Tradicionalna godišnja hodočašća u naše katedrale
Tradicionalna godišnja hodočašća vjernika porečkog i pulskog dijela Biskupije održana su 11. ožujka u porečkoj bazilici i 18. ožujka u pulskoj katedrali. Susreti su započinjali pokorničkim bogoslužjem i prigodom za sv. ispovijedi.
Prije misnog slavlja bila je pobožnost križnog puta s naglaskom na molitvu za nova duhovna zvanja u «Godini duhovnih zvanja» u našoj metropoliji. Po završetku ove korizmene pobožnosti započelo je svečano koncelebrirano misno slavlje koje je na oba mjesta predvodio mons. Ivan Milovan biskup porečki i pulski. U pulskoj katedrali koncelebrirali su nad/biskup u miru, mons. Antuna Bogetića i mons. Ante Jurića te 28 svećenika. Raspjevano mnoštvo vjernika nakon susrta s Kritom u sakramentu pomirenja radosno je započelo euharistijsko slavlje na kojem je sudjelovalo 30 bogoslova i 25 ministranata. Predvoditelj misnog slavlja u prigodnoj je homiliji razmatrao zajedništvo putujuće Crkve prigodom hodočašća. Božji narod, sabran kao jedna velika vjernička obitelj, ide u zajedništvu ka cilju svoga hodočašća koje je, osim prostornog dostizanja odredišta, nadasve postizanje duhovnog cilja, susreta s Bogom u zajedništvu sa braćom ljudima. Životni je put svakog čovjeka jedno hodočašće, istaknuo je nadalje mons. Milovan; to može biti sveti put, no ponekad i križni put, pa se tada u poteškoćama čovjek prepoznaje u likovima Isusovog križnoga puta. Slijediti primjer Isusa Krista znači prije svega strpljivo i s ljubavlju prihvatiti svoj križ, jer je On upravo po križu pokazao put spasenja svega svijeta. Danas, u vremenu ekstremnog liberalizma, kada su prava i slobode postali sveprihvaćeni imperativ, kršćanski stav prihvaćanja patnje pa i križa zbog vječnog života izgleda kao kretanje protiv struje, izraz je svjesnog i argumentiranog antikonformizma. Život je kršćana hod za Isusom, duhovni uspon kojim vjernik teži zbližavanju s Bogom. Biskup Milovan se zatim osvrnuo i na evanđeosku prispodobu o povratku izgubljenog sina, istaknuvši kako se svaki čovjek u svome odnosu prema Bogu može prepoznati u jednome od dvaju braće, no očeva bi nas gesta ljubavi trebala potaknuti na iskazivanje svesrdne sućuti i milosrđa prema bratu čovjeku, upravo po uzoru na Božje milosrđe prema čitavom čovječanstvu. Biskup je svoje obraćanje završio željom da svi kršćani, osnaženi sakramentima, zahvalni za dar vjere, prihvate poslanje koje življena vjera nalaže, da riječju i primjerom svjedoče Krista te budu „kvasac dobra u Crkvi i svijetu“.
G. Krizman i I. Jakovljević