Srijeda, 17 travnja, 2024
Novosti

Komentar evanđelja, Svi sveti, 2015.

Komentar evanđelja o svetkovini Svih svetih napisao je fra Leopold Mičić.

 Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima. Mt 5, 1-12a

 U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:

»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!

Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!

Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!

Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!

Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!

Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!

Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«

Riječ Gospodnja.

        Danas u Crkvi slavimo svetkovinu Svih Svetih. Crkva s divljenjem promatra one ljude, nama znane i neznane u čijim se životima proslavio Bog. Sveci su konkretni ljudi koji su u svome životu susreli i nasljedovali konkretnoga Boga. Naš Bog, Otac Isusa Krista je Bog konkretnosti. Bog blizine i ljubavi. Bog, naš Otac, objavio je svu svoju blizinu i ljubav za čovjeka u osobi Isusa Krista. Već samim s time nameće se kao nužno da je svetac čovjek blizine i ljubavi, čovjek zajedništva. Bog je u sebi odnos, živi u relaciji, a samim s time i ljudi koji su dodirnuti Svetim žive u odnosu i relaciji prema Bogu i čovjeku. Sveci su „sačinjeni“ od ljubavi, oni su „koncentracija“ Božjega i ljudskoga u ljubavi. Isusu Krist, pravi Bog i pravi čovjek je „koncentracija“ Božjega i ljudskoga u ljubavi i jednini. Sveci su ljudi koji su se dopustili „koncentrirati“ u Bogu. Ljudi koji su dopustili da se Bog koncentrira na njih, da ih dotakne svojom ljubavlju kako bi ga mogli nasljedovati. Nema svetosti bez ljubavi.

       Odlika ljubavi je ta da se brine. „Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću, dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima.“ Anđeo nosi pečat „Boga živoga“, ne Boga mrtvoga, ne Boga dalekoga već Boga živoga kojemu je stalo do svojih slugu i za koje se brine. Sveci nisu „dokaz“, jer Boga se ne može empirijski dokazati, već su Božji trag u ovome svijetu. Samo onaj koji je živi, koji se miče, i koji jest može ostaviti svoj trag. Sveci su neumorni bogotražitelji, ljudi koji su u svojim životima osjetili doticaj Božje ljubavi i nisu sustali dok nisu pronašli onoga koga im duša ljubi. Bog brižljivo pečati svoje, čudnovata je njegova briga za čovjeka. Sveci su ljudi koji su prepoznali tu Božju brigu i ostali joj vjerni. Nositi pečat nekoga znači pripadati mu, biti njegov. Sveti ljudi itekako su svjesni svoje pripadnosti Bogu.            

     U prvome čitanju vidimo kako „veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti iz svakoga naroda i plemena i puka i jezika, stoji pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine.“ Sveci su baš to, ljudi koji su živjeli i koji žive svoje živote pred licem Svetoga. Sveci nisu ljudi bez nevolja, već su ljudi koji su svoje nevolje živjeli s Gospodinom, to su ljudi koji su „oprali svoje haljine i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“. Nema svetosti bez križa Gospodinova. Križ Gospodinov je izvor svetosti. Jer nema svetosti bez oproštenja grijeha. Svetost se događa tamo gdje čovjek zna ispovjediti i dati svoj grijeh Bogu, svetost se događa tamo gdje čovjek dopušta Bogu da mu pere „noge i haljine“. Čovjek uz Boga postaje čist, samo živeći s Bogom čovjek ostvaruje smisao svojega postojanja. Nema „ljudske čistoće“ bez Božje „uprljanosti na križu“.

      Mi smo dužnici svojega postojanja, nitko od nas nije se sam stvorio. Reći će Ivan apostol: „gledajte koliku ljubav nam je darovao Otac, djeca se Božja zovemo i jesmo.“ Sveci su znali gledati tu ljubav, znali su stati u svome životu, znali su se pitati o smislu svega, nisu živjeli po modi ovoga svijeta već su živjeli iz te darovane ljubavi. Sveci se nisu dopuštali „dekoncentrirati“ lažnim bogovima. Nisu predavali svoje duše ispraznosti. Svjesni da su dužnici Božjoj ljubavi cijeli svoj život vraćali su se toj ljubavi. Samo čovjek koji otkrije da je ljubljeno dijete Božje živi radosno, a sveci baš to jesu, ljubljena i radosna djeca Božja. Nema tužnih svetaca, može im biti teško, ali baš zbog svjesnosti ljubavi kojoj su ljubljeni oni su radosni. A radost je „zarazna“.

     Danas nije u modi biti svet, svetost je viđena kao besmisleno odricanje, a ona je baš ta koja jedina ima smisla. Jer nema drugoga pravoga smisla života osim biti svet. Jedino odricanje koje svetost traži je odricanje od grijeha, to jest znati dati Bogu svoj grijeh. Dopustiti Bogu da mi kao otac opere ruke i haljine, imati ruke nedužne i srce čisto, srce koje Boga vidi. Imati „dušu koja se ne predaje ispraznosti“, već se predaje Punini, a samo Bog je punina svega, to je svetost. Danas su u modi tolike ispraznosti, ali ni jedna od njih ne može ispuniti ljudsko srce ljubavlju. Sveci su to znali, znali su gdje tražiti ljubav, znali su tko je Ljubav. „Takav je naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva.“ Svetost je otkriti i izložiti  svoje lice Božjemu licu.

    Isus Krist lice je Očevo. On sam je Blaženstvo. On je Sveti. „Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stade ih naučavati.“ Isus učitelj božanskoga i ljudskoga vidi konkretne ljude i u njihov život unosi novo poimanje samoga života i vrednota. Isus je Božji stav za čovjeka. Blaženstva prije nego osobine Isusa Krista one jesu Njegova osoba, On živi i jest blaženstvo. Blaženstvo pripada samo Bogu, ali Bog bogat milosrđem zbog veliki ljubavi kojom nas uzljubi, poziva čovjeka u svoje blaženstvo. Bog pomiruje našu sadašnjost i budućnost. Isus nas uči otvorenosti kraljevstvu nebeskome. Uči nas vrednovati život božanskim vrednotama. Blaženstva se ne uče napamet, ona se jednostavno žive. Prvi koji ih je utjelovio i živio bio je sam Isus. Blaženstava, ona nisu nekakav program, već su istina. Svetac je čovjek koji živi istinito, čovjek koji živi Istinu.   

     Kako kaže papa Benedikt oni su „ljudi čežnje koji slamaju diktaturu običnosti,“ sveci su ljudi koji su osjetili Božju čežnju za čovjekom i zato su živjeli kraljevstvo nebesko već ovdje na zemlji. Ljudi koji su utješeni Bogom, ljudi koji su krotki, toliko da Bog zrači kroz njih, ljudi koji su nahranjeni Pravednošću, ljudi koji su milosrdni jer su zadobili Milosrđe, ljudi čista srca, jer znaju da ih je Bog prvi pogledao, ljudi koji tvore Mir jer znaju da su pomireni s Bogom, znaju da su djeca Božja i za tu istinu spremni su biti i proganjani. Sveci su ljudi koji su prošli kroz nevolju veliku, ljudi koji su znali oprati svoje haljine u krvi Jaganjčevoj, ljudi koji nisu bili zaokupljeni sami sobom, već su dopustili Bogu da se zaokuplja oko njih, zbog toga su živjeli bezbrižno, ali ne bez briga, jer znali su da se za njih brine Otac naš na nebesima. Sveci su znali da „zna Otac vaš“. Živjeli su iz Božjega znanja i brižljivosti. Sveci su imali tu nadu u Njemu i zbog toga postali su čisti  kao što je On čist, zbog toga postali su dionici Njegova blaženstva. Sveci bude u nama čežnju za Bogom i Njegovim kraljevstvom, oni su ljudi van ljudskih „nacrta“ oni su dar Božje fantazije i domišljatosti. Oni su dio neba ovdje na zemlji. Sveci su ljudi koji nisu predali duše ispraznosti već su ih osunčali vječnom Puninom. Sveci su ljudi čistih i nedužnih ruku, čistih haljina i čistoga srca, oni su ljudi koji se dopuštaju oprati u krvi Jaganjčevoj, jer On je izvor svake svetosti i nema „ljudske čistoće“ bez Božje „uprljanosti na križu.“  

Najave