Srijeda, 22 svibnja, 2024
HomilijeNovosti

Nahranimo se duhovno s oltara naših crkava

 Komentar evanđelja o svetkovini Tijelova napisao je vlč. mr. Ilija Jakovljević.

Ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja. Mk 14,12-16.22-26

Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.«

Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.

I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.«

Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.

Riječ Gospodnja.

Nahranimo se duhovno s oltara naših crkava

 Isus u evanđelju sebe naziva „živim kruhom koji je sišao s neba“ i time želi naglasiti da on nije onaj kruh, mana koju su Izraelci jeli u pustinji dok su išli iz egipatskog sužanjstva. Onaj kruh, manu, koju su Izraelci jeli u pustinji nije bila garancija za vječni život. Kruh – hrana koji mi svakodnevno konzumiramo osnažuje naše tijelo za ovozemaljski život, ali nije garancija za vječni. Našemu tijelu – duši – potrebno je više od ovozemaljske hrane i pića. Današnje društvo preveliki naglasak stavlja na potrebe „želudca“ dok s druge strane svi skupa tonemo u beznađe jer nam je duša gladna „živog kruha koji je sišao s neba“. Isus jasno daje do znanja da je On kruh živi i tko jede taj kruh neće umrijeti nikada, dapače živjet će zauvijek. “Kruh koji je s neba sišao” dariva ne samo milost, nego je vrelo svih milosti. Zato je Euharistija središte svih sakramenata i izvorište svake pobožnosti. Kaže sv. Augustin: „Ovo što vidite na Božjem oltaru kruh je i čaša. To vam kažu vaše oči, ali vas vaša vjera uči da je u kruhu Kristovo tijelo i u vinu Kristova krv.“

Židovi nisu razumjeli kako Isusovo tijelo može postati kruh za jelo. Isus na to njihovo prepiranje odgovara s još jačom tvrdnjom da onaj tko ne jede tijela Sina čovječjega i ne pije njegove krvi, ne samo da neće imati život vječni, nego neće imati života u sebi, koji je preduvjet da bi mogao imati život vječni.

Euharistija je blagdan Hrane. One od koje Crkva živi, jača se, obnavlja, i razvija. Euharistija je izvor njene vitalnosti. Odustati od euharistije znači odustati od života. Prvo predslovlje o euharistiji veli: „Njegovo nas žrtvovano tijelo u pričesti krijepi, a krv prolivena od svih grijeha čisti.“ Govor o Kristovu tijelu i krvi nije prvotno govor o patnji, boli koju je on za nas podnio, nego o njegovoj spremnosti da nas uvede u zajedništvo djece Božje – da nas uvede puninu života. Sveti Ćiril Jeruzalemski piše: “U liku kruha daje ti se Tijelo, a u liku vina daje ti se Krv. Primajući Tijelo i Krv Kristovu postaješ njegov ‘sutjelesnik i sukrvnik’. Tako postajemo i kristonoše jer se njegovo Tijelo i Krv šire našim udovima. I tako postajemo dionici božanske naravi.” Velika je to tajna nad kojom valja zastati.

Euharistija je blagdan jedinstva s Kristom. Postajemo ono što jedemo. Mi ljudi uzimamo Krista ovakvi kakvi jesmo – grešni i nedostojni –  a on nam se daje u svojoj punini. Primajući Krista u hostiji mi zapravo se osposobljavamo za život, vraćamo se  na stranu života koji nikad ne prolazi. Biti bez života znači biti leš po kome ljudi gaze. Do života vječnog se dolazi uskrsnućem, a uskrsnuće je moguće samo onima koji već sad na zemlji u sebi baštine božanski život.

Isus dajući nam sebe u zalogaju kruha daje nam primjer kako da i mi budemo zalogajom kruha jedni drugima. Da jedni druge dovodimo do nebeskog kruha koji nam daje Isus u svojoj euharistiji. Ne slaviti euharistiju, ne ići na misu, znači isključiti s vrela milosti i dovesti u pitanje svoje spasenje. Ne spašavam se po svojim djelima, već po Isusu Kristu, koji se na poseban način daruje u euharistijskom slavlju. Euharistija je blagdan jedinstva ljudskog roda. Kao što je od mnogoga zrnja jedan kruh, i od mnogog grožđa jedno vino – tako i mi mnogi u Euharistiji smo jedno. Hraniti se Euharistijom znači najbliskije se povezivati sa svima onima koji se kao i mi njome hrane. Euharistija nas povezuje i od nas čini živu Crkvu koja je poslana da svijet pozove za Isusov stol gdje nam se on daje kao hrana.

Najave