Četvrtak, 18 travnja, 2024
Novosti

In memoriam: mons. Ivan Bartolić

Svjestan činjenice da „verba volant, scripta manent“ mons. Bartolić je odlučio zapisati crtice iz svoga sjećanja, „da se barem nešto zapamti iz svega onoga što sam doživio i uradio u svom dugom ljudskom i svećeničkom životu“, za, kako je rekao, uspomenu nećacima i rodbini. No, na naš upit dao je zapis svojih sjećanja Tiskovnom uredu biskupije gdje ćemo s radošću čuvati originalan rukopisni zapis, a u nastavku donosimo pojedine ulomke.  

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/1912-preminuo-mons-ivan-bartolic.html

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/1916-sprovod-mons-ivana-bartolica.html

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/1919-himna-lindaru-posljednja-skladba-mons-bartolica.html

Skladbe mons. Bartolića: http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/glazba/1942-skladbe-mons-ivana-bartolica.html

Ja, Ivan Bartolić, rođen sam 27. svibnja 1921. u obiteljskoj kući u Karojbi koja je i tada imala kućni broj 3. Kršten sam odmah drugi dan, 28.5.1921. Tada je kod nas župnik bio stariji svećenik koji je za vrijeme Austrougarske došao u Istru s drugim svećenicima iz Čehoslovačke jer i naša je Porečka biskupija oskudijevala sa svećenicima naše narodnosti. Zvao se je Franjo Štavelik, a živio je u velikom župnom stanu u Karojbi sa svojom rođenom sestrom preko 30 godina, sve do svoje smrti god. 1935. Kumovi na krštenju su mi bili Josip Bartolić-Matičić  i Mica Dagostin, sestra moje matere.

Moj otac se zvao Ivan (po domaći Zaneto), rođen 31.01.1890., sin Andrije Bartolića i Ivanke Soldatić koju su po domaći zvali Zaneta, majka petnaestero djece, od kojih su mnogi umrli malo poslije rođenja. Majka mi se zvala Antonija, po domaći Nina, rođena 11.1.1899. Bila je kći Grgura Dagostin i Marije Fero iz Sovinjaka. Oni su imali dvanaestero djece od kojih su neki umrli malo vremena poslje rođenja.

 Obitelj mi je bila seljačka te smo u ono vrijeme živjeli vrlo skromno, samo od onoga što nam je pružala škrta zemljoradnja s par krava u štali za delo na polju. No, bila je to i vrlo pobožna obitelj, s obaveznim molitvama na znak zvona ujutro, za podne i navečer, obavezno prije i poslije jela. Zajednička krunica navečer zaključila je dan. Vjerski nam je život bio potpuno kršćanski i po vladanju i u govoru – u kući se nikad nije čulo ni najmanje kletve ni nikakvih prostih riječi.

Ja kao malo dijete već od sedme godine sam počeo ministrirati i to svaki dan. Morao sam svako malo naučiti napamet meni nerastumačive latinske riječi koje su tada bile strogo propisane za misni obred.

Završio sam 4 propisana razreda u jedinoj mjesnoj osnovnoj talijanskoj školi. Želio sam biti svećenik, a nisam znao da imamo biskupsko sjemenište za Istru u Kopru pa sam se po savjetu nekog dobrog talijanskog fratra iz Pazina, a dozvolom svojih roditelja, otišao i dalje školovati u jedan franjevački zavod koji se je zvao Collegio Serafico u kojem su se mlađi đaci spremali studijem i odgojem za franjevačke svećenike.

U sjemeništu, već nakon mature – profesor

Bilo mi je 12 godina kad sam napustio obitelj i Karojbu i nakon 2 dana putovanja brodom od Poreča do Trsta, a onda vlakom, sa svojim sam ocem došao u taj zavod u koji sam bio primljen i upisan u prvi razred gimnazije. Taj zavod djeluje i danas u gradiću koji se zove Chiampo di Vicenza u pokrajini Veneto u gornjoj Italiji. Kad sam uspješno završio četiri razreda gimnazije, izrazio sam želju vlč. Ivanu Paviću, koji me je došao posjetiti kao tadašnji upravitelj karojbljanske župe, da bih radije bio obični svećenik, a ne franjevac. Njegovom zaslugom sam mogao napustiti dotadašnji moj Collegio Serafico i upisati se u istarsko sjemenište u Kopru, nazvano Seminario interdiecesano di Trieste e Parenzo. Ovdje sam proslijedio svoje školovanje i uspješno maturirao god. 1941. Većinom kao samouk, s nešto muzičkog znanja iz prijašnjeg školovanja kod franjevaca u Chiampu nastojao sam vježbati sviranje klavira i harmonija u koparskom sjemeništu.

                Nakon mature u Kopru bio sam u bogoslovnom sjemeništu u Gorici u školskoj godini 1941/1942. Za sljedeću školsku godinu ravnatelj Biskupskog sjemeništa u Kopru, vlč. Marcello Labor, u dogovoru s tršćanskim biskupom Santinijem i s porečkim biskupom Radossijem, imenovao me nastavnikom hrvatskog jezika u svih osam razreda sjemenišne koparske gimnazije, a svaki je razred imao u tjednu po jedan sat određen za hrvatski jezik. Dobro sam se namučio jer sam hrvatski poznavao kao samouk, a uz to sam privatno trebao učiti drugu godinu teologije prema školskom rasporedu goričke bogoslovije.

                Prvih dana u rujnu 1943. propao je fašistički režim u Italiji i kod nas u Istri koje je tada bila talijanska pokrajina pa me porečki biskup Radossi poslao u teološko sjemenište u Pardenone, u Furlaniju.

S drugim svojim razrednim kolegama sam bio zaređen za svećenika 26. svibnja 1945. po rukama tamošnjeg biskupa dr. Vittoria D’Alessija. Na moj rođendan 27.5. su mi u samom sjemeništu priredili svečanost moje prve mlade mise

Povratak u Istru i prve župe

Unatoč savjetima kolega i poglavara ja sam se ipak odlučio vratiti se u svoju biskupiju, među svoje ljude, i to u prvim danima mjeseca srpnja 1945. Moji su me rođaci i župljani dočekali s velikom radošću i priredili su mi svečanu mladu misu u rodnoj župi  za nedjelju 29. srpnja.

                Nekoliko dana poslije mlade mise nekim sam se starim biciklom uputio u Badernu gdje je tada bio župnik sadašnji blaženi Miroslav Bulešić koji je savjetovao našega biskupa da me pošalje kao upravitelja u župu Sv. Ivan od Šterne, koja je bila tada bez župnika, jer su mladog ondašnjeg župnika, vlč. Vladimira Pavića koncem svibnja 1945. ubili partizani na granici između nove Jugoslavije i Italije. S biskupovim dekretom sam došao u Sv. Ivan od Šterne sa svojom sedamnaestogodišnjom sestrom Anom zadnjih dana mjeseca listopada 1945. S tom župom dana mi je na upravljanje i susjedna manja župa Muntrilj.

Zastrašivanja i napad

U svom pastoralnom radu u nedjeljama i drugim danima služio sam se starim biciklom kojeg mi je bio darovao moj porečki biskup. Bio sam prijatelj sa svima i župljani su u dosta lijepom broju dolazili na misu i na druge obrede i rado su slušali moje propovijedi. To je smetalo onima na vlasti pa sam više puta primao neprimjerena prijeteća pisma u kojima je više puta između ostalog bilo napisano „Znaj, pope, da naše jame nisu sve pune za one ki se protiv nas bune“.

                Jedne večeri u noći u subotu između 18. i 19. lipnja 1949. oko 11 sati neki su ljudi drsko udarali na kućna vrata s namjerom da me dozovu na prozor moje spavaće sobe na prvome katu. Jer nisu prestajali tući na vrata samo sam malo odškrinuo škurnice na prozoru moje spavaće sobe i skoknuo iz opreza na lijevu stranu prozora koji je bio od ceste udaljen nekih 5 metara. Tada su se čula tri snažna hitca iz lovačke puške. Izrešetali su škurnice, ali mene nisu pogodili jer sam se u trenutku bio sklonio iza lijevog prozorskog zida. Pun straha sam čekao što će se sada zbiti. Na sreću, poslije par minuta napadači su trčeći pobjegli, a ja sam stao zvati u pomoć iz malog prozora na tavanu na što je došlo je nekoliko mještana da me ohrabre i da mi budu u pomoć.

Tadašnji porečki biskupski upravitelj dr. Toroš, Slovenac iz Gorice, dao mi je dozvolu da napustim župu Sv. Ivan od Šterne i da se naselim u praznom župnom stanu u Karojbi te da preuzmem upravu te župe zajedno sa susjednom župom Rakotule.

                Koncem listopada 1953. dok je naš novi biskup mons. Dragutin Nežić bio primoran biti u vojnoj rezervi kao običan vojnik na granici prema Trstu, zajedno s mons. biskupom Josipom Pavlišićem i s drugim našim ljudima, primio sam njegov dekret po rukama monsinjora Bože Milanovića da trebam pustiti župu Karojbu i preseliti se u Pazin u prepuno mlado biskupsko sjemenište da budem svim đacima u sjemeništu njihov odgojitelj, nazvan generalni prefekt i nastavnik za glazbu u svim razredima sjemenišne gimnazije. Morao sam poslušati, ali sam s velikim strahom i zabrinutošću primio novo odgovorno zaduženje.

„Ministar unutarnjih poslova“ u Sjemeništu

U sjemeništu je bilo od 250 do 300 đaka raspoređenih u 8 razreda gimnazije jer su gotovo sva druga sjemeništa u komunističkoj Jugoslaviji tada bila zatvorena. Bilo je đaka u našem sjemeništu ne samo iz Istre, nego i iz Dalmacije, iz Slovenije, pa čak i sa Kosova.

Meni je biskup mons. Dragutin Nežić dao da se brinem za odgoj i disciplinu u zavodu. Službeno sam bio nazvan generalni prefekt, a u pomalo šaljivom domaćem žargonu zvali su me (potiho) „ministar unutarnjih poslova“. Da u zavodu i u svagdanjem životu bude nešto razonode, imali smo kroz godinu razne priredbe, recitacije i akademije. Uz propisani školski muzički sat po razredima vodio sam sa đacima i zborno pjevanje s raznim lijepim skladbama i crkvenog i sekularnog karaktera. U sjemeništu sam bio od listopada 1953. do siječnja 1962. kada me biskup Nežić imenovao župnikom u Tinjanu

                U Tinjanu svojim zalaganjem i pomoću velikog dobrotvora iz Trsta, gospodina Romana Vitasa, zauzetog trgovca rodom iz Tinjana, obnovili smo i uredili lijepo i stručno iznutra i izvana veliku župnu crkvu koja je do tada bila u vrlo lošem stanju.

U duhovnom životu tinjanske župne zajednice imali smo godine 1964. osmodnevne misije koje je predvodio isusovac otac Petar Bulat iz Opatije i duhovnu trodnevnicu koju je predvodio isusovac O. Jović, također iz Opatije. Proslavili smo dvije mlade mise; jednu od vlč. Marijana Kancijanića (1963.), drugu od vlč. Mladena Milohanića (1965.)

                U rujnu 1967. biskup Nežić me je imenovao za župnika u Pazinu gdje sam ostao punih 14 godina. U Pazinu neko vrijeme mi je pomagao vlč. Marijan Kancijanić. Skupa s njim 4 godine smo upravljali Pazinom i župom Lindar.

                Kad se Biskupsko sjemenište u Pazinu gotovo ispraznilo, a preostali malobrojni đaci nastavili su školovanje u zadarskom sjemeništu, naš biskup mons. Dragutin Nežić povjerio mi je na čuvanje i ravnanje veliku zgradu bivšeg tada praznog sjemeništa. Bilo je to u rujnu 1981.

Moj sustanar u sada praznom sjemeništu bio je vlč. Antun Hek koji je nakon smrti mons. Bože Milanovića (1980.) preuzeo upravu Istarskog Književnog Društva Jurja Dobrile.

Župnik u Lindaru

                U siječnju 1982. uz upravu i čuvanje prazne zgrade bivšeg sjemeništa, biskup Nežić me je imenovao i župnikom Lindara. Ova je župa rasprostranjena naširoko s 28 sela i zaselaka, u dužini od 10 km od Ivoli do Katuna, u širini od 4 – 5 km s oko 750 župljana, te više crkvica i kapelica.

Kad sam primio upravu lindarske župe sve su crkve bile u dosta lošem stanju, počevši od one župne pa do one Sv. Marije Magdalene koja je bila okružena običnim šibljem. Crkva sv. Katarine u Lindaru potpuno je obnovljena godine 2000., a nakon toga smo prionuli uređenju i drugih. Veći i manji radovi obnove provedeni su na župnoj crkvi sv. Mohora i Fortunata, crkvi sv. Katarine, crkvi sv. Martina na groblju te crkvi sv. Marije Magdalene kod Bazgalji. Uredili smo i zvonik kod župne crkve u Lindaru, sazidan god. 1906. i učvrstili ga prema savjetu statičara iz Zagreba i dali mu u unutrašnjosti nove komotne drvene škale kojima se lako i bez opasnosti može doći do zvona, koja smo također nabavili nova.

                Kroz 30 godina moga župnikovanja u lindarskoj župi, uz pet crkava pristojno smo uredili i 17 malih starih kapelica uz put i po raznim selima, dakako – u suradnji s župljanima.

Za dolaženje u crkvu radi brojnih samih blagdanskih i nedjeljnih obreda i za potrebe pastoralnog pohađanja i posjećivanja župljana po selima i kućama od samog početka svoga svećeničkog djelovanja služio sam se starim biciklom, pa od 1956. malim motorčićem zvanim Moped, a onda jačim motociklom zvanim Lambreta.  Dok sam bio župnik u Tinjanu godine 1964. nabavio sam si mali auto zvani Fićo. Nekoliko godina kasnije koristio sam se malo većim autom naše proizvodnje zvanim Jugo, a na Starom Pazinu god. 1955. nabavio sam si mali, ali komotni auto Micra japanskog porijekla.

                S početkom zdravstvenih tegoba te pregleda u bolnici na Sušaku u prosincu 2012. umirovljen sam i doselio sam se u naš svećenički dom Betanija u Puli gdje sam se pridružio jedanaestorici naših nemoćnih i starih svećenika. Svoje Lindarce sam službeno pozdravio na dan sv. Blaža 3.2.2013., a staropazinske župljane s kojima sam živio kao stanar u župnom stanu njihove crkve od 1993. sve do prosinca 2012. pozdravio sam u nedjelju 17.2.2013.

                Da bi moj opis moga svećeničkog života potpuniji, spomenut ću da sam u našoj biskupiji puno vremena bio zadužen za uredno održavanje liturgijskog pjevanja. U tome me je pred 15 godina uspješno zamijenio vlč. Rudolf Koraca, sadašnji župnik u Umagu.

Plaketa grada Pazina nosi ove meni drage riječi:
„U povodu 2. lipnja 2013. Vijeće grada Pazina dodjeljuje plaketu Grada Pazina monsinjoru Ivanu Bartoliću, duhovnom pastiru i svestranom svećeniku kao znak posebnog priznanja za njegov dugogodišnji pastoralni rad na Pazinštini i za učinjena dobra djela u promicanju tolerancije te za naporne u obnovi i očuvanju crkvenih objekata. Predsjednik Gradskoga Vijeća Grada Pazina – Valter Milohanić“

Sve sam to zapisao da se barem nešto zapamti iz svega onoga što sam doživio i uradio u svom dugom ljudskom i svećeničkom životu. mons. Ivan Bartolić

Nekoliko dana nakon pogreba našeg dragog mons. Ivana Bartolića, Tiskovnom uredu se javio njegov nećak David Bartolić, podsjetivši kakao je mons. Bartolić, kao veliki ljubitelj glazbe bio autor i pjesme o svojoj rodnoj Karojbi “Ja sam pravi Karobljan” koju je skladao 50-ih godina prošlog stoljeća.  

Link: https://www.youtube.com/watch?v=HNJ2pPDUwoE

Najave