Ponedjeljak, 15 travnja, 2024
mons. ŠtironjaNovosti

Svetkovina Tijelova u Puli

Na svetkovinu Tijelova, svetu misu u pulskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije i tijelovsku procesiju ulicama Pule predvodio je porečki i pulski biskup Ivan Štironja u koncelebraciji s dvadesetak svećenika.

Na početku mise, biskup je vjernike pozvao da se pridruže molitvi za mir, posebno za Ukrajinu. Također je pozvao na molitvu za zdravlje Pape Franje, kao i za sve bolesne i nemoćne, za one koji su u raznim životnim poteškoćama i potrebama, kao i za svećenike, redovnike i redovnice i nova duhovna zvanja.

U homiliji je biskup Štironja posvijestio, kako svetkovina Tijelova pred nas stavlja nas kruh kao simbol Isusa, odnosno znak euharistije. „Kruh kao simbol euharistije izabrao je sam Isus, koji nam se darovao u euharistiji, kako to i molimo u otajstvu krunice svjetla“ naglasio je, te ukazao na riječi iz misnog evanđelja i riječi kojima se Isus predstavlja svojim učenicima, „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.“

Nadalje je podsjetio, kako je Crkvi trebalo vremena da to oblikuje u svetkovinu kojom iskazuje posebnu čast Presvetom tijelu i Krvi Kristovoj.

Kruh je temeljna hrana u kulturi brojnih naroda, a lomljenje kruha znak je zajedništva.  Kaže sv. Pavao “kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova, budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi“. Lomljenje kruha i obitelj okupljena oko stola u protekla vremena bila je divna slika koja je očitovala zajedništvo. Otac bi uzeo poveći kruh, lomio i dijelio svojoj djeci, svim članovima obitelji. Nažalost kod nekih naroda, nekad kršćanske Europe, pa i kod nas, običaj okupljanja oko obiteljskog stola, kao i okupljanje oko euharistijskog stola sve više nestaje. Ipak, Krv Kristova bila je i bit će znak Božje ljubavi prema čovjeku. Krist je svoju krv do posljednje kapi darovao za naše spasenje i ta ljubav ne može izblijediti. Isto tako, euharistijski kruh, tijelo Kristovo bio je i bit će znakom posebne brige nebeskoga Oca za nas slabe ljude. Kaže Isus „ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove nemate života u sebi. Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni“, naglasio je propovjednik, te nastavio „sve ovo što govorimo i razmišljamo prisjeća nas da je Isus u molitvi koju nas je naučio ostavio upravo ovu molitvu za kruh svagdašnji koji označava i onaj kruh za naše tijelo kao i kruh za našu dušu. Zato nemojmo zaboraviti svakoga dana i po više puta moliti Gospodina da nam dade kruh svagdašnji. Ali molimo isto tako da se sveti ime Njegovo, i da dođe kraljevstvo Njegovo, da ova naša zemlja bude istinski prostor svetosti, da bude početak onoga života kojega nam Gospodin nudi“.

U nastavku homilije, biskup je ukazao na encikliku svetog pape Ivana Pavla II. Ecclesia de Eucharistia, u kojoj papa poziva da razmatramo Kristovo lice zajedno s Marijom, te objašnjava “razmatrati Krista podrazumijeva znati Ga prepoznati gdje god se on očituje, u svojim mnogobrojnim prisutnostima, ali nadasve u živom Sakramentu svoga Tijela i svoje Krvi. Crkva živi od Krista euharistijskoga, njime se hrani, On ju prosvjetljuje. Euharistija je otajstvo vjere, i ujedno otajstvo svjetla. Euharistija, Kristova spasiteljska prisutnost u zajednici vjernika i njezina duhovna hrana nešto je najdragocjenije što Crkva ima na svom povijesnom putu.“ U tom je kontekstu, biskup Štironja naglasio kako se širom svijeta nalaze relikvijari i relikvije Presvete Krvi Kristove, no svetište u Ludbregu je posebno po nesvakidašnjem događaju koji se dogodio u kapelici tamošnjeg dvorca Batthyany 1411. godine. Za vrijeme svete mise, svećeniku koji je sumnjao u istinitost riječi pretvorbe „ovo je tijelo moje i ovo je krv moja“, u kaležu je nakon lomljenja hostije na tri djela potekla prava krv. Svećenik preplašen i iznenađen brzo je završio svetu misu, a tekućinu iz kaleža spremio u staklenu posudicu koju je dobro sakrio. Tajnu je otkrio tek pred kraj svoga života, a glas o tom događaju brzo se širio, i narod je sve više počeo dolaziti i klanjati se Krvi Kristovoj. Postoje brojna svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima, i čudesima koja su se dogodila vjernicima koji su se zavjetovali u tom svetištu Predragocjene Krvi Kristove, stoga je Hrvatski sabor dao obećanje 15. prosinca 1739. u vrijeme dok je Moslavinom harala epidemija kuge da će izgraditi kapelu u čast Presvetoj Krvi Kristovoj. Nije poznato zašto zavjet nije ispunjen, no u proljeće 1940. nadbiskup i metropolit zagrebački Alojzije Stepinac svojim pastirskim pismom poziva hrvatski narod da se tijekom Svete godine izvrši zavjet Hrvatskog sabora, ali zbog ratnog vihora izgradnja kapelice nije ostvarena. Stepinac je unatoč ratu, 29. listopada 1944. prije uhićenja i zatvora na svetkovinu Krista Kralja osobno obećao da će ispuniti davni zavjet Hrvatskog sabora, no zbog zatvora i progona nije to uspio, već će zavjet okruniti kardinal Franjo Kuharić, koji je 4. rujna 1994. pred gotovo 100.000 vjernika u Ludbregu blagoslovio novoizgrađenu kapelu posvećenu Predragocjenoj Krvi Isusovoj.

Na kraju homilije, biskup je posvijestio važnost dolaska u crkvu, ne samo nedjeljom, nego i češće, jer na taj način imamo prigodu pokloniti se Isusu, imamo prigodu zahvaliti mu, moliti ga i potvrditi zajedništvo s Crkvom, jer „ne samo da euharistijski Isus oživljava naše zidane crkve, On svojom nazočnošću oživljava ponajprije naše duše, naše živote koji su hram Duha Svetoga. Zato danas radosno otvorimo oči i srca, te ga u vjeri poput učenika u Emausu prepoznajmo po lomljenju kruha u euharistiji i zamolimo: ostani s nama Gospodine. Ostani s nama Isuse u svim našim nevoljama, lutanjima i traženjima, ostani i pomozi nam Isuse ostvariti mir i ljubav u srcima, u obiteljima, u svijetu. Ostani s našim bolesnicima, s onima koji su u službi bolesnih i beskućnika, ostani s našom mladeži, djecom, osobito s onima koji žive s poteškoćama u razvoju, koji su na razne načine ucviljeni. Daruj nam svima mir, daruj nam ljubav  Isuse“ rekao je na kraju homilije biskup Štironja.

Nakon misnoga slavlja uslijedila je svečana procesija s Presvetim preko Trga sv. Tome,  zatim Rivom, Ulicom sv. Ivana, Ulicom Dubrovačke bratovštine te Scalierovom ulicom do crkve sv. Antuna Padovanskog. Svečanost je privedena kraju svečanim Tijelovskim blagoslovom u crkvi sv. Antuna.

Svečanost su pjevanjem uzveličali združeni zborovi katedralne župe, Župe sv. Antuna te Župe sv. Margarete iz Štinjana, uz orguljsku pratnju Paole Batel te pod dirigentskim vodstvom Vilme Grazie Žmak.  

G. Krizman

Najave