Ponedjeljak, 17 lipnja, 2024
Novosti

Svečana akademija višestruke simbolike

U staropazinskoj crkvi sv. Jurja, u subotu, 27. prosinca 2014., održana je svečana akademija povodom 100. obljetnice rođenja riječko-senjskog nadbiskupa i metropolite mons. Josipa Pavlišića, 50. obljetnice smrti beogradskog nadbiskupa mons.  Josipa Ujčića i 50 godina orguljaške službe Bruna Gortana. Između sjećanja, svjedočanstava i stihova redale su se pjesme župnog i dječjeg zbora, a sve je zaključeno blagoslovom novopostavljenih bisti u kamenom reljefu mons. Pavlišića i mons. Ujčića ispred crkve. Biste je blagoslovio biskup u miru Ivan Milovan.  

Skup je otvoren svečanom pjesmom „Krasna zemljo“ u izvedbi župnog zbora. Uvodnu riječ pozdrava okupljenima je uputio župnik, vlč. Željko Zec, koji je ujedno najavio i voditeljski par, Petru i Matea, pranećake pokojnih  nadbiskupa. Nakon glazbenog broja dječjeg zbora staropazinske župe referat o mons. Josipu Ujčiću izrekao je novinar i publicist Aldo Sinković.
    Nadbiskup Ujčić, rođen 11. 02. 1880.,  jedan je od trojice biskupa koji su potekli sa šireg pazinskog područja, uz Dobrilu koji je rođen u Ježenju i Pavlišića koji je rođen u selu Srbljani. Pučku školu pohađao je u Tinjanu, gimnaziju na njemačkom u Trstu te bogosloviju u Gorici. Poznavao je latinski i grčki, te odlično se služio hrvatskim, slovenskim, talijanskim i njemačkim, a dobro je govorio i francuski jezik, što mu je kasnije u diplomatskim krugovima veoma poslužilo. Po završetku bogoslovije tršćanski biskup Nagl poslao ga je na daljnje školovanje u Beč na Augustinianum, gdje je prije njega bio biskup Dobrila, a kasnije mons. Božo Milanović i drugi istarski svećenici, istaknuo je Sinković. Godine 1908. doktorirao je s radnjom na latinskom jeziku „Historia glagolica especiali cum respectu ad decreta pontificia“ („Povijest posebne glagoljice prema papinskim dekretima“). U to  vrijeme bio je tajnik biskupa Nagla, a kasnije je predavao moralnu teologiju na bogosloviji u Rijeci. Potom je imenovan za ravnatelja na Augustinianumu. U isto vrijeme vršio je službu kapelana na carskom dvoru u Beču. Od 1913. predavao je moralne nauke na teološkom fakultetu u Beču a potom u Ljubljani gdje je ubrzo imenovan dekanom fakulteta. Pio XI. ga je 1936. imenovao beogradskim nadbiskupom i apostolskim administratorom Banata, te je tako postao drugi biskup te, 12 godina ranije osnovane nadbiskupije. Voditi biskupiju manjinske religije, čiji su vjernici bili ujedno i pripadnici manjinskih naroda, u državi gdje su odnosi između Crkve i vlasti bili izrazito teški, zahtijevalo je enormno zalaganje i često značilo rad u izuzetno opasnim uvjetima. Po završetku Drugog svjetskog rata, nakon osude bl. kardinala Alojzija Stepinca bio je predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije. Sudjelovao je u pripremama za Drugi vatikanski koncil. Tijekom 28 godina biskupske službe zaredio je deset hrvatskih biskupa, među kojima i biskupa Nežića i biskupa Pavlišića. Zahvaljujući nadbiskupu Ujčiću prodrle su u svjetsku javnost mnoge informacije o progonima, zatvaranjima i mučenjima biskupa, svećenika, redovnika i vjernika laika. Preminuo je u 84 godini života, 24.03.1964. u Beogradu, i svečano je pokopan u kapeli Presvetog Srca Isusova. Na sprovodu su, uz katoličke, pravoslavne i muslimanske vjerske poglavare sudjelovali i predstavnici vlasti što je za ono vrijeme bilo nečuveno. Tisak, pa i katolički Glas Koncila, slovenska Družina i beogradska „Blagovest“ samo su se kratko osvrnuli na vijest o njegovoj smrt, a ni do danas nije napisan jedan detaljan životopis nadbiskupa Ujčića. To bi trebao biti jedan izazov za hrvatske a posebno za istarske intelektualce, zaključio je Sinković.
Nakon pjesme Adeste fideles Mirjana Ferenčić izrekla je svoje autorske stihove posvećene nadbiskupu Josipu Ujčiću. Uslijedilo je potom jedno razmišljanje  Ane Hrvatin, pranećakinje nadbiskupa Pavlišića,  o obojci nadbiskupa. Ana Hrvatin prva je koju je nadbiskup Pavlišić krstio.
U slijedećem glazbenom intermezzu supružnici Mirjam i Domagoj otpjevali su uz gitaru „Hvalospjev ljubavi“.
Svoja sjećanja na nadbiskupa Ujčića je potom izrekao svećenik Marino Mikolić, nadbiskupov pranećak. Vlč. Mikolić se napose prisjetio nadbiskupove jednostavnosti, skromnosti i spremnosti na šalu. Nadbiskup je sa zanimanjem pratio put do svećeništva tog svog pranećaka, zaredio ga je za svećenika 1961. godine,  a posljednji put ga je posjetio, već vidno narušenog zdravlja, 1963. godine na župi u Zamasku.
Uspomene na  nadbiskupa Ujčića izrekla je zatim njegova pranećakinja Ines Tomadin. Ona je osim svojih,  iznijela  i sjećanja svoje majke Vere, na, kako su ga oni u obitelji zvali, „barba Bepa“. Prisjetila se napose pomoći koju je pružio obitelji kada im je kuća tijekom rata bila srušena. Imao je veliko srce za sve Istrane, a napose se zalagao u poraću kada je iz Amerike, preko istarskih iseljenika pribavljao pomoć za ljude u Istri. posjećivao je rodbinu koliko je, obzirom na zahtjevnu službu, mogao, a prigodom tih posjeta nerijetko bi vjenčao mlade parove, i podijelio sakramente krštenja i krizme. Zadnji put je krizmao male Staropazince 1963. godine, a u toj generaciji sam bila i ja, prisjetila se Ines Tomadin. Kako bi izbjegao provjere i nadzor UDBE obično bi rodbini dogovorom javio dan kasnije kao dan dolaska, prisjetila se Tomadin. Svoju ljubav i povezanost prema Istri pokazivao je i kroz detalj da je u svome vrtu u Beogradu redovito sijao radić i rokulju, a posadio je i lozu i smokvu.
    Referat o životu i bogatom djelovanju nadbiskupa Pavlišića izrekao je dr.  Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik i voditelj Područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Puli. Mons. Pavlišić rođen je 28. prosinca 1914. u mjestu Srbljani, župa Stari Pazin, kao osmo dijete u obitelji. Nakon osnovne škole otišao je u Goricu  gdje se u ustanovi goričkog nadbiskupa Borgije Sedeja – Alojzevišće – godine 1925. počeo pripremati za pohađanje klasične gimnazije u Kopru,  koju je pohađao od 1926. do 1934. Teologiju je studirao u Gorici od 1935. do 1938. U travnju 1938. zaređen je za svećenika u Gorici te je do 1945. upravljao župama Gologorica i Krbune. Od 1945. do ’51. obnašao je službe ekonoma i duhovnika te podravnatelja i ravnatelja u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. 13. prosinca 1951. imenovan je pomoćnim biskupom mons. Viktoru Buriću, senjsko-modruškom biskupu.
Mjesec dana kasnije, 13. siječnja 1952. posvećen je za biskupa u Pazinu, a zatim 5. veljače 1952. imenovan generalnim vikarom hrvatskoga dijela Riječke biskupije i Senjsko-modruške biskupije. 13 je godina obnašao službe župnika u Ogulinu i zatim u Gospiću, a 1969. imenovan je nadbiskupom koadjutorom Riječko-senjske nadbiskupije. 1973. službovao je kao apostolski administrator Riječko-senjske nadbiskupije, a 18. travnja 1974. postao je riječko-senjski nadbiskup i tu službu vršio je do umirovljenja 5. siječnja 1990.
U novom krilu Riječke bogoslovije, izgrađenog najviše njegovim zalaganjem doživio je najljepši trenutak svoga života: u lipnju 2003. kao gosta sjemeništa mogao je pozdraviti sada sv. papu Ivana Pavla II.
Preminuo je 9. prosinca 2005. godine u Rijeci. Pogrebni obredi održani su 13. prosinca u riječkoj Katedrali sv. Vida, gdje je sahranjen u prisutnosti dvojice kardinala, 23 biskupa i 170 svećenika.
„Staropazinac Josip Pavlišić, svećenik i biskup, istarski narodnjak, bez sumnje spada u istarske velikane XX. stoljeća, ne zbog toga što se našao na visokom crkvenom položaju nego u prvom redu zato što nije dozvolio da položaj i institucija uguši u njemu karizmu evanđeoskih načela. Naprotiv, institucija je pomagala karizmu, a karizma je osvježavala instituciju. Predanost Bogu, vjernost Crkvi, ukorijenjenost u zavičajni, nacionalni identitet, odlike su koje su resile istarske svećenike narodnjake XIX. i XX. stoljeća. Sve je to na jedan,  gotovo paradigmatičan način bilo prisutno i u životu mons. Pavlišića. U oblikovanju prepoznatljiva biskupova identiteta utjecalo je nekoliko čimbenika: obiteljsko i zavičajno ozračje u kojem se vjera upijala s majčinskim mlijekom, a kasnije doticala u seoskom okruženju. Potom je neupitan utjecaj pastoralnog i nacionalnog preporodnog modela biskupa Jurja Dobrile. Dobrilin model prilagođen situacijama suočavanja Crkve i naroda s fašizmom i potom komunizmom izgrađivao je i sam Pavlišić skupa sa svojim suvremenikom Božom Milanovićem“, istaknuo je Trogrlić.
„Bio je čovjek i svećenik velikog srca, što je pokazao i kao umirovljenik u vrijeme Domovinskog rata kada je  u službi Caritasa proputovao tisuće kilometara. Bio je iskreni domoljub, pravi istarski narodnjak, neiscrpne energije, velikih želja i ostvarenja, a najviše od svega bio je i ostao dosljedan i nepokolebljiv pastir Božjeg naroda“, zaključio je Trogrlić citirajući riječi nadbiskupa Devčića koje je izrekao na sprovodu mons. Pavlišića, te nadodao kako nadbiskup Pavlišić svojim likom i djelom zaslužuje jedan ozbiljan znanstveni simpozij povjesničara, teologa i pastoralaca, te drugih srodnih grana.
Luka Ladavac i Josipa Ferenčić, djeca osnovnoškolskog uzrasta inscenirali su kratki igrokaz u tome kako današnje mlade generacije doživljavaju sjećanje na nadbiskupa Ujčića i nadbiskupa Pavlišića. Živopisnim dijalogom na čakavskom dijalektu Pazinštine naglasili su uz ostalo povijesni značaj, ali i aktualnu  važnost koju Pazinski kolegij ima u formiranju generacija intelektualaca koji su bili nosiva snaga u razvoju i napretku ovoga područja. Josipa Ferenčić pranećakinja je pok. nadbiskupa Pavlišića i posljednje je dijete koje je krstio u 90.oj godini života.
Nakon izvrsnog igrokaza riječ je preuzeo biskup u miru mons. Ivan Milovan koji je čestitao župi na ta dva velikana koja je podarila Crkvi. Biskup se napose prisjetio mons. Pavlišića kojeg je upoznao još u periodu svoje sjemenišne formacije u Pazinu, gdje je mons. Pavlišić tada bio podravnatelj i ekonom. Mons. Milovan se nadbiskupa iz tih dana sjeća kao impozantne figure, šarmantnog, stasitog i simpatičnog svećenika, koji je, uz ostalo, jako lijepo pjevao.  Unatoč zahtjevnom poslu ekonoma koji se morao skrbiti za opskrbu hranom i za sve praktične potrebe sjemeništa, često je mladim sjemeništarcima, kojih je tada bilo oko 300, držao jako zanimljiva predavanja koja su svi rado slušali. Bio je osoba izuzetne energije, veoma poduzetan, bio je sila koja probija glavne pravce, naglasio je biskup Milovan.
Uslijedio je treći dio posvećen dobitniku ovogodišnjeg Biskupijskog priznanja za Pazinski dekanat, orguljašu staropazinske župe Brunu Gortanu.
Rođen je 1953. godine u Pazinu od oca Antuna i majke Vjekoslave rođene Ujčić. S roditeljima je živio kao podstanar preko puta župne crkve sv. Jurja na Starom Pazinu. Župni zbor u staropazinskoj crkvi  osnovao je 1947. godine tadašnji župnik Slavko Kalac.  Kada je 1943. godine mladi svećenik i profesor vlč. Josip Šaina postao upravitelj župe Stari Pazin Brunu je bilo 11 godina. Vidjevši da Bruno pokazuje sposobnost i interes  za sviranje,  jedna je godina  bila dovoljna da ga vlč. Šaina uvede u osnove vještine sviranja orgulja.
 Budući da je dotadašnji orguljaš Kazimir Milotić otišao na služenje vojnog roka župa je ostala bez orguljaša, i Bruno je postao jedini pravi nasljednik. Godine 1983. uselio se u novoizgrađenu kuću na Starom Pazinu, iste godine stupio u brak sa Leonorom, a uskoro dobiva djecu, kćer Loretu i sina Paola. Unatoč brojnim obiteljskim i poslovnim obvezama Bruno stalno i redovito  u crkvi održava vježbanje zbora, drži na okupu pjevače i više od toga – duša je zajedništva. U tih pedeset godina promijenilo se mnogo župnika i zauzetih laika koji su na razne načine svojim radom obilježili život u župnoj zajednici, ali Bruno je bio uvijek tu i ostao čvrst oslonac svakome od njih. U 50 godina sviranja promijenio je 4 instrumenta, a možda mu se potajna želja za onim velikim sa cijevima ostvari za 60. obljetnicu sviranja, naglašeno je prigodom uručenja darova. U ime župe vlč. Zec uručio mu je župno priznanje,  predstavnik župnog vijeća predao mu je na dar ručni sat, a vlč. Koraca, član dijecezanskog Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu, uručio mu je prigodnu sliku u tehnici bakroreza  u znak zahvalnosti za sudjelovanje u biskupijskim projektima. Nakon toga se okupljenima obratio sam orguljaš rekavši, između ostalog kako mu je jedan od najljepših nastupa bio na proslavi 50. obljetnice biskupstva nadbiskupa Pavlišića.
Uslijedilo je dijeljenje zahvalnica svima koju su imali udjela u realizaciji reljefa dvojice nadbiskupa: Karmelu Krebelu iz tvrtke Kamen Pazin, Cvetku Marinčiću koji je ustupio svoju kamenoklesarsku radionicu, obitelji Ferenčić, te naposljetku je izrečena i zahvala autoru reljefa Dubravku Radmanu koji ih je izradio u rekordnom roku, naglasio je vlč. Zec.
Po zavšetku akademije reljefe, smještene s lijeve strane ulaza u crkvu, otkrile su  Vera Tomadin i Ana Hrvatin. pranećakinje pokojnih nadbiskupa.

akademija  akademija1 
akademija1  akademija1
 akademija1akademija1 
akademija1  

Najave