Petak, 14 lipnja, 2024
Novosti

In memoriam: Vinko Zidarić

Vjest o iznenadnog smrti Vinka Zidarića, legendarnog tradicijskog pjevača  i čuvara crkvene nematerijalne kulture, zatekla me u dalekoj Americi. S obzirom da nisam u mogućnosti biti na posljednjem ispraćaju, želim se odužiti, ali i zahvaliti za naše prijateljstvo i znanje koje mi prenio ovaj zanimljiv i drag čovjek. Oprostite, ako budem previše osoban u ovom in memoriamu.

“Tuzna mlados moja, saki dan na manje,

kako letnja trava, ka se srpon zanje…”

Tako je Vinko Zidarić, otpjevao svoju zadnju kantu na susretu istarskih kantadura, na pozornici u Baratu u rujnu ove godine. Vice kako smo ga od milja zvali bio je  posljednji crkveni glazbenik od poznate familije Zidarić. Valja istaknuti kako su u Lindaru orgulje kontinuirano kroz tri generacije više od 120 godina svirali orguljaši iz te čuvene obitelji (Frane Zidarić bio je orguljaš 30 godina, nakon njegove smrti 1914., sviranje orgulja preuzima njegov nećak Jušte Zidarić Pišćurić,  koji tu službu obnašao punih 70 godina , 1984.godine nakon njegove smrti, naslijedio ga je najstariji sin Jušte, koji je svirao više od dva desetljeća, do svoje smrti 2007., posljednji iz  te obitelji,Vinko Zidarić nakon smrti  svog brata, ne preuzima obavezu sviranja, ali zato preuzima zvonjenje za potrebe pogreba u lindarskoj župi.  Naravno da su u toj dugoj tradiciji Zidarići stvorili i svoj specifičan stil koji se razlikuje od glazbenog stila ostalih istarskih krajeva. Svirali su na svoj specifičan način, bili  zapravo autentični tradicijski glazbenici koji su njegovali svoj stil i imali svoj repertoar.  Smrću Vinka Zidarića, prekinuta je ta duga glazbena, ali i kulturna te obiteljska tradicija. Zajedno s njima otišla je i cijela jedna tradicija koja je bila građena više od 120 godina. Imao sam sreću prijateljevati s Vinkom Zidarićem, mnogo puta smo zajedno pjevali i svirali. Mnoge večeri sam prošao kod njega u njegovoj kući na Jedincu, pjevajući i svirajući, odnosno vježbajući lindarske verse. Glasovi su nam se slagali tako da smo lako i lijepo mogli zapjevati svaku pjesmu, širokog repertoara od svjetovnog do crkvenog. Dosta sam toga posnimao, tako da će ostati za buduće generacije sačuvan jedan dobar dio lindarske nematerijalne kulture. Vinko Zidarić rođen je 1939. kao zadnje djete od svojih roditelja, orguljaša Jušteta Pišćurića i majke Katice. Svoju obiteljsku glazbenu naobrazbu započinje već u  najranijoj dobi, slušajući svoga oca kako svira i pjeva zajedno s majkom, ostalom braćom, te pjevačima, svake nedelje na organu, pumpajući mijeh od orgulja. Vinko je bio oženjen s pokojnom Anom, s kojom je imao sina pok. Mauricija i kćer Loretu. U zadnje vrijemeVinko je obnašao službu zvonara,  znao je reći  da je “ počasni zvonar”, zvonio je za potrebe pogreba u župi i bio je velika pomoć svećenicima. Bio je i ostao uvjek povezan s crkvom, pomažući na različite načine, primjerice, nakon drugog vatikanskog koncila, kada je došlo do promjena u liturgijskom prostoru,  zajedno s tadašnjim svećenikom Andrijančićem, napravio je i postavio  ambon i euharistijski stol prema narodu… Posebno se sjećam našeg zajedničkog pjevanja lindarske maše za pokojne koju je posebno rado volio izvoditi, a koju smo mnogo puta izvodili  po smotrama i koncertim pučkog crkvenog pjevanja. Vrijedno je spomenuti kako on također bio i među prvim članovima mješovitog zbora “Roženice” u Pazinu, odmah  nakon osnutka.  Sve do svoje smrti svirao je harmoniku- klavirku, usnu harmoniku, orgulje i bio vrstan pjevač, a nadasve veliki poznavatelj crkvenih običaja naše lindarske župe. Vice nije bio pozat samo na lindaršćini, nego širom Istre, nastupao je  gotovo na svim istarskim susretima i smotrama tradicijske glazbe: “Zasopimo na organić” u Gračišću, “Armonike u Polju” (Zabrežani), “Armonike zad kaštela” (Žminj), susretu harmonikaša u Barbanu, u Zrenju, “Zakantajmo istrijanske kante” u Baratu, na memorijalu M..Orliću Bižulinu u Klarići, smotri “Zatancajmo, zakantajmo va Žejanah” u Žejanama,  Maša po starinski u Sv. Petru u Šumi. Treba naglasiti kako je nastupao na svim koncertima pasionske baštine “Stala plačuć tužna mati” (Poreč, Lanišće, Žminj).

Bio je i ostat će velika lindarska legenda.

Dragi Vice, hvala ti na prijateljstvu i na znanju koje si mi prenesa. Bog ti daj lahko duši i neka ti je lahka lindarska zemlja ku si toliko štima.

S našeg zadnjeg nastupa u Baratu: “Tuzna mlados moja, saki dan na manje, kako letnja trava ka se srpon žanje”…

                                                                                                                           Noel Šuran

Najave