Subota, 22 lipnja, 2024
NovostiU fokusu

Svetvinčenat: Biskupijsko bdijenje uoči Nedjelje Dobrog Pastira

U subotu, 20. travnja, je u Svetvinčentu održano tradicionalno biskupijsko bdijenje uoči Nedjelje Dobrog Pastira, uz 61. svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Bdijenje je organiziralo dijecezansko Vijeće za duhovna zvanja, ministrante i pastoral mladih.

Na misi i bdijenju, oko oltara bl. Bulešića se uz porečkog i pulskog biskupa mons. Ivana Štironju okupilo dvadesetak svećenika, bogoslovi iz pulskog Biskupijskog misijskog sjemeništa „Redemptoris Mater“ te kandidati iz franjevačke postulature Provincije sv. Ćirila i Metoda koja se u ovoj odgojnoj godini nalazi u Rovinju u samostanu sv. Franje. Crkva u Svetvinčentu je do zadnjega mjesta bila ispunjena vjernicima iz svih dijelova biskupije, a i ove je godine, već tradicionalno, skupina hrabrih iz Katoličke udruge Radnici Milosrdnog Isusa, hodočastila iz Valbandona, iz crkve bl. Miroslava Bulešića, do Svetvinčenta, tridesetak kilometara  pješice, prikazavši to na nakanu za nova duhovna zvanja. Misi su nazočile sestre tri sestre milosrdnice iz pulskog Samostana Majke Dobroga Savjeta te tri redovnice Družbe Kćeri Milosrđa TSR sv. Franje koje djeluju u Vrtiću Marija Petković pri župi Krista Spasitelja u Puli. Među koncelebrantima bili su i oci pavlini iz pavlinskog samostana u Svetom Petru u Šumi, a jedan od njih, fra Mate Kolak, je u Svetvinčenat stigao hodočasteći pješice petnaestak kilometara zajedno sa skupinom mladih iz svoje župe. Za potrebe prijevoza vjernika u Svetvinčenat Pulski je dekanat stavio na raspolaganje jedan autobus. Na bdijenju je sudjelovao veći broj mladih pretežno iz župa središnje i južne Istre.

Biskup Štironja je na početku svoje propovijedi podsjetio na poziv pape Franje da svi budemo hodočasnici nade i mirotvorci što sugerira i samo geslo 61. svjetskog dana molitve za duhovna zvanja: „Pozvani sijati nadu i graditi mir“. Služeći se mislima pape Franje, biskup je objasnio da biti hodočasnik znači biti čovjek koji ima jasan cilj. Znati kamo idem i što tražim od života. Da bi se došlo do određenog cilja, papa Franjo naglašava da je važno osloboditi se nepotrebnih tereta, „boriti se svaki dan da nas umor, strah, nesigurnost i tama ne zaustave na putu kojim smo krenuli“. Smisao kršćanskog hodočašća, Papa vidi na putu „otkrivanja Božje ljubavi i istodobno otkrivanja samih sebe, kroz poniranje u sebe same“. Otkriti sebe, zapravo znači otkriti u sebi Božju volju i upustiti se u avanturu vjere i druženja s Bogom, naglasio je biskup Štironja: „Biti vjernik ne znači imati mišljenje o Bogu nego vjerovati Bogu. Vjera nije pristajanje uz mišljenje da Bog postoji nego je to život. Biti vjernik znači biti u odnosu, biti u čvrstoj vezi s Bogom, osobno dodirnuti Boga i posvjedočiti to svojim svakodnevnim životom“.

Biskup Ivan je posvjedočio da je vjera Božji dar čovjeku koji primamo i njegujemo ponajprije sakramentalnom milošću, posebno sakramentom krštenja čime se sjedinjujemo s Presvetim Trojstvom, u to Ime smo kršteni, te naglasio: „Živjeti od vjere, znači rasti na korijenu Presvetoga Trojstva, crpsti snagu iz Božjega srca, toga živoga korijena iz kojega je niknuo i na kojemu raste svaki čovjek, napose kršćanin“.

Biskup Ivan je govorio i o svojem iskustvu vjere te pozvao nazočne, osobito mladež, prisutne bogoslove, franjevačke postulante kao i mladiće koji žele izbližega upoznati svećenički i redovnički život, da se ne boje otvoriti Isusu koji zaslužuje biti u prvom planu jer je „moćan ozdraviti, dati i osmisliti život, usrećiti i pozvati da idemo i rod donosimo, rod koji se temelji na njemu, koji je naš prijatelj i brat, naš Otkupitelj i Spasitelj.

Osvrćući se na svetopisamske riječi: „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju“ (Lk 10,2), biskup je podsjetio na Poruku pape Franje, koji je tumačeći ove riječi sv. Luke naglasio da se molitva „više sastoji u slušanju nego u riječima upravljenim Bogu. Gospodin govori našemu srcu i želi ga pronaći otvorena, iskrena i velikodušna“. Na to slušanje su pozvani svi, mlađi i stariji, djevojke i mladići, očevi i majke.

Biskup Štironja je, stoga pozvao: „Isus i večeras nama ovdje okupljenima ponavlja da molimo Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Molimo u osluškivanju njegove volje, što nam je dalje činiti. Ako ne čujemo što Isus govori, nije do njega nego do nas koji nerijetko nemamo vremena, pa ni volje, čuti ono što nam poručuje. Kad Isus govori, ne traži da mu nešto dademo nego suprotno tomu, on nama želi darovati nešto vrlo vrijedno. Kad pripusti bolest ili daruje zdravlje, svejedno, Isus uvijek u konačnici daje sreću. To je tajna muke, smrti i uskrsnuća, odnosno tajna križa koji nije kraj nego početak. Zato nas je i pozvao da uzmemo svoj križ i pođemo za njim“.

Biskup je svoju propovijed završio onim riječima kojima je papa Franjo završio svoju Poruku za 61. svjetski dan molitve za duhovna zvanja: „Ustanite! Trgnimo se oda sna, izađimo iz ravnodušnosti, otvorimo rešetke zatvora u koji smo se ponekad zatvarali, da svaki od nas uzmogne otkriti svoj poziv u Crkvi i svijetu i postati hodočasnik nade i mirotvorac! Neka nas u našem životu pokreće strast i s ljubavlju se brinimo za ljude oko sebe i okolinu u kojoj živimo… Ustanimo, dakle, i krenimo kao hodočasnici nade, da i mi, kao Marija svetoj Elizabeti, donosimo navještaje radosti, rađamo novi život i budemo graditelji bratstva i mira.

Svjedočanstva o pozivu

Nakon popričesne molitve pročelnik dijecezanskog Vijeća za duhovna zvanja, ministrante i pastoral mladih vlč. Rikardo Lekaj uputio je prigodne zahvale sudionicima te je najavio svjedočanstva.

Osobno svjedočanstvo zvanja iznijeli su: postulant Marko Kruljac, franjevački kandidat, te dva bogoslova iz pulskog sjemeništa, Ivan Petrašić i Juan David Salas Rios.

Prvo svjedočanstvo o tome kako je krenuo putem redovništva, franjevaštva izrekao je franjevački postulant Marko Kruljac rodom iz Kloštar Ivanića. Rekao je kako dolazi iz katoličke obitelji koja je prisutna u svim aktivnostima župe, a i sam je bio aktivan u Frami i Caritasu. Nakon srednje škole upisao je studij informatike u Varaždinu, a i dalje je bio aktivan u Frami. Tijekom studija, vidjevši što svijet traži počeo je promišljati riječi upućene sv. Franji „kome želiš služiti“ i tako je sam sebi postavio pitanje da li želi sav svoj uložiti u studij i ostvarenje u struci, ili želi odgovoriti na Božji poziv. Također je promišljao i o poniznosti s kojom se Franjo približio Kristu, i kako je velika prekretnica u njegovu životu bila gesta kada je zagrlio gubavca. „Kroz primjer Franje, da se sve, pa i teške situacije mogu prevladati, no da se samo poput Krista treba priljubiti uz križ, sve to mi je dalo poticaj i usmjerenje u životu.“ Tako je i uz studij počeo i raditi, a onda je s 25 godina odlučio ući u samostan i ostvariti se služeći Bogu i braći ljudima po primjeru sv. Franje.

Ivan Petrašić, 25-godišnji bogoslov iz pulskog Sjemeništa „Redemptoris Mater“, rodom iz Solina, na početku svoga svjedočanstva naglasio je kako je trenutak u kojem je spoznao da ga Isus voli, da ga poznaje, da želi da bude sretan, najvažniji trenutak u njegovu životu. Kratko se osvrnuo na djetinjstvo i život u obitelji sa sedmero djece i roditeljima 100% invalidima zbog slabovidnosti, koji su članovi Neokatekumenske zajednice i djecu su odgajali u kršćanskom duhu.  No, preko križa svoje obitelji, Gospodin je učinio da se susreo s trpećim Isusom. K tomu bio je povučeno i plašljivo dijete. U srednjoj školi sve se više povlačio u sebe, i osjećao je besmisao života. Ušao je u Neokatekumensku zajednicu i tu je našao braću, prijatelje, vršnjake s kojima je mogao podijeliti svoje probleme, koji su ga mogli razumjeti, koji su molili za njega i pomagali mu. Na hodočašću u Krakov 2016. godine, preko propovijedi jednog svećenika prvi put je razumio da ga Isus voli, da želi da živi sretan život. To je bila prekretnica u njegovu životu, i nakon toga je počeo promišljati što je Božja volja za njegov život. „Htio sam biti što bliže Isusu i malo pomalo počeo sam razmišljati o svećeničkom pozivu“. Na spomenutom hodočašću promatrao je svećenika koji ih je pratio, koji je imao razumijevanja za njih, koji je bio staložen. Otvarajući nasumce Bibliju naišao je na Isusove riječi o Ivanu Krstitelju, i u tom trenutku se osjetio prozvan, jer je i on Ivan, i da je pozvan biti glas pred licem Gospodinovim, i tako se rodio poziv. U pulskom sjemeništu je već sedam godina, naglasio je kako su to godine pune radosti unatoč svim problemima, svim usponima i padovima. Posljednje dvije godine proveo je na misijskoj praksi u Češkoj i Slovačkoj zajedno sa pastoralnim timom u evangelizaciji. „Tamo sam prvi put osjetio stvarno i sigurno da je ovo, ono na što me Gospodin poziva, da je moje mjesto naviještati ljudima Božju radost. Vidio sam velike stvari, kako se životi ljudi mijenjaju, spašavaju od sigurne propasti samo slušajući Riječ Božju. Tako da mislim, da me Gospodin u ničemu nije prevario. Dapače, dao mi je puno više nego što zaslužujem i čega sam dostojan.“

Treće svjedočanstvo izrekao je 24-godišnji Juan David Salas Rios iz Kolumbije. Njegov poziv rodio se u Neokatekumenskoj zajednici. Najstariji je od troje djece o kojima je skrbila samo majka. To ga je tjeralo da stalno bude prvi, dobar, da ima dobre ocjene, omiljen. No, to je bila slika pred majkom, dok s prijateljima i na ulici je bilo drugačije. Živio je svojevrsnim dvostrukim životom. U Neokatekumensku zajednicu ušao je kao 12-godišnjak, i tu je imao priliku slušati o ozbiljnim stvarima, jer su svi bili stariji od njega.  Nakon srednje škole, otišao je u drugi grad na fakultetu, i razmišljao je da se oženi i ima veliku obitelj. Uključio se i tu u Neokatekumensku zajednicu. No, vrijeme studija dalo mu je i više slobode, jer je mama bila daleko, i tako se malo pomalo udaljavao od zajednice, od Crkve. Imao je sliku o Bogu, da On ljubi dobre, poštene, pristojne, koji ne sude drugima. Udaljavajući se od Boga i Crkve, njegov život je počeo tonuti. Dodirnuvši dno, osvijestio se i pitao na što liči njegov život. „Imao sam 19 godina, plakao sam svaku noć. Imao sam prijatelje, djevojku, ali osjećao ispraznost. No, Gospodin je želio da se vratim u zajednicu, na put. Kad sam se vratio u zajednicu koju sam osuđivao, ona me je primila otvorenih ruku.  I kad me je Crkva tako primila, rekao sam sebi ‘Boga ima, jer ako ga nema onda ovo nije moguće’. I odjednom život ima smisla, sve ima smisla, život ide naprijed. I tad sam razmišljao koliko ima ljudi koji ne znaju da je život vrijedan, da mogu danas ustati  i reći ‘da, Gospodin želi da budem sretan’. Tako je Bog učinio da sam sretan, i u tome se rodio poziv“. Po završetku fakulteta, sistemom ždrijeba odlučeno je da dođe u Hrvatsku. Napominje kako su dvije godine od kada je u pulskom sjemeništu najsretnije u njegovu životu.

Nakon mise biskup je predvodio klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a prigodne meditacije čitao je vlč. Darko Zgrablić, župnik Svetvinčenta.

Misu i klanjanje su glazbeno animirali bračni par Marija i Kristijan Ribarić te bogoslovi kantori iz pulskog sjemeništa.

G. Krizman

od 5:53…

Najave