Srijeda, 9 listopada, 2024

Bl. Francesco Bonifacio

OBITELJ I DJETINJSTVO

Francesco Bonifacio rođen je u Piranu, u tadašnjoj Tršćansko-koparskoj biskupiji, danas Koparska biskupija, 7. rujna 1912. Bio je drugo dijete od sedmero djece u obitelji Giovannija Bonifacija i Luigie Busdon; druga su djeca bili: Teresa, Giulia, Mario, Libera, Giovanni i Romana. Kršten je 15. rujna iste godine u župnoj crkvi sv. Jurja u Piranu kad uz ime Francesco dobiva i Giovanni po ocu. Sakrament sv. potvrde podijelio mu je mons. Angelo Bartolomasi, tršćansko-koparski biskup, 1. listopada 1922.

Klice vjerskog života mladi Francesco nalazi u obitelji u kojoj je dan započinjao i završavao molitvom te svakodnevnim obiteljskim pohađanjem sv. mise u samostanskoj crkvi sv. Franje – franjevaca konventualaca. Duhovnu notu obitelji je napose davala majka, koja je svakodnevno pohađala sv. misu u šest sati (kasnije ne bi mogla zbog brojne djece). U pobožnoj i skladnoj obitelji, gdje se redovito molilo, vlada opušteno i vedro ozračje. Francesco je jednostavno dijete, skroman, poslušan, strpljiv, pobožan i obziran. Ove odlike će ga pratiti tijekom cijelog njegova života. U crkvi sv. Franje prima sakrament prve sv. pričesti, ali i služi kod oltara kao ministrant.

Obitelj živi skromnim i skladnim životom: otac je bio ložač na malim parobrodima koji su Trst povezivali s raznim mjestima na istarskoj obali; majka je bila domaćica, trebala je skrbiti za sedmero djece (Francesco je bio drugi po redu), brinuti se za njihov odgoj i štedljivo raspolagati oskudnim prihodima.

Francesco posjećuje i župni oratorij, nazvan „salezijanski“ po načinu odgoja. Pristupa Katoličkoj akciji, u početku kao pripravnik, a kasnije kao junior. Pohađa tjedne sastanke u središtu Sv. Juraj koji je bio prava duhovna i intelektualna „kovačnica“ za mnoge mladiće. Duhovna formacija svakog mladića, čovjeka proizlazi iz sv. ispovijedi koju je Francesco tjedno činio i svakodnevne sv. pričesti. Ova će dva sakramenta do kraja života obilježiti duhovni lik ovog mladića, kasnije svećenika.

KOPAR: PRVI KORAK PREMA SVEĆENIŠTVU

Okruženje, u prvom redu obiteljsko, zatim župno s vrsnim svećenicima, malo-pomalo već od ranog djetinjstva potiče i otkriva prve znakove svećeničkog zvanja. Župnik mons. GiorgioMaraspin, kao pravi pastir, primjećuje te znakove i potiče dječaka Francesca da izabere svećeničko zvanje.

U dvanaestoj godini, 1924. godine, odlazi u Malo sjemenište u Kopru (tada je to bilo međubiskupijsko malo sjemenište. U ovom sjemeništu boravio je i bl. Miroslav Bulešić, kao i drugi pripravnici za svećeništvo iz Istre.) i započinje s učenjem. Pobožnom i jednostavnom mladiću nije se bilo teško priviknuti na stroga pravila i marljivo se, ali ne bez poteškoća, prihvaća školskih dužnosti.

Njegov mladenački lik krase vrline: blagost, poslušnost, uslužnost te spremnost pomoći kolegama u potrebi. Te vrline zapažaju i profesori, tako da je jedan od njih nakon ispita, koji su za Francesca bili teški, izjavio: „Pa ovaj je doista svet.“ Kolege će ga u dobrohotnom šaljivom tonu nazivati „svečić“.

Francesco ima i svoj križ koji strpljivo nosi, a riječ je o bronhijalnoj astmi koja će ga pratiti cijeloga života. Francesca i njegovu obitelj sustiže jedna velika kušnja i križ. Na Badnjak 1931., kad je Francesco bio u trećem razredu liceja, umire mu otac. Francesco je tu tužnu vijest vjernički prihvatio. Tom prigodom piše: „Danas se moj otac preselio u bolji život. Neka mu Bog daruje vječni pokoj koji je zaslužio s podnesenim patnjama i po velikim žrtvama što ih je učinio za mene.“

Obitelj taj trenutak proživljava dosta teško i zabrinuto, upali su i u teške ekonomske poteškoće, ali majka spremno kaže: „Checco (tako su ga zvali u obitelji) je od Boga pozvan i treba postati svećenik.“ Pokazala je nepokolebljivu vjeru u Božju providnost. Na tu majčinu odluku Francesco piše: „Ono što Bog dopušta treba prihvatiti bez istraživanja razloga, jer što Bog dopušta uvijek je za nas dobro.“

Za vrijeme ljetnih praznika Francesco okuplja svakog dana piranske sjemeništarce tako da u ljetnim praznicima ne mijenjaju ritam duhovnog života. Skupina od osam, devet prijatelja svaki dan pristupa svetoj misi, obavlja zajedničko razmatranje, pohod Presvetom Otajstvu, moli krunicu, tjedno obavlja sv. ispovijed i mjesečno duhovnu obnovu.

GORICA: TEOLOŠKI STUDIJ

Nakon završene gimnazije, liceja polazi 1932. u Centralno teološko sjemenište u Gorici. Francesco osjeća poteškoće u studiju, ali uporno ih svladava i tako napreduje u svom kršćanskom i intelektualnom sazrijevanju.

U tim se godinama u Goričkom sjemeništu pojavljuju previranja zbog uporabe jezika: iako je većini studenata materinski jezik bio talijanski, bilo je u sjemeništu i Slovenaca i Hrvata. Francesco je uvijek bio daleko od polemika, rasprava i napetosti, kojih je uistinu bilo, ali je nastojao dijalogizirati sa svima.

Godine 1934. nastala je žestoka novinarska kampanja protiv tršćanskog biskupa mons. LuigijaFogàra jer nije pristajao na fašističke ucjene i odluke. Zastupao je prava Hrvata i Slovenaca te poticao osnivanje katoličkih društava, zbog čega se našao na udaru fašista. Mons. Božo Milanović svjedoči da je prema Hrvatima „uvijek bio uljudan i pravedan“ kao biskup. Stvar se tako zaoštrila da je Sv. Stolica poslala posebnog apostolskog vizitatora da bi se razbistrilo o čemu se radi. I Francesco je, kao i ostali studenti, bio upleten u to. Njegovo je držanje i u tom slučaju bilo vrlo uravnoteženo.

Studijske obveze izvršava uredno te svakodnevno radi na duhovnom području. Vrlo zauzeto izvršava sve sjemenišne pobožnosti, a iznad svega gaji bratske odnose sa svima. Isto svjedočanstvo poslije će dati i biskup Antun Bogetić.

NOVIGRAD: PRVE GODINE SLUŽBE

Nekoliko godina obavlja važnu službu kao prefekt za disciplinu u Kopru; tu je dužnost obavljao vrlo zauzeto i prijateljski se odnosio prema mlađim kolegama.

Nešto kasnije, 20. listopada 1936. u Biskupijskoj kapeli u Trstu gorički biskup, koji je ujedno i apostolski administrator ujedinjenih biskupija Trsta i Kopra, mons. Carlo Margotti podjeljuje mu red podđakonata, a 19. studenog u metropolitanskoj crkvi u Gorici red đakonata. U crkvi sv. Justa u Trstu, na blagdan sv. Ivana apostola i evanđelista, 27. prosinca 1936. godine zaređen je za svećenika. Prvu sv. misu slavio je u svom rodnom Piranu 3. siječnja 1937. godine, u crkvi sv. Jure.

Vrlo kratko (svega tri mjeseca) postavljen je za pomoćnika u Piranu. Tu su ga svi zavoljeli, a naročito mladi koji su osjetili da ih je svojim nastupom osvojio.

S prvim danom travnja 1937. započinje službu pomoćnika u službi u Novigradu. Tu ostaje, zajedno s majkom, sestrom Romanom i bratom Giovannijem nešto više od dvije godine. Odmah se uključuje u društveni život tog gradića, među ribare, pomorce, zemljoradnike i male zanatlije. Zdušno se zalaže za mlade, naročito u katehizaciji. Obraća se jednostavno župljanima, posjećuje bolesnike, starce i seljake po okolnim kućama. Svima se stavio na raspolaganje. Pomaže siromasima malenim ekonomskim i praktičnim pomoćima. Oko njegove ispovjedaonice okupljaju se mornari, seljaci, kao i oni koji žele izvanredna ispovjednika pa se čulo da ljudi govore: „Ne treba nam više ići u Dajlu, imamo ovdje svetog svećenika.“ U Dajli, udaljenoj samo nekoliko kilometara od Novigrada, nalazio se benediktinski gostinjac (hospicij). Dajla je godine 1273., kao feud novigradskih biskupa, predana obitelji Sabini; a godine 1736. posjed nasljeđuje rođak Sabinijevih, Santo Grisoni iz Novigrad.

Osniva Katoličku akciju i u prvom se redu posvećuje formiranju mladeži. Na probleme mladih gleda vrlo realno: „Kako karakterne kršćane i građane odgaja Katolička akcija! To je zaista čudnovato.“ Unajmljuje neke prostorije kako bi u njima mogao raditi s mladima. Uredio je dvoranu s pozornicom, organizirao glazbeni sastav. Organizira sportska natjecanja, izlete, a tijekom praznika kupanje na moru. Dvoje svjedoka iz tog vremena tvrdi: „Mladima je govorio s Evanđeljem u srcu i na ustima.“

KRASICA: NOVO ODREDIŠTE

Novi tršćanski biskup mons. Antonio Santin 1. srpnja 1939. premjestio ga je u Krasicu. To je bila kapelanija župe Buje, ali skoro nezavisna, osobito u pastoralnom radu. Za njega taj premještaj predstavlja „teški“ udarac nakon tek dvije godine u Novigradu, gdje je bio od svih prihvaćen i obljubljen. Prihvaća u poslušnosti, a u dnevniku piše: „Dobro, Gospodine, budi volja tvoja. A zdravlje? Kad budem osjetio da mi je boravak ovdje zbog zdravlja presudan ponizno ću to izložiti svome poglavaru.“

Kapelanija Krasica obuhvaća nekoliko razbacanih sela na vrlo širokom prostoru s nekih 1300 stanovnika. Ima crkvu sa zvonikom, groblje i župnu kuću na osami. Župna kuća ima dva kata i tavan, ali je neuređena, nema električne struje, vodu treba nositi s obližnjeg bunara. Hrabri svoje ukućane koji su bili razočarani novim okolnostima u odnosu prema prijašnjem stanju u Novigradu.

Još su uvijek s njime majka, sestra i brat, a ponekad i jedna rođakinja. Don Francesco im govori: “Biskupova volja predstavlja Božju volju.“

I tu razvija veliku pastoralnu djelatnost sa svima, a naročito s djecom, mladima, bolesnicima, siromašnima i starcima. Iskustvo stečeno u Novigradu pomaže mu u organiziranju ministranata, poučava vjeronauk, formira pjevački zbor i dramsku skupinu. Uređuje malu knjižnicu i dio župnog stana pretvara u „oratorij“. Počinje organizirati Katoličku akciju: najprije „benjamine“, pripravnike, pa mladež i udate žene (svima preporučuje molitvu, razmatranje, liturgijski i sakramentalni život kao i klanjanje Presvetom Sakramentu), neke od mladih usmjerava na zavjet čistoće. U dnevniku će zapisati: „da bi se mladenačke duše oduševilo ne treba bogzna što, dosta je dobra volja i nesebična žrtva“.

Ide ususret roditeljima i djeci te odlazi u udaljena sela kako bi imao katehezu za djecu i pripremao ih za sakramente. Neki su govorili: „za svakoga se brine!“ Narod ga je zavolio i ta obljubljenost kod naroda poslije će zasmetati članovima bujske UDBA-e.

Vrlo se savjesno priprema za svoje dužnosti, piše propovijedi, razmatranja i odluke. Redovito je povezan s biskupom (nastupila su vrlo teška vremena) i podržava bratske odnose s obližnjim svećenicima. Svake subote ide u Buje pomagati u ispovijedanju; jedan se od njegove subraće svećenika toga sjeća pa kaže: „Bio je sjajan ispovjednik, nezaboravljen i vrlo omiljen, očinski; ponekad i strog, ali uvijek uspješan.“

PRILIKE U ISTRI

I Istra je zahvaćena ratnim vihorom. Iako se u početku to nije jako osjećalo. Padom Italije, 8. rujna 1943., sve se mijenja. Nakon što je NOO (Narodnooslobodilački odbor) donio u Pazinu 13. rujna 1943. odluku o priključenju Istre matici zemlji „i proglašuje sjedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom“, hrvatsko svećenstvo na čelu s Božom Milanovićem lobirat će da se Istra pripoji matici Hrvatskoj. Diže se narodni ustanak, a Nijemci okupiraju Italiju. To se u Istri jako osjeća, a krajevi oko Krasice vrlo su prikladni za osnivanje i sakrivanje partizanskih jedinica. U stvari, nastaju dvije strane, s jedne „Narodnooslobodilački pokret“ (Osvobodilna fronta), a s druge njemačke okupatorske snage zajedno s domaćim kolaboracionistima; u sredini je bio obezglavljen narod koji se držao Crkve i svećenika.

Bezbroj ljudskih žrtava i patnje prouzročila je njemačka okupacija Istre od listopada 1943. do početka svibnja 1945. godine; a bilo je stradalnika i od savezničkih bombardiranja naročito grada Pule. Život gotovo svakog stanovnika, pa i svećenika, bio je stalno izložen životnoj opasnosti, bilo od strane partizana koji su se smatrali osloboditeljima, bilo od strane njemačkog i fašističkog okupatora. Porečki i pulski biskup RaffaeleRadossi i tršćansko-koparski Antonio Santin te pojedini župnici i svećenici spašavali su nevine žrtve. Spašavao ih je i Francesco Bonifacijo, kao i Miroslav Bulešić. U ratnom je vihoru u Istri od zaraćenih strana životom stradalo 8 svećenika, 1 bogoslov, 2 sjemeništarca i nepoznat broj zauzetih vjernika i vjernica.

Don Francesco, po naravi smiren čovjek, hrabro se suočava s tom opasnom i teškom stvarnošću, za sve se zalaže, bez ikakve razlike, bili Talijani, Slovenci ili Hrvati, pomaže svima pripadali jednoj ili drugoj strani. Njegova politika bila je ljubav prema svima te služenje Kristu i Crkvi. Vodi sprovode i u teškim i opasnim okolnostima. Priječi kolaboracioniste da pale kuće u kojima su se skrivali partizani; ide u Buje u partizansko zapovjedništvo prosvjedovati zbog ubojstva jednog seljaka iz njegova mjesta. U svojoj kući daje utočište mladićima koji se nisu htjeli pridružiti nacifašistima ni partizanima.

Konačno rat završava i zarobljenici se vraćaju kući iz logora. Nastaje novo poratno vrijeme, ali vrlo teško. Istra se nalazi u sastavu Hrvatske i umjesto da zaživi istinska sloboda, novi komunistički sustav u prvim poratnim godinama još žešće nastavlja s terorom prema Crkvi, napose se na udaru nalaze biskupi, svećenici, bogoslovi i vjernici laici, a neki će od njih biti mučenički ubijeni ili, nakon montiranih sudskih postupaka, izdržavati višegodišnje kazne. U komunističkoj Jugoslaviji nije postojala istinska sloboda, napose ne sloboda ispovijedanja vjere.

Stanje se u mjestu potpuno promijenilo osobito za mlade koji su bili privrženi Crkvi i don Francescu. Na njih su usmjerene oči narodnih vlasti i tako počinju poteškoće u pastoralnom radu i u slobodnom izražavanju vjere. Vođe „narodnih vlasti“ prerezale su konope na zvonima u Krasici kao poruku i opomenu, ali don Francesco, iako dobro vidi što se sprema, ima povjerenja. U dnevniku piše: „Čini mi se nemogućim da nas žele lišiti slobode baš oni koji kažu da su naši osloboditelji.“

Usprkos svemu on i dalje nastavlja sa svim žarom svoje svećeničko djelovanje i traži nove načine rada: tako npr. sastanke Katoličke akcije više ne održava u župnom stanu nego u crkvi; vrata crkve su otvorena da svatko tko prođe može vidjeti i čuti što se događa. Narodne vlasti vide koliki utjecaj ima don Francesco na mlade, pa se na sastancima komunističkih partijskih ćelija često o njemu govori kao o nepodobnom svećeniku. Svećenici u okolnim župama tijekom 1946. uhićivani su i zatvarani: GiovanniZugani, župnik u Novoj Vasi nad Mirnom, Angelo Bona, župnik u Oprtlju, Slavko Kalac, upravitelj župe u Gradini. UDBA na Bujštini iste godine, početkom mjeseca rujna, stvara listu onih kojih se treba riješiti. Na njoj se nalaze: LiberoColomban, župni vikar u Bujama, i Francesco Bonifacio, kapelan u Krasici; koje treba likvidirati. Colombana su od sigurne smrti spasili njegovi župljani. Don Francesco, unatoč komunističkim prijetnjama, ne odustaje od svoga pastoralnog rada. Za njega se govorilo: „Bio je vrlo revan, uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži.“ Francesco je u okolnim župama redovito ispovijedao, tako 11. rujna odlazi ispovijedati u Grožnjan i predvečer su ga sačekali „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i otad mu se gubi svaki trag. Mučeničku smrt bl. Francesca opisuje fra Škunca: „’Narodna straža’, tj. oznaši, uvečer ga dočekaju na cesti, odvedu u šumu, gdje ga skinu do gola, nogama i kamenjem izudaraju, polumrtva izbodu nožem, a zatim bace u jamu(?). Kad se za njega kod vlasti stao zanimati rođeni brat, i on je sam uhićen i procesuiran jer da ‘širi lažne vijesti’“.

VEDRO PREMA SMRTI

U svom dnevniku 1939. godine don Francesco spominje pripravu na smrt: „Smrt će stići, a mislim da neće jako kasno.“ Sljedeće godine piše: „Budućnost je u Božjom rukama; ne znam hoću li uspjeti još učiniti što god dobra.“

Godine 1941. u dnevniku piše: „Kada ću umrijeti? Gdje ću umrijeti? Moram se na vrijeme pripremiti.“ Godine 1945. piše: „Smrt nije iznenađenje niti kruta sudbina, ona je početak vječnog života i vječne sreće.“ Svjestan je, zbog političkih okolnosti (nalazimo se u 1944.) da može nastupiti i vrijeme mučeništva: „Isus traži i krv i život (…) Pripremimo se ako bude trebalo i na mučeništvo. Nalazimo se u teškim vremenima. Budimo sveti, pa bude li trebalo i do mučeništva.“

Jednako tako piše: „Najvažnije je na ovome svijetu dobro umrijeti.“ Godine 1946., već blizu smrti, piše u dnevniku još zahtjevniji izraz: „Tko nema hrabrosti umrijeti za svoju vjeru, nedostojan je i nazivati se vjernikom.“

Komiteti, konferencije i razni načini zastrašivanja drže pod prismotrom cijelu Istru. Posebno se pazi na svećenike i istaknutije vjernike. Bujska tajna policija (OZNA) ima svoje planove i odlučuje progoniti naročito svećenike toga kraja: don GiuseppeaRocca, župnika u Grožnjanu, don LiberaColombana iz Nove Vasi i don FrancescaBonifacija iz Krasice.

Don Francesco je svjestan u kakvim se teškim okolnostima nalazi i u opasnostima koje mu prijete. U ljeti 1946. o tome govori sa svećenikom don GvidomBortuzzom, župnikom u Sečovju (blizu Pirana), i kaže: „Vidi, mi sada ovdje slobodno razgovaramo ali znaj moramo biti jako oprezni jer oni mogu biti skriveni među putovima uz grmlje. Moramo biti jako oprezni jer nas prate.“

Ide u Trst svome biskupu savjetovati se na koji način treba postupati. Mons. Santin ga hrabri i preporuča mu da bude vjeran svojim dužnostima i ne da se zastrašiti ni od koga; a to je don Francesco i očekivao od svoga poglavara.

U popodnevnim satima 11. rujna 1946. pješice ide u Grožnjan i svraća u jedno selo, Peroj, naručiti drva za župnu kuću te nastavlja put za ispovijedanje u Grožnjanu. Susreće se s don Roccom, s njime se zadržava neko vrijeme, razgovaraju o poteškoćama u svećeničkom djelovanju i o načinu kako ostati vjerni svome poslanju. Spušta se noć i don Rocco mu predlaže da kod njega prenoći i sutradan pođe kući. Don Francesco to odbija. Grožnjanski ga župnik dio puta prati do groblja u Sv. Vidu. Tu se pozdravljaju i rastaju se uz napomenu da što prije stigne kući; ali kući nije nikada stigao. Uhitili su ga, mučili i puni mržnje divljački ubili. Pojedinosti su opisane u aktima njegova mučeništva.

Don Francesco nestaje uvečer 11. rujna 1946. u 34. godini života na dramatičan i misteriozan način. „Neki od svjedoka su potvrdili da su ga vidjeli ‘u društvu’ dvojice jugoslavenskih milicionera, a nekoliko metara dalje primijetili su još dvojicu milicionera.“

Njegovo tijelo nikada nije nađeno niti se sa sigurnošću može pretpostaviti gdje bi se moglo nalaziti. Nagađanja su mnoga: skriveno je i zakopano u obližnjem polju, potajno pokopano u groblju u sv. Vidu, bačeno u jamu ili nešto slično. Svakako je sigurno da je ubijen zbog vjere. Mučenik!

Evo dviju izjava biskupa mons. Antuna Santina: Prva se nalazi u pismu majci pokojnog Francesca 19. studenog 1946. „… Ako je umro, čega se bojim, umro je za vjeru kao mučenik. Tu se riječ šmnogo zloupotrebljava, ali na njega se može primijeniti u punom značenju. Neka Vas u Vašoj tjeskobi ona podržava i dade Vam snage ujediniti Vaše mučeništvo s mučeništvom Vašeg sina i pomogne Vam nastaviti životno putovanje velikodušno s kršćanskim dostojanstvom i upirati prstom i drugoj djeci na herojsku žrtvu don Francesca, koja će i na obitelj i na biskupiju privući obilje milosti. I danas je krv mučenika sjeme novih kršćana. Don Francesco je bio jedan od najboljih svećenika naše biskupije, a danas je na čast našem svećenstvu.“

Drugo svjedočanstvo biskupa mons. Santina nalazi se u predgovoru knjižice u kojoj su sabrane misli iz dnevnika don Francesca. Predgovor je napisan na Veliki četvrtak 1971., a glasi: „Nalazak cvijeta usred hladnog i ledenog dana, kada vjetrovi bijesno zavijaju i uvlače se u kuće i pustoše polja, ulijeva u srce sigurnost da zemlja nije pustinja bez nade. Don Francesco Bonifacio usred užasnih ratnih i poratnih dana bio je takav cvijet, krhak, ali veličanstven, i oluja ga je iščupala.“

BEATIFIKACIJA

Nakon brojnih poteškoća i obrata (prekida i nastavljanja, obnova biskupijskog procesa i drugih poteškoća) konačno je zaključen dugačak biskupijski postupak za beatifikaciju don Francesca u Trstu u katedrali pod predsjedanjem biskupa mons. Eugenija Ravignanija 22. ožujka 1998. godine.

Svečano proglašenje blaženim proslavljeno je u katedrali sv. Justa u Trstu 4. listopada 2008. godine gdje je on bio zaređen za svećenika. Na svečanom misnom slavlju kao izaslanik pape Benedikta XVI. bio je kard. Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih.

Proglašen je blaženim kao mučenik ubijen iz mržnje na vjeru – in odium fidei.

7. rujna 1912. – rođen je u Piranu (u Istri od oca Ivana i majke Luigie Busdon)

15. rujna 1912. – kršten je u krstionici crkve sv. Jurja u Piranu

1. listopada 1922. – prima sakrament potvrde rujan 1924. – ulazi u Malo sjemenište u Kopru

24. prosinca 1931. – umire mu otac u 48. godini

30. kolovoza 1932. – ulazi u Centralnu bogosloviju u Gorici

26. listopada 1936. – u Biskupskoj kapeli u Trstu prima red podđakonataod mons. Luigija Fogara, biskupa Trsta i Kopra

19. studenoga 1936. – u katedrali u Gorici prima red đakonata po rukama mons. Margottija, nadbiskupa Gorice i apostolskog administratora Trsta

27. prosinca 1936. – zaređen je za svećenika u katedrali sv. Justa u Trstu od mons. Margottija

3. siječnja 1937. – slavi prvu sv. misu u katedrali sv. Jurja u Piranu

1. travnja 1937. – imenovan je kapelanom u Novigradu

1. srpnja 1939. biskup mons. Santin imenuje ga kapelanom izložene kapelanije Krasica župe Buje

11. rujna 1946. – zaustavlja ga neka straža „narodne obrane” i nestaje; tijelo mu nije nikad pronađeno

3. veljače 1954. – Tršćanska prefektura izdaje dokument o nestanku umjesto smrtnog lista

15. rujna 1996. – u Krasici se održava svečana liturgija o 50. godišnjici smrti, to je prvi put da se u Istri javno spominje don Francesca. Svečanu proslavu u Grožnjanu bio je organizirao don IrenkoGallo, župnik u Goržnjanu i Krasici.

22. ožujka 1998. – u katedrali sv. Jurja u Trstu zaključen je biskupijski proces za kanonizaciju sluge Božjega; predsjedao je dijecezanski bi- skup mons. Eugenio Ravignani.

4. listopada 2008. – u katedrali sv. Justa u Trstu don Francesco Bonifacio proglašen je blaženim kao mučenik „iz mržnje na vjeru”

Najave