Ponedjeljak, 20 svibnja, 2024
HomilijeNovosti

Svetvinčenat: Homilija mons. Petra Rajiča

Blaženi Miroslav Bulešić                                  

(2 Ljet 24, 18-22; 2 Tim 3, 10-12; Iv, 15, 1-17)

 Božja riječ je životvorna. Očituje se u našemu svagdašnjem životu ako smo otvoreni primiti ju i usvojiti u srcu. Najsavršenije se objavila u Kristu, u svemu što je govorio i činio te naučavao. Zato sav Isusov život, preko smrti i uskrsnuća, govori i nama danas kako je On doista utjelovljenje i ostvarenje Božje riječi među nama. Isus je ujedno sijač riječi i sâm je postao sjeme koje je umrlo da bi oživio i nama vratio život.

Taj isti Isus uspoređuje naša srca sa zemljom koja je spremna primiti sjeme Božje riječi. Iako naša srca mogu biti poput plitke zemlje ili kamenitog tla koje uopće ne prima sjeme, ili možda ugušena zbog trnja životnih briga i nevolja, postoji i malo dobroga tla na koje Bog računa, koje je kadro proizvoditi i stostruke plodove ljubavi i dobrote. Postati dobro tlo koje može primiti sjeme Božje riječi, kako bi rodilo dobrim plodovima u našemu životu, sažetak je našega kršćanskog poziva.

         Pastir i svjedok. Među svijetlim primjerima vjernika koji su postali dobro tlo, primili sjeme Božje riječi i dopustili da proklija, raste i donosi mnoge dobre plodove bio je blaženi Miroslav Bulešić. Nalazimo se u župnoj crkvi gdje je on bio zaređen za svećenika 11. travnja 1943. tijekom drugog svjetskog rata. Iste godine na jesen bio je imenovan župnikom u Baderni gdje je ostao do svršetka rata. 1945. u jesensko vrijeme imenovan je župnikom u Kanfanaru. Svoje pastoralne dužnosti obavio je vjerno i odlučno kroz ona teška vremena, slaveći Boga u svemu unatoč protivljenju komunista. Miroslav Bulešić nije ostao dugo u Kanfanaru, jer je već školske godine 1946/47. postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu. Kao podravnatelj pomagao je tijekom podijele svetoga sakramenta Potvrde u Buzetu i okolnim župama. I nakon Krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947., bio je napadnut iz mržnje prema vjeri te ubijen u župnom stanu gdje je položio svoj život kao mučenik i svjedok vjere. Nakon njegove mučeničke smrti tadašnje vlasti nisu dopustile da bude pokopan u svojoj rodnoj župi nego u Lanišću. Tek je 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje su pokopani kraj glavnog ulaza ove crkve mučenika sv. Vincencija, na groblju; a odatle su godine 2003. preneseni u župnu crkvu, gdje se i danas štuju.

Današnji svjedoci vjere. Divimo se ovom hrabrom svjedoku mučeniku kao i svim našim hrvatskim i ostalim katoličkim svjedocima vjere koji su nesebično dali najveći dar, vlastiti život za Boga, za Crkvu i narode kojem su pripadali i služili. Častimo uspomenu blaženoga svećenika Miroslava koji je bio svjestan opasnosti vremena u kojem je živio i koji je hrabro položio svoj život kao svjedočanstvo svoje vjere i potpunoga pouzdanja u Boga. No, danas možda više nego ikada, Kristu i njegovoj Crkvi trebaju vjernici koji su spremni živjeti i svjedočiti za njega. Ti vjernici nisu samo svećenici i časne sestre koji će uvijek biti potrebni u Crkvi, nego i svjetovnjaci, dakle vi braćo i sestre, koji svojim riječima i dobrim primjerom mogu doprijeti do mnogih i više nego posvećene osobe. Pitanje je samo koliko će ih se odazvati na Isusov poziv, jer nije nikada lako biti Kristov učenik i sljedbenik. Isus je jednom govorio svojim učenicima: Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove (Mt 10, 16). Unatoč njihovim dobrim namjerama, učenici često nailaze na protivljenje svijeta. Ovo ipak nije razlog da izgube nadu i da posustanu, nego osnaženi vjerom u Kristovu ljubav i potaknuti njegovim riječima, mogu i dalje poći naprijed k onima koji su spremni njega primiti.

Učenici su primili od Isusa ono što su trebali prenijeti drugima, a to je pravednost, mir i radost u Duhu Svetomu (Rim 14, 17) što je očitovanje kraljevstva Božjega među nama. Sve drugo je prolazno i nebitno za život. Zato je svojim učenicima govorio da se ne trebaju brinuti kako će gomilati materijalne stvari, nego mnogo više kako će biti slobodni da bi zadobili i dijelili one nevidljive duhovne vrjednote koje doista obogaćuju srce, jačaju vjeru, te približavaju k Bogu i bližnjemu. I doista svi smo pozvani i poslani od Boga da i danas budemo pravedni jedni prema drugima, te mirotvorci u svijetu, radosni svjedoci kraljevstva Božjega, prepoznatljivi prijatelji Isusa Krista, koji je mir i spasenje naše.

Zato danas na ovaj veliki dan gdje smo sjedinjeni u molitvi i častimo blaženoga Miroslava Bulešića, sjetimo se da smo danas pozvani slijediti njegov primjer vjere i vjernosti Bogu, do kraja života, kao živi članovi Crkve kojoj s ponosom pripadamo već četrnaest stoljeća i koja je i danas i ostaje zauvijek jedna, sveta, katolička i apostolska!

Zato dragi brate i draga sestro:

„Ako ti je stalo do Crkve,

budi ti Crkva koja ide u susret.

I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje.

Budi ti onaj po kome će Evanđelje prolaziti svijetom.

Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta.

Budi ti svima poslužitelj.

Budi ti onaj koji će odražavati Božju prisutnost, Božju malenost.

Budi ti kruh koji se lomi i razdaje.

Budi ti žarke i postojane vjere.

Budi ti blaga i ponizna srca.

Ti, ti učini sve što je do tebe da Isus, kada ponovno dođe, nađe vjere,

nađe srce ljudsko, srce bratsko, na zemlji. U Crkvi.“ (Stjepan Lice)

   Svetvičenat, 24. kolovoza 2015.

Najave