Srijeda, 22 svibnja, 2024
Novosti

“U eri ravnodušnosti prepoznati potrebitog”

Sv. Rok je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve što je mogao, kako bi život posvetio pomaganju ljudima. On je živio Matejevo Evanđelje i živio je po principu: “Ljubi Boga nadasve, a bližnjega svoga kao samog sebe”. Čovjeku niti jedna ideologija nema pravo oduzeti dostojanstvo, a bitno je svake godine slaviti ovaj i sve ostale blagdane, kako bismo se uvijek mogli prisjećati istinskih vrijednosti, prema kojima trebamo živjeti, rekao je propovjednik.

Sv. Rok, svetac kojemu je u Porečkoj i Pulskoj biskupiji posvećeno čak 25 crkava, od kojih i brojne župne, svečano je kao patron župe proslavljen i u Fuškulinu, omanjoj župi Porečkog dekanata.

Misno slavlje predvodio je vlč. mr. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine u suslavlju sa župnikom domaćinom vlč. Ivicom Butkovićem. Misi je nazočilo stotinjak vjernika.

Tekst Evanđelja koji smo o upravo čuli jedan je od najljepših tekstova Matejeva Evanđelja, donosi nam učenje koje možemo smatrati na neki način “Isusovom oporukom”, taj je tekst sastavio evanđelist koji je osobno iskusio djelovanje milosrđa, naglasio je propovjednik. Isus kaže da kad god nahranimo gladna, napojimo žedna, odjenemo gola i primimo stranca, pohodimo zatvorenika ili bolesnika to činimo njemu samom. Crkva je ta djela nazvala “tjelesnim djelima milosrđa” jer se njima pomaže osobe u njihovim materijalnim potrebama.

No, postoje i djela milosrđa koja se nazivaju “duhovna”, koja se tiču jednako važnih potreba, poglavito danas, jer dotiču čovjekovu nutrinu i često se zbog njih više trpi, pojasnio je nadalje vlč. Zohil. Svi ćemo se sigurno sjetiti djela koje je ušlo u svakodnevni govor: “strpljivo podnositi one koji nam dodijavaju”. A takvih ima; postoje zaista „teške“ osobe. Iako može izgledati kao nešto nevažno, što će nas možda nasmijati, to u sebi sadrži veliku ljubav. Tako je i s ostalih šest, na koje je dobro podsjetiti: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti i za žive i mrtve Boga moliti, podsjetio je propovjednik.  Možda često čujemo “Tako sam žalostan…”, tada ne treba reći, ili pomisliti “Bog će ti pomoći, ja nemam vremena…”, Ne tako! Trebamo se zaustaviti, saslušati ga, podariti svoje vrijeme i utješiti čovjeka, to je djelo milosrđa i to se ne čini samo toj osobi, već se to čini Isusu, istaknuo je predvoditelj.

Propovjednik je zatim podsjetio na životopis sv. Roka koji je rođen 1295.godine u Montpellieru, gradu u južnoj Francuskoj a umro je 1327.godine. Otac mu je bio grof. Prema najstarijem Rokovu životopisu, njegovi roditelji dulje su vremena bili bez poroda, a jako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac. Prije nego je navršio 20 godina ostao je bez roditelja. Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, nije se zadovoljavao površnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve. Na svome hodočašću u Rim, Rok se zaustavio u mjestu Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima.

U Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili mnogi slikari. Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik ostavio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima.“

Crkva predstavlja djela milosrđa kao konkretan način življenja milosrđa, rekao je propovjednik. Tolike su ih jednostavne osobe kroz stoljeća vršile, dajući tako istinsko svjedočanstvo vjere. Crkva, vjerna svom Gospodinu, posebnu ljubav gaji prema najslabijima. Često su nama najbliže osobe potrebne naše pomoći. Ne trebamo ići tražiti ne znam kakav poduhvat u koji ćemo se upustiti. Najbolje je započeti od najjednostavnijih stvari, koje nam Gospodin pokazuje kao najurgentnije. U svijetu koji je pogođen virusom ravnodušnosti, djela milosrđa su najbolji protuotrov. Uče nas, naime, posvećivati pažnju najosnovnijim potrebama naše “najmanje braće” – u kojima je prisutan Isus. Isus je uvijek ondje prisutan gdje se nalazi osoba u potrebi, bilo materijalnoj bilo duhovnoj. Prepoznati njegovo lice u onome tko je u potrebi pravi je izazov u današnjoj eri ravnodušnosti. Omogućuje nam da budemo uvijek budni, izbjegavajući da Krist prođe pored nas, a da ga ne prepoznamo. U misli se vraćaju riječi svetog Augustina: “Timeo Iesum transeuntem”, “Bojim se da Gospodin prođe” a da ga ne prepoznam, rekao je vlč . Zohil citirajući njegove poznate Propovijedi, da Gospodin prođe pored mene u nekoj od tih najmanjih, potrebitih osoba, a da ne primijetim da je to Isus. Bojim se da Gospodin prođe, a da ga ne prepoznam!, to je pravilan stav. Zašto je sveti Augustin rekao da se boji Isusova prolaska? Odgovor je, nažalost, u našim suvremenicima: jer smo često rastreseni, ravnodušni, i kad Gospodin prođe blizu nas gubimo priliku za susret s njim, istaknuo je predvoditelj.

Djela milosrđa bude u nama potrebu i sposobnost da se vjera održi živom i djelatnom kroz milosrđe. Ako svaki od nas, svakoga dana, učini jedno od tih djela, to će biti prava revolucija u svijetu. Ali svi, svaki od nas, naglasio je vlč. Zohil. Sveti Rok se i danas pamti ne toliko po velikim djelima koja je ostvario nego po ljubavi koju je širio. Sjetimo se nedavno kanonizirane Majke Terezije, podsjetio je nadalje propovjednik, ne pamtimo je po velikom broju kuća koje je otvorila u svijetu, nego po tome što se priginjala nad svaku osobu koju je nalazila na cesti da joj vrati dostojanstvo. Koliko je napuštene djece primila u svoj zagrljaj; kolike je umiruće – držeći ih za ruku – dopratila do praga vječnosti. Ta su djela milosrđa crte Lica Isusa Krista koji se brine za svoju najmanju braću da svakome donese Božju nježnost i blizinu.

Neka nam Duh Sveti pomogne i u nama zapali želju da živimo ovim načinom života: učiniti barem jedno od njih svakoga dana, barem jedno. Naučimo ponovno napamet tjelesna i duhovna djela milosrđa i od Gospodina molimo da nam pomogne da ih svakodnevno provodimo u djelo i u trenutku u kojem vidimo Isusa u osobi koja je u potrebi.

Pozvani smo i moramo slijediti životne stavove sv. Roka, kako bismo zavrijedili Kraljevstvo Božje, jer je i on sam bio Božji hodočasnik.

Sv. Rok je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve što je mogao, kako bi život posvetio pomaganju ljudima. Sv. Rok je živio Matejevo Evanđelje i živio je po principu: “Ljubi Boga nadasve, a bližnjega svoga kao samog sebe”. Čovjeku niti jedna ideologija nema pravo oduzeti dostojanstvo, a bitno je svake godine slaviti ovaj i sve ostale blagdane, kako bismo se uvijek mogli prisjećati istinskih vrijednosti, prema kojima ćemo živjeti, zaključio je vlč. Zohil.

Nakon misnog slavlja okupljeni vjernici su se zadržali u ugodnom druženju ispred crkve uz prigodno osvježenje.

 (G. Krizman)

 

Najave