi, nego sloboda za druge ljude. To nas, vodi na korijen onoga što današnji tekstovi nazivaju »ljubav«. Bog je jedini Bog koji nas oslobađa za ljubav. Stoga ne traži od nas slijepu poslušnost, već se od nas nada ljubavi. Ljubav se uvijek može samo slobodno pokloniti: Božja Ijubav prema nama, ali i naša uzvratna ljubav. Zato je oslobođenje, sloboda preduvjet za ljubav. Morali smo govoriti o slobodi da bismo mogli govoriti o ljubavi. Inače se ljubav brzo prometne u pobožan osjećaj, koji ne može pokretati naš život.
I tek kad Boga priznamo za jedinog gospodara svih ljudi, stojimo na istom stupnju sa svim ljudima, tek tada postajemo slobodni za uzajamnu ljubav. Stoga je Starom i Novom zavjetu tako važno povezati priznanje jedinog Boga s pozivom na ljubav. Priznanje jedinog Boga oslobađa čovjeka za uzvratnu ljubav i za uzajamnu ljubav među ljudima. Zato je dvostruka zapovijed ljubavi jedan jedini poziv Boga koji se u svojoj slobodi obraća nama i ljubi nas i tako oslobađa od svih drugih bogova i idola. Tako možemo i mi doprinijeti, da zemlja u kojoj živimo postane obećana zemlja u kojoj teče med i mlijeko, tj. gdje svi judi mogu zajedno živjeti dostojno čovjeka, kako Bog hoće. Sve što čovjeka porobljuje i uništava, glad, nepravda i nasilje, dolazi od krivih bogova. Naš Bog pak, jedini Bog, oslobađa nas za život, za ljubav, tako da svi mogu živjeti. Svaki od nas kao pojedinac i kao zajednica može tome doprinijeti. Isplati se za to živjeti!

                                                                                                  *****

Kratki sažetak vjere

Razgovor u Hramu
Hram je zapravo bio pravo mjesto ovog razgovora. Ovdje u središtu klanjanja Bogu i njegovog štovanja radilo se i bitnome, u prvoj od svih zapovijedi. Trebalo je ispunjavati mnogo zapovijedi – tako mnogo da se nije moglo sve držati na pameti niti odrediti njihov redoslijed.
Zanimljivo je kako je došlo do ovog razgovora. Kad je Isus došao u Jeruzalem, najprije je išao u Hram. Prodavačima i preprodavačima jasno je dao do znanja, da Hram nije mjesto trgovanja. Oni koji su Isusu htjeli postaviti stupicu, morali su pozorno paziti u što se upuštaju, jer prije nego su oni sve rekli, on može okrenuti pitanje i staviti ih u nepriliku. Prispodoba o vinogradarima prevršila je mjeru. Nije se mogla krivo shvatiti. Svatko ju je razumio. Oni kojih se ona ticala otišli su. Nisu imali dobre namjere. Isus zapravo uvijek kaže više nego ga pitaju. Ne štedi riječi i ne boji se. Morao je biti jako siguran u svoje riječi, jer uvijek kaže nešto više. Jednako tako i s farizejima i saducejima.
Pismoznnac iz današnjeg evanđelja je iznimka. U njegovu se pitanju ne krije zamka. Pitanje nije neobično. Takve su rasprave bile uobičajene kod tadašnjih pismoznanaca. Uz 613 zapovijedi i zabrana takvo je pitanje bilo na mjestu. Ni Isusov odgovor nije neobičan. Upućuje na poznato, na bitno: „Čuj, Izraele" – Šema – što je pobožni Židov molio svakog dana ujutro i navečer.To je njima bilo u krvi. To ih je odgajalo i formiralo. Isus nije rekao ništa nepoznato. Ipak je u odgovoru jedna nova dimenzija: Isus misli u „križ" (+), znači. Poznaje vertikalu „Bog – čovjek", ali istovremeno i horizontalu „čovjek – čovjek". Što je time mislio i kako je mislio, kaže nam prispodoba o milosrdnom Samarijancu kao odgovor na pitanje: Tko je moj bližnji? (usp. Lk 10,29).
Ovdje u Hramu, dakle u centru štovanju Boga, gdje se sve okreće oko oltara i žrtve, Isus spominje novi cnetar, objavljuje „otajstvo istinskog klanjanja", etiku ljubavi. Ovdje u Hramu postaje sasvim jasno, da Boga ljubiti znači suosjećati s čovjekom, s bližnjim: gladnoga nahraniti, gologa odjenuti, beskućnika ukućiti, žalosnog utješiti. Hram od kamena nije više središte bogoštovlja. „Ne znate li, da je vaše tijelo hram Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga? (1 Kor 6,19), pita Pavao Korinćane, i dodaje: „Proslavite, dakle, Boga u svojemu tijelu!" Pravo je mjesto štovanja Boga dakle čovjek. U našoj slici čovjeka objavljuje se naša slika Boga.

Novi zakon
I razumom možemo sve shvatiti i prihvatiti. Ne nedostaje nam teorije nego prakse. To je upravo i naša „sudbina", kao i farizeja i pismoznanaca, što točno znamo kako treba biti, onda pak drukčije postupamo. I nama se ovdje više kaže, nego što obično pitamo.
Olako kritiziramo druge. Zahtijevamo da se mijenja ovo ili ono, onaj ili ona krivo rade, nisu za svoj položaj. Nismo „anonimni" kršćani, kao onaj pismoznanac, nego službeno kršćani, „na papiru", ali mnogi anonimni ateisti. Držimo se zakona, ali smo daleko od bitnoga. Većinom živimo kao da Boga nema. Naša je ljubav ispražnjena, mješavina nužnih dužnosti i djetinjastog sentimentalita i običaja. Isus je gledao više od samo vjerskih običaja i formalističkih obveza.

Ljubiti Božjom ljubavi
To je novo u Isusovu navještanju: Možete ljubiti ljubavlju kojom Bog ljubi – sa svim svojim srcem, svom svojom snagom. Tako vas Bog ljubi, i tako trebate ljubiti jedni druge. Ljubav je kao igra „Sve ili ništa", Bog je izabrao „sve". Dobro da je ovaj razgovor vodio u Hramu. Ovdje se objavilo Božje srce.

                                                                                                  ****

Pluralno srce

Koja je prva zapovijed od sviju? Ljubi svim… svim… svim… Isus triput ponavlja poziv na totalnost, na nemoguće. Jer čovjek ljubi, ali samo Bog ljubi svim srcem. Ponavlja riječi stare i nove, ali dodaje da je zapovijed jedna i dvostruka: ljubi svojega Gospodina i ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ne suprotstavljaj Boga i bližnjega, ne izvlači se nikada od ljubavi u ime neke druge ljubavi (Augustin).
Sva je naša budućnost u jednom glagolu: Ljubi - Ljubit ćeš  (Amerai, na talijnskom: tu aimeras, na francuskom). Glagol je u budućem, nije imperativ, jer je to nikad dovršeni čin, jer će trajati koliko bude trajalo vrijeme. Jer je to nacrt, i jer je jedini. Nije obveza, nego nužnost za življenje. U središte je kršćanstva postavljeno ono što je u središtu života. Ne ljubiti je kao umrijeti.

Što trebam činiti, Gospodine, da budem živ? Ljubit ćeš.

Što ću činiti sutra, u godini koja dolazi, i poslije još? Ljubit ćeš.

I čovječanstvo, što će čovjek činiti? Čovjek će ljubiti.

Je l' to povijest? Samo to: Ljubit ćeš. Dok ova ljubav od periferije svijeta, iz podzemlja povijesti, ne dođe u središte ljudskog grada. I to je kraljevstvo.

Ljubit ćeš Gospodina iz svega  srca svojega. Ipak ostaje još srce kojim ćeš ljubiti muža, ženu, dijete, prijatelja, bližnjega i, za prave učenike, čak neprijatelja. Bog ne krade srce, već ga umnaža. I radi toga stvorio ga je većim od svih stvorenih stvari skupljenih zajedno.

Pismoznanac traži zapovijed, Isus odgovara s dvjema, ali daje i tri objekta ljubavi i upućuje srce u tri smjera: ljubit ćeš svojega Gospodina, ljubit ćeš svojega bližnjega, kao sebe samoga. Treća uvijek zaboravljena zapovijed. Jer ako ne ljubiš samoga sebe nećeš biti kadar nikoga ljubiti, znat ćeš samo uzeti i posjedovati, bježati ili prekršiti, bez radosti i zahvalnosti. Ljubi sebe, kao Božji trag, kao tkivo čudesa, kao talent za umnožavanje, kao preljubljeni sin.

Naš je obzor ovo pluralno srce, s više glasova,  u kojemu „Božja je ljubav kao glavna glazba, kao dominanta, oko koje se može razvijati, kontrapunkt drugih ljubavi. I rađa se polifonija života“ (D. Bonhoeffer). Ljubiti Boga svim srcem ne znači ljubiti jedino njega, nego ljubi ga bez polovičnosti, bez osrednjosti.
Na isti ćeš način svim srcem ljubiti svojega prijatelja, svoje ukućane, ljubit ćeš ih bez računice i bez prijevare. Rizik je da se krivo shvaćenim evanđeljem gubi polifonija života, život u punini. Ima i onih koji se zavaravaju da ljube Boga jer ne ljube nikog drugog na zemlji.
Gospodine, čuvaj u nama ljubav, kao miomiris tamjana, jaku kao žrtveni oganj, darežljivu kao slavljeničko vino. Podržavaj u nama ljubav kao tihi cvijet, kao nestrpljivost želje, kao budućnost, od prvoga do posljednjega dana ovog života koji bez ljubavi ne živi.
Ermes Ronchi, L'alfabeto della vita

                                                                                                             *****

Od svijeta odvratiti pogled
ne pomaže bliže k Bogu:
Na svijet piljiti
također ne pomaže k Njemu. –
Ali tko svijet gleda prema Bogu,
taj je u njegovoj nazočnosti.
Martin Buber

***

Ljubav je rijedak cvijet.
Pojavljuje se tek tu i tamo.
Milijuni ljudi žive u iluziji da ljube.
Misle da ljube,
ali to je samo mišljenje.
Bhagwan Shreerajneesh

Dušni dan

Dušni dan dolazi nakon radosnog blagdana Svih svetih i nosi obilježje žalosti i boli. Spominjemo se svojih pokojnika koji nisu više među nama. Ali ovo slavlje nastavak je jučerašnjeg, nama još bliže i intimnije, jer slavimo »svoje svece«. Molimo za njih i utječemo se njihovu zagovoru. U vazmenom otajstvu Isusove smrti i uskrsnuća svi smo združeni u velikom zajedništvu. Neka Bog bude milostiv našim pokojnima i nama koji smo još na putu ovoga zemaljskog života.

Prošnje

Bože, Oče naš, ti si gospodar života i smrti. Čuj naše molitve.

1. Daj da tvoja Crkva, usprkos smrti i beznađu, naviješta i svjedoči radosnu vijest života i uskrsnuća.

2. Podaj da svi poštujemo svoj i tuđi život.

3. Daj da napredak i znanost služe životu, a ne smrti.

4. Ne daj da zametnemo spomen onih koji su prije nas živjeli i izgrađivali ovu zemlju.

5. Daj da svi koji su nedužno trpjeli i umrli dožive tvoju pravdu na nebesima.

6. Primi u svoje kraljevstvo sve žrtve sukoba zemaljskih kraljeva i gospodara.

7. Pokojne naše župe koje su ove godine umrli nagradi vječnim životom.

8. Poimence te molimo za svoje drage (kratka stanka).

 Bože, koji si Isusa od mrtvih uskrisio primi i naše pokojnike s njime u vječnu slavu, koji živiš i vladaš u vijeke vjekova. Amen.

Čitav je mjesec studeni posebno posvećen spomenu mrtvih. Jesen je slika posljednje dobi života. Ali jesen je i vrijeme ubiranja plodova. Živimo tako da mislimo na posljednje stvari i stignemo na cilj bogati plodovima. Molitvama i dobrim djelima pomažemo i svojim pokojnima. Uzdarje neće izostati. Živimo pouzdano u toj tajanstvenoj razmjeni.

                                                                                *****

Spomen svih vjernih mrtvih

„Smrt su vrata u život." Tako
glasi izreka. Živjeti pred tim vratima mi živi većinom gledamo samo tamnu
stranu. Naši rođaci, prijatelji i znanci prošli su kroz ta vrata. Što oni sada
vide i znaju, možemo jedna slutiti.Teško nam je vjerovati da ova smrt, koja
izgleda samo svršetak, propaznost, oproštaj i zaborav, da ova bi ova smrt
trebala posjedovati tako nevjerojatnu snagu preobrazbe.

Naša je vjera da se u smrti sve smrtno u čovjeku preobražava u bezsmrtno, da
sve zemaljsko prelazi u slavu. Vjerujemo u to, jer je isus krist  svojom smrću i uskrsnućem našoj smrti udzeo
uništavajuću snagu. O tome nam govori evanđelje o uskrsnuću Lazara. Ova snaga
je sam isus Krist. Tko u njega vjeruje, živjet će, ako i umre. Tko pripada
Kristu, s njime će postići i vječni život. Ova nam je sigurnost usađena na
krštenju po kojemu smo uronjeni u njegovu smrt, da bismo s njime i uskrsli na
vječni život i vječnu radost (usp,. Rim 6,1-11). Ova nas sigurnost  kao Božje obećanje podržava kroz naš život,
usađena je u nas kao sjeme koje raste i razvija se. Naša groblja su od starine
nazivali „Božje polje" (campo santo). Zato i molimo za svoje pokojne na mirno
počivaju na Božjoj njivi. Kad govorimo o njivi, onda nikad ne mislimo na
svršetak nego na rast i plodnost. Na njivi se događa nešto, ondje raste i
razvija se , hoće živjeti i izaći na svjetlo. O našem umiranju  s apostolom Pavlom kažemo - da smo posijani u
raspadljivosti, da bismo uskrsli na neraspadljivost (1 Kor 15,42-44). Tu je
snažan život, koji hoće živjeti, samo što mi ne možemo vidjeti. netko je rekao:
Smrt je kao obzor. Dotle možemo gledati. Ali tu nije svršetak. Kad bi mogao
stajati na obzoru, mogao bi vidjeti dalje. Smrt je kao obzor granica za oči.
Ali u vjeri i kršćanskoj nadi i u našim molitvama za pokojne ,možemo gledati
dalje. Utješno je što možemo moliti za pokojne. Ali je utješno i to da naši
pokojnici, postigavši savršentvo, mogu na nas misliti. Tako se u Crkvi, u ovom
kršćanskom zajedništvu možemo osjećati kao pod jednim krovom za žive i mrtve,
koji su živi, jer svi smo u Božjoj ruci. I pred Bogom su svi živi. Pred postoje
samo živi. To je utjeha za naš život danas - i nada za našu budućnostt.
Francuski svećenik Michel Quoist izrazio je svoju povezanost s mrtvima ovom kratkom
molitvo. Moji mrtvi, pomozite mi, da u ovom kratkom životu naučim vječno
živjeti.

                                                         *****

Domovinu tražimo (Heb 11,14)

Koliko je zemlje potrebno
čovjeku? Lav Tolstoj je znao odgovor: dva koraka naprijed, jedan korak u
stranu. O tome je pripovijedao kako je gospodar obećao nekom  siromašnom
seljaku da će mu dati onoliko zemlje koliko može pješačenjem zaokružiti
od izlaska do zalaska sunca. Ali da o zalasku sunca bude točno na onom mjestu
odakle je krenuo. I seljak se dade na put, hodao je sve brže i brže i krug je
postajao sve veći, jer je htio dobiti što više zemlje. Posljednjim je snagama o
zalasku sunca stigao na točku odakle je krenuo, sretan što je će dobiti ogroman
komad zemlje. Ali je, shrvan, pao mrtav na zemlju. I koliko zemlje ima sada?
Dva koraka naprijed, jedan u stranu: veličinu jednoga groba. Toliko je zemlje
potrebno čovjeku!

Koliko zemlje treba čovjek?

Pohađajući groblje bolno osjećamo koliko je čovjeku potrebno zemlje. Danas se
težina zemlje još poveća grobnim kamenom, pokojniku nepotrebnim. I lijepim
cvijećem. Je li to sve?

Čovjeku je potrebna zemlja.
treba mu i dom, i domovina. Ne treba opisivati što još sve treba, materijalno i
duhovno da bi njegov život imao smisla. Dušni dan, koliko god tmurno izgleda,
baca svjetlo na naš život, na prošlost i budućnost. Briše sve luzije i vraća
nas u stvarnost, u ono što je u životu nužno.

Koliko nam je potrebno? Što je moguće više, bolje i više od drugih. Što brže i
lakše to postići. Bez truda i rada, pa i snalaženjem i lukavstvom.  I kad je „kuća" gotova, istrošenim snagama i
teretom na leđima, u „mirovinu".

Nasuprot ove prolazne „domovine", Pavao nam stavlja pred oči obećanje: „Naša je
domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa
Krista: snagom kojom ima moć preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti
ga tijelu svome slavnome" (Fil 3, 20s). To je domovina koja se ne ograničava na
ovu zemlju, koja se ne može zaraditi niti kupiti novcem; domovina koja ne
propada ni onda kad nam smrt sve ostalo uzme. I prema slici iz Tolstojeve priče,
ova se konačna domovina ne stječe tako da se čovjek jednostavno nepreže i
trudi, i zadobije što više „zemlje", nego da se i zaustavi i ispita svoje
životno opredjeljenje, i da ne gleda samo dolje, već svoj pogled upravi prema
gore. Domovina će biti u punini života, a ne život ispunjem svime i svačim.
Puni život propada, a punina života ostaje. Nije loše obećanje koje nam se
nudi.

Priča

Ono što nikad ne umire

Jednog je dana žena, po imenu Kisagotami, došla posjetiti
Budu. Njezin jedini sin tek je bio umro, a prije toga već je bila izgubila svog
bogatog muža. Više nije imala ništa na svijetu. Buda joj se blago nasmiješi i
reče: „Vrati se u selo i donesi nekoliko zrna gorušice iz one kuće gdje još
nitko nije umro."

I potrča onamo. Ali svugdje je žena dobila isti odgovor: „Možemo ti dati toliko
gorušičina zrnja koliko želiš, ali tvoj je uvjet nemoguće ispuniti! Pod tim
krovom već je mnogo osoba ispustilo dušu."

Bila je uporna i nastavila je tražiti u nadi da će naći kuću na koju ova
Kosačica nije nikad pokucala. Kad je pala noć, prestala je tražiti i shvatila
je da je smrt dio života; smrt nije katastrofa, doći će prije ili kasnije.

Vratila se Budi, koji ju je pitao je li donijela gorušičino zrnje. Žena pade
ničice preda nj i kaže: „Pouči me, želim znati ono što nije propadljivo. Više
te ne molim da mi vratiš moje dijete, svakako bi umrlo jednog ili drugog dana.
Nauči me radije ono što ne umire nikada."

Budistička priča

Prvine

Dijete pita majku: „Mama, što su to prvine?"

"Prvine, to su za vrijeme žetve prvi plodovi njiva i vrtova,

janjci prvog legla i prvo vino godišnje berbe."

"Zašto morau Židovi donositi prvine u Hram?", pita dijete dalje.

"Židovi moraju to činiti", objašnjava majka svome sinu,

„jer se time podsjećaju da sve što nam je u životu potrebno dolazi od Boga.

Njemu zahvaljujemo, kad donosimo prvine u Hram.

I budući da uvijek ima Božjih siromaha koje on posebno ljubi,

tada se od prvina njima dijeli."

                    ***

Kad su mokri Svi sveti. ove
zime će biti visoki smeti.

Svi sveti mrzli dan, Božić u ledu okovan.

Kad Bog neće, ni sveci ne
pomoru.

Kemu Bog da, svi sveci mu ne
uzmu,

Kemu Bog, temu i svi sveti.

Ki je z Bogon i Bog je š njim

Bog je za milost.

Sve ima kraja, samo milost Bojža ne.

Ki Boga zapusti, i Bog će
njega.

Dvije zapovijedi

Ljubi život, i misli na smrt!

Stupi, kada dođe ura, ponosno na stranu.

Jedanput morati živjeti

jest naša prva zapovijed.

Samo jedanput smjeti živjeti,

glasi druga.

Erich Kästner

Die zwei Gebote

Tritt, wenn die Stunde da ist, stolz beiseite.

Einmal leben zu müssen,

Liebe das Leben, und denk an den Tod!

heiβt unser erstes Gebot.

Nur einmal leben zu dürfen,

lautet das zweite.

Erich Kästner