Srijeda, 17 travnja, 2024
Miroslav BulešićNovosti

Preč. Ilija Jakovljević: „O bl. Stepincu i bl. Bulešiću“

O blagdanu Stepinčeva u varaždinskoj katedrali, 10. veljače 2023., preč Jakovljević je održao govor biskupima i svećenicima Varaždinske biskupije

 Uvod

Preuzvišeni oci biskupi, subraćo svećenici; redovnici i redovnice i narode Božji.

Zahvalan sam preuzvišen Boži Radošu da danas mogu progovoriti ukratko o dva svijetla lika naše vjere. Nemam namjeru govoriti o povijesti, teologiji, duhovnosti bl. Alojzija Stepinca jer o tome su napisane brojne knjige, članci, propovijedi koje nastoje osvijetliti lik bl. Stepinca i vama su bolje poznate nego meni. Želio bi nešto progovoriti o povezanosti bl. Alojzija i bl. Miroslava, te istaknuti neke misli kard. Franje Kuharića kad je uspoređivao ovu dvojicu velikane vjere u našem narodu.

Istarske prilike i nadbiskup Alojzije Stepinac

Kako vam je poznato bl. Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. god. u Čabrunićima, župa Svetvinčenat, južna Istra. Tada je Istra bila u sastavu Kraljevine Italije. Stoljetna je čežnja istarskih svećenika i Hrvata bila bolje se povezati s ostalom braćom i sestrama koji su živjeli u Hrvatskoj. Međutim, nakon prvog svjetskog rata Italija će vojno zauzeti Istru te će u narednim desetljećima, posebno u vremenu fašizma, nastojati zatrti svaki trag hrvatstva u Istri. Donosi zakone kojim nasilno mijenja hrvatska imena i prezimena, nazive mjesta; zatvara hrvatske škole i dokida sve hrvatske institucije u Istri. Na udaru fašističke vlasti našli su se i svećenici.

Tako su mnogi svećenici iz Istre, kao Slovenije i drugih krajeva, u vrijeme fašističkog progona u Istri pronašli utočište u zagrebačkoj nadbiskupiji, gdje im je nadbiskup Stepinac povjerio pastoralnu službu. Tako je poznati istarski svećenik, Tomo Banko, rodom iz Tinjana, morao napustiti Istru zbog fašističkog progona i zahvaljujući nadbiskupu Stepincu, pastoralno je djelovao u Župi Marija Bistrica te potom u Zagreb.[1]

Kako vidimo, još za života, bl. Alojzije Stepinac svojim djelovanjem nadišao granice svoje nadbiskupije te je postao duhovni otac za mnoge. Otac koji sve čini za svoju djecu, čak i onu koja nisu njegove vjere, nacije, domovine.[2] Teritorij njegove nadbiskupije bio je poput „betlehemske štalice“, koja svakog prihvaća. Također, prema mons. Jurju Batelji, postulatoru Stepinčeve kauze, nadbiskup Stepinac s radošću primao svećenike koji su dolazili ili se vraćali iz Istre u Zagreb.

          Nadbiskup Stepinac zauzimao se kod Svete Stolice za slobodu djelovanja hrvatskih i slovenskih svećenika, te vršenja bogoslužja i drugih oblika pastorala na narodnom jeziku, na području Julijske krajine. Fašistički sustav nastojao je zabraniti vršenje bogoslužja na staroslavenskom jeziku te je progonio slavenske svećenike i na njihova mjesta nastojao dovesti talijanske. Nadbiskup Stepinac diže svoj glas kod Svete Stolice.

Mnogi Istrani, ponajviše iz Medulina i Rapca, bili su primorani napustiti svoje stoljetne domove u Istri zbog fašističke ideologije i talijanizacije Istre. Za njih su u jugozapadnom dijelu Zagreba – u prigradskom naselju Trešnjevka – uređena skloništa koja su kasnije prerasla u pravo naselje. Nadbiskup Stepinac je 1939. god. dao da se sagradi nova crkva za duhovne potrebe novog stanovništva, uglavnom istarskog. Stepinac je karitativno pomagao mnogim Istranima, a oni su ga doživljavali kao svog duhovnog oca i pastira.

Istarski svećenici i bl. A. Stepinac

Istarski svećenici u nastojanju da se Istra pripoji Matici Hrvatskoj nisu imali potporu svojih biskupa u Poreču i Trstu, već zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Upravo na današnji dan, 1947. godine odlučeno je da Istra pripadne Hrvatskoj. Kad su u siječnju 1946. istarski svećenici Božo Milanović i Zvonimir Brumnić posjetili nadbiskupa Stepinca i izložili mu želju istarskih Hrvata, a on im je rekao: „Bolje je da se pridružite nama jer tako će u državi biti više Hrvata i katolika“.[3] Početkom rujna 1946. skupina istarskih bogoslova i desetak mlađih svećenika, među kojima je bio vlč. Miroslav Bulešić i mons. Božo Milanović posjetili su u Zagrebu nadbiskupa  Stepinac koji je ponovno izrazio zadovoljstvo da će Istra ući u sastav Hrvatske. Također je nadbiskup Stepinac poslao i svoju pomoć kod otvaranja Sjemeništa u Pazinu. Istarski svećenici i vjernici bili su zahvalni nadbiskupu Stepincu za sve što je učinio za Istru. Stepinčeva vrata su uvijek bila otvorena za Istrane. To je poruka i nama danas kako naša vrata nikad ne smiju biti zatvorena za čovjeka u potrebi, posebno onog tko je progonjen.

Nadbiskup Stepinac nastojao je svakom pomoći. Kad mu se je molbom utekao mladi bogoslov Miroslav Bulešić, kandidat za svećeništvo Porečke i Pulske biskupije, nadbiskup Stepinac mu šalje financijsku pomoć. Tako u pismu o. Stjepanu Sakaču u Rimu od 29. listopada 1940. g. piše: „Velečasni pater Sakač, primio sam Vaše pismo, i naredio isplatu za bogoslova Bulešića za pol godine kako ste pisali. Novac je uložen na knjižicu monsinjora Mađerca kod dr. Slavnića, preporučujući se u molitve srdačno Vas pozdravlja Stepinac.“

Zanimljivo je kako Miroslav Bulešić traži pomoć od zagrebačkog nadbiskupa a ne od svog biskupa u Poreču. Bulešić se sinovski zahvaljuje nadbiskupu Stepincu te piše: „Mogu sada na miru učiti, dok sam prije morao puno misliti kako i od kuda ću moći platiti zadnja ova tri mjeseca. Puno ste mi dakle pomogli…“ U tom trenutku Stepinac nije poznavao Bulešića, ali je poznavao patnju hrvatskog naroda u Istri.

Bl. Miroslav Bulešić simbol stradanja istarskog i hrvatskog naroda

Bl. Miroslav Bulešić nakon ređenja u travnju 1943. vraća se završiti akademsku godinu u Rim, a od jeseni nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., nije se mogao vratiti u Rim i biskup ga šalje za župnika u Badernu i Sv. Ivan od Šterne kod Poreča. U ratnom se vrtlogu mladi župnik Bulešić našao izravno na poprištu silnica triju velikih ideologija: fašizma, nacizma i komunizma. Svima je jednako bio kriv jer su ga svi htjeli za sebe a on je bio i ostao samo župnik dušobrižnik koji je svakodnevno pastoralno radio za svoj narod. Slijedio je samo jednu liniju – svoga božanskog učitelja Isusa koji se bori za ljudske duše koje mu je providnost po Crkvi povjerila.[4]

U jeku najveće mržnje – Drugog svjetskog rata, a napose u godinama 1943.-1945. svećenik Miroslav jasno odgovara na prozivke Nijemaca i partizana: „Ja sam katolički svećenik i svete sakramente ću podijeli: i Talijanu i Nijemcu i Hrvatu.“ Izdiže se kao svećenik iz nacionalnih okvira i živi univerzalnost svećeničkog poziva. On je bio spreman izložiti sebe radi čovjeka, pa i radi neprijatelja. Učiniti gestu ljubavi prema bližnjem pozvan je svaki čovjek. Međutim, kršćanin je pozvan učiniti jednu gestu više, odnosno pokazati ljubav i prema neprijatelju. Zato je danas još više aktualna duhovna poruka bl. Miroslava „Moja osveta je oprost!“ Da bi se došlo do trajnog mira potrebna je duhovna preobrazba čovjeka. Da postane čovjek oprosta kako bi postao čovjek mira. Da bi postao čovjek oprosta potrebno je biti čovjek molitve. Potrebno je da i mi danas, kao što je Miroslav Bulešić u svoje vrijeme činio, molimo: „Sveta Marijo, zagovaraj nas pred Bogom i isprosi nam mir.“ (Duhovni dnevnik, 1. 9. 1942.).

Još jasnije su ove stvari došle do izražaja kod nadb. Stepinca. Spašavao je čovjeka bez obzira na rasu i naciju, vjeru i nevjeru. Sveci su uvijek za čovjeka. Stepinac nije bio protiv određenog naroda, nacije, rase ili vjere. Ona je bio na strani potlačenog i progonjenog. Nitko u tadašnjoj Europi nije spasio toliko ljudskih života kao Stepinac.

Bl. Miroslav i bl. Stepinac nisu ubijeni za vrijeme rata, nego nakon rata. Jedan i drugi su postali žrtve totalitarnog komunističkog režima. Bulešić je ubijen na krizmi u Lanišću 23. kolovoza 1947. Stepinac je godinama živio svoje mučeništvo kroz osudu, zatvor, medijske napade i na kraju trovanje. Svaki na svoj način su postigli mučeništvo.

Kad je 1953. god. kardinal Stepinac saznao da je mučenički ubijen njegov ljubljeni učenik u hrvatskoj Istri. Ova vijest je potresla dušu nadbiskupa Stepinca, kao što je bila potresla mnoga vjernička srca ljudi u Istri. Nadbiskup Stepinac i sam se nalazeći u komunističkom sužanjstvu, šalje jasnu poruku Crkvi u Istri: “Sa velikom boli saznao sam nakon svog dolaska iz tamnice, da je ubijen vlč. g. Bulešić, taj dobri i idealni mladi svećenik… Žao mi je veoma da je jedan dobar radnik manje na njivi Gospodnjoj u dragoj Istri….  To umorstvo neće donijeti blagoslova ubojicama niti onima po čijim su direktivama izvršili to gadno umorstvo… Uz pozdrav i sveti blagoslov – Alojzije, kardinal – nadbiskup Zagrebački.“[5]

Kako je Sluga Božji kard. Franjo Kuharić usporedio ova dva velikana 1997. godine Svetvinčentu.

Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić rekao da su život i smrt Miroslava Bulešića nadahnuti „istim duhom kojim je disao, vjerovao i živio sluga Božji Alojzije Stepinac. Isti duh, ista vjera.“ Nastavlja kard. Kuharić: „Što je Sluga Božji Stepinac za cijelu Crkvu u Hrvata, to može biti Sluga Božji Bulešić za Crkvu u Istri, a i šire. Divan svećenički lik koji može suvremenim mladim svećenicima biti privlačan i jasan primjer i uzor.“

Kardinal Kuharić promatrajući lik bl. Stepinca i Bulešića svjedoči da istinsko svećeništvo se temelji i živi na Božjim izvorima, jer Bog je taj koji je u svoju svećenički službu pozvao Stepinca i Bulešića, a ne na ljudskoj mudrosti. „Svećenik koji živi svoj poziv revno, zauzeto, čisto i velikodušno, „žudeći za mučeništvom“ nema nikakve sumnje u svoj identitet i nije mu potrebno taj identitet otkrivati u nekoj sociologiji ili čak psihoanalizi. U Bulešićevom životu sve je kristalno jasno što je mislio o svećeništvu i kako ga je živio. Jasno je i to da se autentično svećeništvo može živjeti samo na Božjim izvorima a ne na ljudskoj psihoanalizi.“ – piše kardinal Kuharić

Kardinal Kuharić piše: „Mučeništvo Miroslava Bulešića i njegov svećenički život kristalno je jasan.“ Jasnoća mučeništva se odlikuje u duhovnoj pripravi na taj uzvišeni čin, spremno dočekati taj čas i u tom času uskliknuti: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ Bl. Miroslav nije se bojao mučeničke smrti, dapače žudio je za mučeništvom. Piše u svom Duhovnom dnevniku: „Bože, Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja…. Ako bi to morao biti moj zadnji spis: svima pitam oproštenje i svima opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i mojih vjernika.“[6] U Duhovnoj oporuci će poručiti svojim progoniteljima: „A moja osveta je oprost!“ Poruka vjernicima: „Budite pravi kršćani. Bogu služite i bit će vam dobro, na tom svijetu i na drugom.“[7]

Slične riječi nalazimo i kod bl. Alojzija Stepinca, koje je zapisao nakon što je bio osuđen: „Ako radi vjere treba trpjeti – trpjet ćemo! Ako treba ići u zatvor, idemo! Ako pod mač, neka sijeku glavu, i tamo idemo uz milost Božju! Ako na križ, neka nas razapinju. Ako u smrt – rado umrijeti, ali Sotoni popustiti ne“.

Zaključak

Mučeništvo je kruna svetačkog života bl. Alojzija Stepinca i bl. Miroslava. Svetost je prethodila mučeništvu. Mučeništvo je bl. Miroslav shvaćao kao najizvrsniji način proslave Boga. Mi u Istri u mjesecu kolovozu obilježavamo mučeništvo bl. Miroslava, a možemo reći, da sve druge mjesece obilježavamo svetost življenja bl. Miroslava. Tako i danas, obilježavamo godišnjicu mučeničke smrti bl. Alojzija Stepinca, ali sve druge dane u godini obilježavamo – živimo svetost života bl. Alojzija.

Svetost nije nešto što se improvizira, nije nešto što se prigodničarski živi, već je to trajni odnos s Bogom i u Bogu, koji započinje s molitvom i ostvaruje se u svakodnevnom životu. Bl. Miroslav je svakodnevno kroz obveze i kušnje, radosti i žalosti, progonstva i uspjehe otkrivao što je volja Božja za njega. Tražeći volju Božju molio je da ga Gospodin učini dostojnim mučeništva kako bi u času agonije, umiranja, mogao oprostiti svojim ubojicama. Najveća njegova duhovna ostavština je poziv svima nama na oprost. On je u Duhovnoj oporuci napisao: „Moja osveta je oprost!“. Preduvjet svakom duhovnom i tjelesnom ozdravljenju je oprost![8] Dok su njegovi protivnici oskvrnjivali crkve diljem Istre, progonili vjernike i bacali ljude u jame, ne samo u ratu već i nakon rata, bl. Miroslav je molio za njihove obraćenje. Na svaku njihovu uvredu uzvraćao je evanđeoskom ljubavlju. On nije znao mrziti, tome ga nije naučila njegova majka, niti Crkva. On je praštao i molio. S molitvom na usnama podnio mučeništvo.

Svi smo pozvani, po uzoru na bl. Miroslava i bl. Alojzija, da oprostimo; da svaku ranu zamotamo u „bijeli omot ljubavi“. Piše sv. Ivan: “Ljubljeni, ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga, jer Bog je ljubav” (1 Iv 4,7-8). Bl. Miroslav nije dopustio da ratna mržnja zahvati njegovo srce. Sa sv. Pavlom je ponavljao: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Uvjeren sam, doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8, 35. 38 – 39).

Neka nas svećenike i vjerni narod Božji zagovaraju na putu svetosti naši mučenici: bl. Alojzije i bl. Miroslav.

[1] Ivan GRAH, Udarit ću pastira. Sudbina nekih crkvenih djelatnika od 1940. do 1990. na području današnje Porečke i Pulske biskupije, „Josip Turčinović“ d. o. o., Pazin 2009., str. 29.

[2] Usp. Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca, 1943.-1945., iz arhiva UDBA-e, (pr. Željko Karaula), Zagreb, 2020., str. 311.

[3] B. MILANOVIĆ, Istra u 20. stoljeću, Knjiga 2, Pazin, 1996., str. 165.

[4] J. BOGDAN, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće za svećenike danas, u: RTČ, God. 22 (2014.), br. 1. str. 47.-48

[5] Pismo kard. Alojzija Stepinca, 16. kolovoza 1953., svećeniku Ivanu Paviću, u: Arhiv postulature Miroslava Bulešića, CP II., str. 128.

[6] Duhovni dnevnik …. str. 152.

[7] Usp. Duhovni testament, kopija izvornika u: APMB; CP II, str. 69.-70.

[8] Ilija JAKOVLJEVIĆ, Svaku ranu omotati u bijeli omot ljubavi, u: Ladonja, br. 8/414, kolovoz 2020., str. 16.

Najave