Subota, 20 travnja, 2024
Novosti

Župa Lanišće proslavila blagdan svojih nebeskih zaštitnika

Župa Lanišće je u srijedu, 31. svibnja, tradicionalno proslavila blagdan svojih nebeskih zaštitnika sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile. Misno je slavlje ove godine predvodio preč. Dalibor Pilekić, dekan Buzetskog dekanata i sužupnik u Buzetu, uz koncelebraciju više svećenika, te župnika domaćina vlč. Josipa Mašine.

Predvoditelj jubilarac

Preč. Pilekić je upravo toga dana navršio dva desetljeća svećeničke službe. Te je, 2003. godine, tadašnji ordinarij mons. Milovan u pulskoj katedrali zaredio sveukupno 9 ređenika, a od toga 4 za Porečku i Pulsku biskupiju: preč. Dalibora Pilekića, danas buzetskog dekana i sužupnika u Buzetu, preč. Iliju Jakovljevića, danas vodnjanskog dekana i župnika u Fažani, vlč. Bernarda Jurjevića, danas župnika u Barbanu, Svetom Ivancu nad Rašom i Svetom Mateju  te Graciana Živolića, danas župnika u Krnici i Mutovranu.

„Sveci iz elite“

Predvoditelj slavlja je u homiliji podsjetio kako su sv. Kancije, Kancijan i Kancijanila prijadali uglednoj rimskoj kući, koja je dala i jednog cara. No, kad su povjerovali u Krista i primili sakramente, pripadnost najvišem krugu ljudi u rimskom carstvu nije puno značilo. Oni nisu željeli poput drugih Rimljana žrtvovati rimskome bogu, i rimskome caru.

Kad su počeli veliki progoni početkom 4.st., braća i sestra prodali su sve svoje imanje u Rimu, i bježeći od progona i došli na područje Akvileje. No veliki progon je zahvatio kršćane u cijelom Rimskom carstvu, tako ih je i ovdje zatekla ista stvarnost. Ostalo je zapisano da su sa gnušanjem odbili pokloniti se rimskim bogovima i rimskom caru kao bogu, a to je značilo samo jedno: osudu na užasnu smrt. No, kao rimskim građanima odsjekli su im glave, naglasio je propovjednik, te posvijestio kako njima, kao imućnima nije ništa nedostajalo. „Bilo je potrebno samo staviti kao neku zavjesu preko očiju i pokloniti se tim bogovima i reći: ‘Kriste ja i dalje u Tebe vjerujem, ali ne da mi se umrijeti, ja ću se pokloniti pred tim bogovima, iako to ne radim od srca, ne vjerujem u njih, ali učinit ću to’“. U tom kontekstu je propovjednik upitao „ne žive li danas brojni kršćani upravo tu stvarnost? Ne radimo li kompromise na sličan način? Koliki kršćani nedjeljom nemaju vremena za Boga, ni za sakramentalni život, mnogi nemaju vremena ni za molitvu, ali kad bi ih se pitalo, da se poklone pred nekim bogom, poklonili bi se pred bilo kojim, samo da ostanu živi.“

Važnost javnog svjedočenja

Posvješćujući što znači živjeti mučeništvo, propovjednik je naglasio kako braća i sestra nisu  htjeli zanijekati Krista, iako su to mogli. No, oni su toliko voljeli Krista, toliko su željeli biti s Njime da su ga javno svjedočili. „To javno svjedočenje bilo je izazov u ono vrijeme, a jednako je izazov i danas. Ići nedjeljom na svetu misu, to je značilo javno svjedočiti, primati sakramente to je značilo svjedočiti. Govoriti ljudima javno o Bogu, to je značilo javno svjedočiti. Koliki se ljudi danas toga boje? Koliki ne žele doći na misu iz raznih razloga, jer ih javno svjedočenje Boga ne zanima, jer te ljubavi koju ovi mučenici imali za Krista, oni nemaju“, rekao je propovjednik, te nastavio „tu vidimo gdje se mi kršćani gubimo u odnosu na one prve kršćane koji su davali svoje živote za Krista. Oni su doista do te mjere ljubili Boga da se nisu sramili njega svjedočiti. Još su naglašenije svjedočili, ne bojeći se onoga što ih možda čeka. U ovom našem vremenu u kojem mi živimo neće nas nitko ubiti zbog toga što vjerujemo u Boga ili to otvoreno kažemo. No, kada čovjek doista danas pokušava živjeti dosljedno kršćanstvo onakvo kakvo naša vjera nalaže, onda takva osoba postaje neobična, a vrlo često čudak. Zamislite danas lijepu djevojku koja javna kaže da čuva svoju predbračnu čistoću i da je ponosna na to. Ili mladića koji je sjajni sportaš, i kaže ja ‘čuvam predbračnu čistoću, jer ljubim Boga, zbog svoga Boga to činim’. Ne bi ga cijeli svijet razapeo? Ne bi li ga svi ismijavali? Nije li to mučeništvo današnjice?“

Mučenici su, poput Isusa, imali jasan cilj

 U osvrtu na misno evanđelje, propovjednik je ukazao je Isusove riječi upućene učenicima, da ide u mjesto gdje ga čeka muka, smrt, ali on ide prema tome cilju i ništa ga na tom putu neće zaustaviti. „Jednako tako i mučenici su jasno pokazali što je cilj. Cilj je biti s Bogom, s Bogom zauvijek. Taj cilj bi i nama morao biti jasan. Morali bi ga bolje razumijevati svi mi zajedno i onda doista u vjeri prihvaćati ono svakodnevno mučeništvo.  Stoga neka nam naši mučenici sv. Kancije, Kancijan i Kancijanila, i naš bl. Miroslav Bulešić pomognu da prihvatimo biti mučenici svoga vremena živeći vjerodostojno kršćanstvo“ rekao je na kraju homilije propovjednik.

Lanišćani blagdan svojih nebeskih zaštitnika, osim svečanom misom, redovito počaste i procesijom s kipom Majke Božje po mjestu, pa je tako bilo i ove godine. Kip su nosile djevojke odjevene u narodne nošnje.  

Txt: G. Krizman, foto: Župa Lanišće

Najave