Srijeda, 17 travnja, 2024
Novosti

U pulskoj katedrali proslavljena Nedjelja Božjeg Milosrđa

I ove je godine Nedjelja Božjeg Milosrđa tradicionalno proslavljena u pulskoj katedrali svetom misom na sat milosrđa, u 15 sati. Nakon trodnevne duhovne priprave te 24-satnog klanjanja u filijalnoj crkvi Misericordiae, katedrala je i ove godine primila veliki broj Štovatelja Božjaga Milosrđa te članove Katoličke udruge Radnici Milosrdnog Isusa koji su zajedno s katedralnom župom organizirali proslavu Nedjelje Božjega Milosrđa.  

Prije početka misnoga slavlja Radnici Milosrdnog Isusa održali su katehezu o slici Milosrdnog Isusa.

Euharistijsko slavlje je predvodio i propovijedao vlč. Damir Štifanić, župnik sv. Blaža u Vodnjanu, uz koncelebraciju župnika domaćina, vlč. Rikarda Lekaja, fra Đure Vuradina iz Franjevačkog samostana sv. Franje Asiškog te vlč. Aleksandra Petrovića.

U homiliji, vlč. Štifanić povezao je ovaj blagdan i misna čitanja, osobito evanđelje. „Želim progovoriti o nama vjernicima, o nama koji vjerujemo u Božje Milosrđe, koji smo vjerujem  u svom životu doživjeli taj Božji dodir na sebi, na svom srcu, i onda se postavlja pitanje zbog čega živimo tako kako živimo, zbog čega često puta padamo u malodušje, kakva je ta naša vjera, da li stvarno vjerujemo  i što to točno mi zapravo vjerujemo“, rekao je uvodno te usmjerio misao na sv. Tomu. Posvijestio je, kako se svatko od nas ponekad može prepoznati u njemu. „Sumnje su ono što često utječe na naš život, na naš životni hod. Kažu da ono što povezuje nas vjernike i one koji nisu vjernici upravo je sumnja. Mi vjerujemo, pouzdajemo se, a opet sumnjamo, a nevjernici sumnjaju cijelo vrijeme, ali vjerujem da i u njima gori ona iskrica nade, da smo mi ipak u pravu: da Bog jest, i da postoji“ rekao je propovjednik, te naglasio, kako i u nevjernom Tomi, u njegovoj tvrdoglavosti možemo prepoznati čovjeka današnjice, čovjeka koji sumnja, koji ne želi prihvatiti Boga, koji traži neki opipljivi dokaz kako bi vjerovao.

Na pitanje što pokreće našu vjeru, vlč. Štifanić je istaknuo zajednicu. U tom je kontekstu ukazao na činjenicu da Toma nije bio s ostalim apostolima kad je Isus došao. „Ne znamo gdje je bio, možda je otišao, možda je pohodio ona mjesta koja su ga podsjećala na trenutke provedene s Isusom,  možda se nadao da će ga tamo na neki način doživjeti, da će ga susresti. Možda pak poput ostalih apostola nije htio biti u strahu zaključan, ili pak je bio jedini od njih hrabar, Bogotražitelj. Evanđelje nam ne daje takve detalje, međutim čitamo što on na kraju čini: vraća se u zajednicu, vraća se u onu prvu Crkvu koja je još uvijek zatvorena u strahu, ali ipak barem na mali način svjedoči o svome iskustvu, iskustvu Uskrsloga Gospodina i to želi u prvom redu prenijeti samome Tomi. To nam govori o važnosti zajednice, o važnosti zajedničkog susreta oko Gospodina“ rekao je propovjednik, te upozorio kako nas strahovi i rane priječe da komuniciramo jedni s drugima, i da jedni druge potičemo i učvršćujemo u vjeri. Tako poput Tome možda i mi ponekad želimo neki jači dokaz, želimo se osobno uvjeriti, želimo opipati Isusove rane. „Ovaj dirljiv susret Tome i Isusa, dodir sa Isusovim ranama, kao da mijenja perspektivu, kao da se susret pretvara ne u Tomino dodirivanje Isusovih rana, već u Isusovo dodirivanje Tominih rana. U toj perspektivi možemo prepoznati i nas. Naša vjera, odnosno naše sumnje, naše nevjere, naša malodušja često su plod naših rana. Možemo i mi odlučiti ili pak pobjeći iz zajednice, možemo odlučiti zaključati se iza nekih zatvorenih vrata  u nekakve naše lažne sigurnosti u strahu od vanjskog svijeta, u strahu od nas samih, u strahu od promjene. Tako zatvoreni sebi dodjeljujemo neku ulogu žrtve, iz koje onda, iz te lažne sigurnosti možemo tražiti krivce za svoje stanje, za svoju sudbinu, pa optuživati druge, možda u konačnici i samoga Boga.“ Propovjednik je posvijestio, kako su se učenici zaključali u kuću u strahu od Židova, jer Židovi nisu bili spremni prihvatiti novost koju je Isus donio, promjenu na koju ih je poticao. „Možda smo i sami ponekad tako zaključani u strahu od Isusa, u strahu od promjene koju Isus želi potaknuti i donijeti u naš život. Život apostola se promijenio nakon susreta sa živim Isusom, i naš život ima mogućnost promijeniti se u jednom takvom susretu.“

Nadalje, propovjednik je podsjetio kako je Toma zvan blizanac. A on je zapravo blizanac svakome od nas, jer smo i mi njemu slični u našoj sumnji i želji da pronađemo Boga. „Isusove rane postale su znak raspoznavanja i Toma po ranama prepoznaje Gospodina. Isus je zadržao svoje rane, jer su one ostale onaj vidljivi znak Božje ljubavi za čovjeka. Kad u životu podnosimo razne teškoće, boli, sve one rane koje doživljavamo u svome životu, u Isusovim ranama možemo pronaći utočište, i tako i naše rane postaju mjesto susreta s Gospodinom. No, da bi On ušao u te naše rane potrebno je da mu to dopustimo, da ne budemo tvrdoglavi poput Tome u trenucima nevjere, da uspijemo izaći iz zaključanih soba našega srca, i dopustimo Bogu da nas iznenadi svojom prisutnošću“.

Vlč. Štifanić je naglasio, kako je najveće iznenađenje za Židove bila slika Boga kakvog je Isus naviještao, a to je slika Milosrdnoga Boga.

No, danas, kao i onda, slika Milosrdnoga Boga često je strana i nama vjernicima, zato što zbog nedostatka milosrđa kod nas samih taj nedostatak milosrđa projiciramo i na Boga, uskraćujemo Ga sebi i drugima, teško nam je vjerovati u Milosrdnog Boga, neprestano tražimo dokaze tog Božjeg Milosrđa, Božje ljubavi, a s druge strane ne dopuštamo Bogu da se dokaže u našem životu, upozorio je propovjednik, te nastavio „a Isus prva riječ koju kaže je ‘mir vama’. Isus želi donijeti mir u kojem čovjek doživljava potpuno ispunjenje , jer mir dolazi od Boga“.

Dopustimo biti dotaknuti Božjim milosrđem, jer možda u tom dodiru i sami prepoznamo Isusa, da bi zajedno s Tomom mogli ispovjediti našu vjeru onako kako je to on sažeo “Gospodin moj i Bog moj“ i tako ohrabreni poput učenika navješćujemo i dijelimo radost susreta sa ljudima koji nas okružuju, rekao je na kraju homilije propovjednik.

Na kraju misnoga slavlja brojni su se vjernici zadržali u molitvi pred slikom Milosrdnog Isusa.

Misno slavlje sviranjem na klavijaturi je pratio istarski kantautor Bruno Krajcar, a na kraju je jednu svoju autorsku pjesmu „Milosrdni Isuse“ uz gitaru otpjevala Ana Brajković.

G. Krizman

Najave