Ponedjeljak, 20 svibnja, 2024
Novosti

Pula: 10. obljetnica crkve sv. Josipa

Misno slavlje obilježavanja 10. obljetnice posvete župne crkve i pastoralnog središta sv. Josipa u Puli, u petak, 14. studenog, predvodio je porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša.

Uz biskupa koncelebrirali su: generalni vikar mons. Vilim Grbac, kancelar biskupije preč. Sergije Jelenić, o. Tomislav Hrstić, o. Bojan Rizvan, o. Đuro Hontić, vlč. Roko Smokrović, o. Đuro Vuradin te župnik domaćin vlč. Ivan Prodan.  

Tko nije doživio izgradnju crkve, ali napose izgradnju žive Crkve, zajednice vjernika taj ne zna koliko je to zahtjevan proces, rekao je biskup na početku prigodne homilije. Spominjući zapis iz Knjige Postanka o sukobu Jakova i Ezava, mons. Kutleša je naglasio kako je to prvi  spomen Božjeg milosrđa u Starom zavjetu. U Jakovljevu snu Bog dolazi grešniku i koliko god grešan bio, Bog ga ne ostavlja. Jakov se budi i spoznaje da je to sveto mjesto na kojem je Bog ušao u njega preko sna, te je pomazao kamen na kojem je počivao. Jednako tako su i naše crkve i kapele mjesta posebno predodređena za poseban susret s Bogom, Bog ulazi u čovjekovu povijest preko duše i savjesti ali isto tako i preko svetih mjesta, kako bi čovjeka potaknuo da se više moli. I ova je crkva prije deset godina sagrađena upravo da se i u ovom prostoru čovjek može približiti duhovnoj sferi, zato na svim svetim mjestima sve treba biti takvo da čovjeka podsjeća i usmjerava na vječni život. Jakov, kada je spoznao što je Bog za njega učinio, kaže da je to ‘bet el’, kuća Božja, i pomazuje kamen iz istog razloga zbog kojeg se i danas oltari mažu svetim uljem, kao znak saveza. Jakov daje dva velika obećanja, koja i mi možemo u sebi prepoznati: jedno koje je usmjereno  na kuću Božju, da u njoj prebiva i da je sagradi; ljudi često čine zavjet da će izgraditi kapelu, ili učiniti nešto drugo iz materijalne sfere. Drugo, daleko znakovitije Jakovljevo obećanje je da će On biti njegov Bog i da će slijediti njegove zapovijedi, on i njegovi potomci. Ovaj potonji zavjet je poziv i nama danas. Lakše je sagraditi crkvu nego se danomice pridržavati obećanja Bogu da ću se držati njegovih zapovijedi, ići za Njim. Po Jakovljevu primjeru vidimo kako čovjek koji je u grijehu i odbačen od ljudi uvijek nalazi na razumijevanje u Bogu.  Mi bježimo od Boga, ne želimo živjeti po zakonima i propisima kao što obeća Jakov da će on i njegov dom, dakle izraelski narod, činiti. Bog sa svakim ima plan, samo je pitanje hoćemo li mi na tom planu surađivati, ili ćemo činiti samo onako kako se nama čini bolje. Ova obljetnica trenutak je da se zapitamo ne toliko što sam materijalno učinio za svoju crkvu ili za svoje bližnje, jesam li ja ta obećanja koja su dali moji roditelji na krštenju, a ja potvrdio na krizmi i vjenčanju, tako olako pogazio, i osjećao se kao na početku evanđelja, usamljen i odbačen. Isus Krist nam nudi taj put izbavljenja preko sakramenata ispovijedi i euharistije, koje obično slavimo na svetim mjestima, daje nam mogućnost da se što više suobličimo njemu i da možemo što lakše izići iz trenutka osamljenosti. Krist nas uvijek dočeka otvorenih ruku, samo je na nama hoćemo li ih prihvatiti. U ovim trenutcima obljetnice probudimo u sebi taj osjećaj i tu želju da učinimo uvijek nešto više. Možda nam i Bog govori preko bližnjih i preko svećenika, ali smo previše zaokupljeni nečim tjelesnim i materijalnim, pa zanemarujemo dušu, upozorio je mons. Kutleša. Znajmo i mi, poput sv. Nikole Tavelića, koji se danas slavi, shvatiti bit čovjekova života na zemlji, nije bit samo uživanje i zadovoljavanje potreba, nego je cilj postići vječno spasenje. Zato se sv. Nikola nije bojao otići u smrt za svoje ideale. Da nije toga danas ga se sigurno nitko ne bi sjećao. Neka nam godišnjica posvete crkve i život sv. Nikole Tavelića budu poticaj i znak da iskoristimo priliku i da iz dana u dan svjedočimo svojim životom. Mi često rado svjedočimo dok to od nas ne iziskuje žrtvu. Isus nas poziva da budemo ozbiljni pred životnim zadatkom i moramo biti svjesni da svatko od nas na ovome svijetu ima poslanje u ovome svijetu koje, treba pronaći, osmisliti i usmjeriti prema vječnosti, zaključio je biskup.

Na kraju misnog slavlja kratku povijest crkve sv. Josipa, te riječi zahvale Biskupu i sudionicima slavlja izrekla je predstavnica Župnog pastoralnog vijeća prof. dr. sc. Sandra Krtalić. Zahvalu je izrekao i župnik  Ivan Prodan.

Nakon mise druženje je nastavljeno na trgu ispred crkve uz prigodno osvježenje.

Počeci župe sv. Josipa

Osnutak i počeci života crkve sežu u 20te godine prošlog stoljeća. Franjevci konventualci Padovanske provincije bili su vlasnici stare kućice u tadašnjoj ulici Prato dei Sette moreri, koju su pretvorili u crkvu-kapelu u čast svetom Josipu, 21. siječnja 1940. godine. Redovnici su u naredne dvije godine crkvicu proširili i povezali je s kućom-samostanom. Dana 15. lipnja 1942. godine tadašnji je porečki i pulski biskup mons. Raffaele Mario Radossi osnovao župu svetog Josipa koja je s radom započela 2. kolovoza iste godine. Redovnici su te davne 1942. godine prionuli poslu u procesu izgradnje svetišta svetog Josipa koje je trebalo biti jedino na području Porečke i Pulske biskupije. No, ratna zbivanja odgodila su gradnju za neka druga, bolja i sigurnija vremena, ali prestankom rata nažalost, započela su poratna još teža, lošija i bolnija vremena i možemo slobodno reći svojevrstan križni put za svu Crkvu.
Od 15. rujna 1947. godine samostan i crkvica svetog Josipa pripadaju Provinciji svetog Jeronima franjevaca konventualaca iz Zagreba koji su nastavili započeto djelo izgrađujući crkvu u teškim i mračnim vremenima. Narednih je godina bio upućen bezbrojan niz zamolbi za izgradnju crkve, ali su ih, nažalost, uvijek dočekala zatvorena vrata, nerazumijevanje, odbijanje, a vlasti su s vremenom bez okolišanja i oduzele veći dio crkvenog zemljišta predviđenog za gradnju svetišta. I napokon, nakon mnogo, mnogo godina napora, truda, žrtava, zamolbi i prošnji u siječnju 2001. godine započela je priprava za početak gradnje nove crkve svetog Josipa. No, ni ovo vrijeme nije bilo ni jednostavno ni lako, jer je trebalo dobiti  mnoštvo dokumenata, obaviti plaćanja te proći brojna birokratska odugovlačenja i prepreke. Sve je ipak privedeno kraju u svibnju 2003. godine kada je sva dokumentacija za početak gradnje dpbovena. Sve se to događalo neizravno pred treći pastoralni pohod Svetog Oca Ivana Pavla II. Hrvatskoj, 8. lipnja 2003. godine. Sveti je Otac tom prigodom u Rijeci blagoslovio kamen temeljac za novu crkvu svetog Josipa i pastoralno središte u Puli.

Izgradnja nove crkve

Projekt crkve izradio je dipl. ing. arh. Eligio Legović iz Poreča, a izgradnja crkve povjerena je tvrtki Goran inžinjering iz Poreča. Predviđeni rok gradnje bio je 1. rujan 2004. godine. Rušenje stare crkvice i župne kuće te priprema terena za novu gradnju započela je 3. rujna 2003. godine da bi se 21. rujna iste godine održala velika svečanost blagoslova gradilišta i postavljanja blagoslovljenog kamena temeljca. U okviru izgradnje crkve, župa svetog Pavla darovala je dva zvona koja su 3. rujna 2004. godine po prvi puta zazvonila s novog zvonika crkve svetog Josipa, ali su u tišini mirno čekala do dovršenja gradnje odnosno otvorenja i posvećenja crkve svetog Josipa, 14. studenoga 2004. godine u 15 sati. Dan 14. studeni 2004. godine uklesan je u kamenu ploču koja se nalazi na ulazu u crkvu i koja je svjedok svi patnji, svih žrtvi, svih nadanja, svih prošnji i žarkih molbi vjerničkog naroda. Tog se dana okupilo mnoštvo naroda, koje nije moglo ni stati u novoizgrađenu crkvu. Svečanost otvorenja i posvete crkve predvodio je mons. Ivan Milovan, tadašnji porečki i pulski biskup uz nadbiskupa splitsko-makarski u miru, mons. Antu Jurića te preko 40 svećenika i mnoštvo redovnica kao i predstavnici civilnih, vojnih i redarstvenih snaga. Relikvije svetih Mavra i Eleuterija te blaženice Marije Propetog Isusa Petković postavljene su u podnožje oltara. Za ovu je posebnu prigodu pjesnik Daniel Načinović napisao, a glazbenik Bruno Krajcar uglazbio pjesmu: Josipu, presvetom zaručniku. Nakon otvorenja crkve i pastoralnog središta u nove se prostorije 27. studenoga 2004. godine preselio i župnik.

Unutrašnjost crkve ovih je proteklih godina postepeno uređivana. Danas je jednostavno, ali lijepo uređena: Biskupija se pobrinula za namještaj župnog ureda i stana, a do Božića 2004. godine u crkvi su postavljene klupe i ispovjedaonice. Za prvu godišnjicu posvete crkve darovima i uplatama vjernika kupljene su i postavljene te blagoslovljene postaje križnog puta. Na veliki željezni križ, na Veliku Gospu u kolovozu 2006. godine postavljen je i blagoslovljen korpus, a u narednim godinama kupljene su i orgulje. Crkva ima i vlastitu monografiju koja je bogata podatcima o nastanku, razvoju i stanju crkve sv. Josipa u Puli. Crkva se zimi grije te ima vlastito parkiralište.

Vjerski je život vrlo dinamičan i bogat brojnim dnevnim, tjednim, mjesečnim i godišnjim aktivnostima i zbivanjima u kojima sudjeluju i uključeni su bilo stariji bilo mlađi vjernici. Aktivni su ministranti, članovi Župnog pastoralnog vijeća, župni Caritas, žene koje čiste i uređuju crkvu, oni koji uređuju okoliš, čitači i pjevači župnog zbora, kojeg vodi Jelena Orober-Bastiančić. Novu crkvu sada, a posebice blagdanima i nedjeljama posjećuje i četiri puta više vjernika nego prije.
U razdoblju od 1942. godine do danas, 16 je svećenika djelovalo u crkvi počevši od o. Lodovica Bradizze, zatim Josipa Vlahovića, Petra Jusa te drugih do vlč. Sergija Jelenića, vlč. Maksimilijana Buždona te sadašnjeg župnika vlč. Ivana Prodana.  

G. Krizman

Najave