Utorak, 25 lipnja, 2024
HomilijeNovosti

Komentar evanđelja: “… da tko život svoj položi za prijatelje.”

 Komentar evanđelja napisao je vlč. Darko Zgrablić

Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje.

Iv  15, 9-17

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.

Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!

Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«

Riječ Gospodnja.

Današnji evanđeoski odlomak neposredni je nastavak evanđeoskog odlomka prošle nedjelje. Mogli bismo ga podijeliti u dva velika dijela u kojima dominiraju dvije ključne riječi: „ljubav“ i „prijatelji“.

Ljubav (grč. agapō) za razliku od ostalih glagola koji uključuju uzajamnost i razmjenu, ako se odnosi na Boga, ukazuje odnos ljubavi koja je apsolutno besplatna i neograničena. Božanski izvor ljubavi je vječan. Nastaje tako cijeli niz prstena takve ljubavi: Otac – Sin – učenici – učenici međusobno. „Ostanite u mojoj ljubavi kao što i ja ostajem u ljubavi Očevoj“, ne ukazuje samo na odnos koji je primjer i kojeg bismo trebali nasljedovati, nego ukazuje na prirodu i temelj odnosa kršćanske ljubavi. Takva ljubav ide do granice žrtvovanja samoga sebe, kao što je to Isus i učinio.

Prijateljstvo, prijatelj (grč. philos) u ljudskim odnosima se ostvaruje između dvije osobe koje su na istoj razini. To stoji i kada je riječ o Isusovom odnosu prijateljstva prema učenicima. On je onaj koji nas podiže s razine slugu na razinu prijatelja. Razlika se odražava, kako sam Isus napominje, u komunikaciji. Između sluge i gospodara nema komunikacije, gospodar ne daje do znanja slugama, dakle ne komunicira, ono što čini i zašto to čini. Isus pak komunicira i objavljuje učenicima sve što je čuo od Oca. Time ih čini dionicima svog intimnog i sinovskog odnosa s Ocem.

U tzv. „Oproštajnim govorima“ koje nam liturgija nudi na čitanje i razmišljanje u ovim vazmenim nedjeljama Isus inzistirajući moli svoje učenike da ostanu u njemu, u njegovoj Riječi, u njegovoj ljubavi. Svjestan blizine muke i križa koji će nakon Posljednje večere uzeti maha u događajima Velikog petka, Isus nije uznemiren i potresen samo zbog sebe, nego i zbog toga što zna koliko će to potresti i same učenike i kako će to na njih djelovati, da će ih raspršiti. Isus živi „svoj čas“ zato da bi raspršenost učenika preoblikovao u daleko veće jedinstvo i zajedništvo. Sam govori „Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ i „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ Jedan od plodova njegove smrti je zapovijed ljubavi o kojoj Isus govori u današnjem evanđelju, a o toj ljubavi govori i drugo čitanje ove nedjelje.

Poprilično nas iznenađuje da je ljubav zapovjeđena. Navikli smo da ljubav ide tamo kamo nas vodi srce, zaboravljajući da ljubav ne pokreće samo spontana snaga želje, nego i svjesni i odgovorni angažman slobode. Ljubav o kojoj Isus govori je „najveća ljubav“ onoga tko daje život za svoje prijatelje. Ta najveća ljubav daje nam da možemo živjeti najveću zapovijed – ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Isus daje život za svoje prijatelje ne samo zato jer oni to jesu nego zato što ih u tom daru čini svojim prijateljima. Darujući svoj život Isus nas odabire za svoje prijatelje i daruje nam novo ime, više nas ne zove slugama nego prijateljima. Ono što nam omogućuje da prijeđemo od služenja u prijateljstvo, od ropstva u sinovstvo, jest upravo poznavanje Oca i njegove ljubavi.

Posebnost ove Isusove zapovijedi je u tome ne samo da je nova zbog svoga sadržaja, nego i zbog svoje unutarnje dinamike. To nije zapovijed koju treba poslušati ili slijepo izvršiti. Prije svega te Isusove riječi traže stvarnost vjere. Isus nam ne zapovijeda da nešto učinimo, nego da prihvatimo ono što je on učinio za nas, darujući život za svoje prijatelje. Isus umire u ljubavi i daje zapovijed zato da učenici mogu ostati u toj ljubavi.

Poslanje učenika je iznad svega ostati u toj ljubavi i svjedočiti je. Petar u prvom čitanju shvaća da Bog nije pristran, darovano i prihvaćeno evanđelje stvara nove odnose dopuštajući nam da ostanemo u novoj zapovijedi, koja je plod Isusova uskrsnuća.

Najave