29. nedjelja kroz godinu, Misijska nedjelja

Komentar 29. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Darko Zgrablić.

Sin Čovječji došao je da život svoj dade kao otkupninu za mnoge.Mk 10, 35-45

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu:

»Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.«

Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: »Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«

Riječ Gospodnja.

Jakov i Ivan približavaju se Isusu s pitanjem i molbom koje ima snagu razoriti zajednicu i unijeti u nju nemir. Pitanje postavljaju i zbog toga jer su čuli Isusa kako je govorio: „Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih“ (Mt 19,28), znali su i da ih Isus posebno voli u odnosu prema drugim učenicima, među prvima su pošli za Isusom, zajedno s Petrom bili su svjedoci otajstava koji su drugima ostajala skrivena, čuli su Očev glas kod preobraženja, poznavali su otajstva više i bolje od ostalih, prianjali su uz Isusa čitavim srcem i voljeli su ga čitavim svojim bićem. Zato su vjerovali da bi bilo moguće da oni u Kraljevstvu sjede najbliže Isusu.

Nisu znali što ištu, jer su mislili da svatko može birati koje mjesto i koju nagradu će primiti kao uzvrat za darovani i posvećeni život. Nisu znali što ištu, jer su tražili mjesta a ne Isusa samog.

Tako među mnogim otporima koje Isusov učenik susreće na svom putu vjere i životnom putu nasljedovanja svog Učitelja, u odlomcima Markovog evanđelja posebno snažno izvire opor prema logici služenja. Logika koja usmjerava dubine Isusova života i srca, kroz koju otkriva svoju poslušnost Ocu i neizmjernu ljubav prema čovjeku. Isus se izričito dvaput navraća ne temu služenja da bi u toj stvarnosti odgojio buntovne i tvrdokorne učenike, koji su daleko lakše i više usmjereni prema traženju prvih mjesta, s kojih bi dominirali na drugima.

To Isusovo poučavanje o služenju koje izričito cilja na ispravljanje puta svojih učenika koji se tako lako daju uvući u napast, znakovito dolazi odmah nakon drugog i trećeg navještaja muke, smrti i uskrsnuća. Isusov učenik ulaže veliki napor da prihvati te teške i tvrde riječi, ulaže napor da ode preko granice ljudske logike, života i razmišljanja te da slijedi Onoga koji nije došao da bude služen nego da služi i da daruje život kao otkupninu za mnoge.

U dubini, učeniku ostaje dalek i stran govor o Sluzi Jahvinom koji kroz iskustvo trpljenja i odbačenosti otvara ljudima put u život. Taj „čovjek boli“, kako kaže prvo čitanje, u kojem se ostvaruje volja Gospodnja, postaje žrtva koja se prikazuje za otkupljenje. Kroz žrtvu i darivanje sebe ulazi u život i biva ispunjen blagoslovom. To je put na koji Isus poziva svakog svog učenika.

Ali njihovo srce je negdje drugdje, njihovo srce ne može prihvatiti ove riječi, zatvoreno je u nerazumijevanju i strahu. Upravo u toj „udaljenosti“ učenika od Učitelja, iako idu za njim, događa se pitanje i molba sinova Zebedejevih. Njihovo pitanje otkriva logiku u kojoj oni idu za Isusom. Žele da Isus podrži njihovu glad za moći. U njihovom pitanju izvire i neprihvaćanje nasljedovanja Isusa u križu, boje se gledati u lice stvarnost koja je ljudski gledano sablažnjavajuća i nerazumljiva, a označava prijelaz po kojem Isus daruje svoj život. Upravo na tom prijelazu Isus inzistira kada odgovara učenicima: „Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni“. (Kalež označava trpljenje, a krštenje – grč. baptizo – označava uranjanje u valove trpljenja.) Isus uključuje učenike i u svoje poslanje i u svoje trpljenje.

Ono što Isus govori Zebedejevim sinovima pretvara se u riječi koje su upućene čitavoj zajednici. Jer u dubini, napast koja zahvaća ovu dvojicu učenika je i napast čitave zajednice. Logika moći rasplamsava napetost među ostalim učenicima. Gnjev koji ih zahvaća zapravo pokriva istu želju za prvim mjestima. U zajednici učenika, a to je Crkva, postoji opasnost da se u njoj usadi ista logika dominiranja nad drugima koja je vlastita svjetovnim odnosima (na političkoj razini, ekonomskoj, socijalnoj pa i religioznoj).

Zajednica učenika nema drugog puta za slijediti osim onog Isusovog. I tu On ponovno nudi svoj put i svoje „biti među učenicima“ kroz sliku sluge: „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Otkupnina – grč. lytron – među ostalim značenjima označavala je i cijenu plaćenu za oslobođenje roba.) Zajednica učenika trajno se nalazi pred ovim dvjema mogućnostima: ili slijediti logiku svijeta ili ponizno slijediti put služenja, put darivanja samoga sebe, što je i Isusov put.

Prvi put je jasan: to je put kojim idu oni koji nad drugim dominiraju, koji žive na razini moći, zavaravajući se da imaju autoritet i pravo zvati se vođama. To je put ugnjetavanja, a ne stvarnog darivanja i služenja. Isusov put omogućuje ostvariti stvarnu želju koju učenik i svaki čovjek nosi u svom srcu: „biti velik“, ostvariti u potpunosti svoju ljudskost. Onaj koji je bez važne uloge i prestiža, onaj koji je sluga, onaj koji ima hrabrosti staviti se do nogu svoje braće i umanjiti se da drugi može rasti, koji stvarno služi braći darujući samoga sebe i svoj život, taj je stvarno velik i taj je stvarno prvi.

Isusove riječi ne mogu se svesti samo na jednokratnu pouku o poniznosti i malenosti. Isusove riječi su stvarni kriterij nasljedovanja, načina života svake kršćanske zajednice, Crkve u svakom vremenu. Među Isusovim učenicima ne može i ne smije biti mjesta za logiku moći. Život kršćanske zajednice mora biti životvorna alternativa putu smrti na koji čovjeka vodi glad za moći, mjesto u kojem je u središtu život i osoba Isusa Krista, mjesto u kojem se otkriva dar koji vodi k spasenju. To je srce svakog nasljedovanja kojeg svaki učenik mora živjeti, onaj koji je među braćom pozvan živjeti kao sluga zajedništva i sluga jedinstva.