Ponedjeljak, 26 veljače, 2024
HomilijeNovosti

16. nedjelja kroz godinu

Homiliju 16. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Darko Zgrablić. Bijahu kao ovce bez pastira. Mk 6, 30-34

U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.

Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu. Riječ Gospodnja.

Evanđeoski odlomak današnje nedjelje izravno je povezan uz evanđelje prošle nedjelje – poslanje dvanaestorice, i kao uvod u evanđelje iduće nedjelje, novo čudo, čudesno umnoženje kruha.

Apostoli se vraćaju nakon poslanja koje im daje Isus šaljući ih pred sobom. Povratak k Isusu i izvještavanje, izražava tijesnu povezanost učenika s Učiteljem. Nikad neće prekinuti tu povezanosti niti oni, niti njihovi nasljednici. Tu blizinu treba njegovati i u osami, u trenucima odmora koji nije samo fizički, nego u bliskom zajedništvu s Isusom, što je pravi odmor i ono što danas ljudi vole izreći kada kažu „napuniti baterije“.

Odlomak je neka vrsta objave koja usmjeruje naš nutarnji pogled na Isusovo lice i da od njega primimo ono svjetlo koje nam dopušta da razumijemo duboko značenje našega „biti njegovi učenici“. Ta privučenost njegovim licem pomaže nam da uočimo, promatramo i shvatimo Božju sućut prema narodu i bezgranično milosrđe koje izvire iz Božjeg srca.

Preko proročke snage Jeremijine riječi Bog je osudio oholost, bahatost i obijest samozvanih vođa naroda koji umjesto da „pasu njegov narod“ oni su ga raspršili, rastjerali i nisu se brinuli za njega. „Sam ću skupiti ostatak svojih ovaca… i vratiti ih na ispaše njihove: bit će plodne i množit će se.“ Pastir koji djeluje po Božjem srcu, on je „izdanak pravedni“ koji će „činit pravo i pravicu na zemlji“. Taj pastir ostvaruje se u osobi Isusa Krista, pravom pastiru, koji izgladnjeni narod hrani i riječju i kruhom, ali koji iznad svega vidjevši silan narod koji ide za njim „sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira“.

Evanđelist Marko stavlja Isusa u središte oba odnosa o kojima govori u ovom kratkom odlomku. U središtu je odnosa s učenicima i u središtu je odnosa s narodom.

U prvom odnosu promatramo učenike koji se vraćaju k Isusu nakon što su bili upućeni poslanjem. Isus je k sebi sam pozvao one koje htjede i oni dođoše k njemu da budu uz njega i da ih šalje propovijedati dajući im vlast nad nečistim dusima. Dakle, nakon etape koja je bila ispunjena trudom propovijedanja apostoli se „skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali“. „Skupiti se oko Isusa“ (u grčkom se koristi prefiks ‘pros’ koji označava biti blizu nekome, stajati ili biti pred nekim), za učenike se pretvara u povratak izvornoj motivaciji njihovog poziva, izvoru njihovog poslanja, trenutak u kojem im se razbistruje identitet učenika, onih koji su poslani (apostola), polazeći od usporedbe i zajedništva s Isusom. Ali ta obnovljena svijest moguća je samo ako učenik od samog Isusa nauči unutarnji ritam koji dopušta odvajanje od truda i napora poslanja da bi pronašli autentičan odmor. To je smisao Isusovog poziva: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Učenik mora činiti što i Isus, biti među mnoštvom, ali i znati odvojiti se i povući u osamu uranjajući u molitvu.

Isus je odabrao ovu grupu učenika da budu uz njega, sada želi da oni nauče odmarati s njim i uz njega, vratiti se izvoru odabranja, da urone u slušanje koje ih stvarno čini učenicima, slušajući pažljivo svoga Učitelja, sposobni da kontempliraju njegovo lice, sretni da su uz njega.

Iznenađujuće, drugo središte kao da prekida taj odmor: Isus se vraća onom mnoštvu koje kao da potpuno upija vrijeme i snage ove male grupe misionara: „jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti.“ U Isusovom pogledu odražava se Božja sućut. Pred ovim mnoštvom koje ga slijedi Isus se ne skriva, pun je sućuti prema njihovoj izgubljenosti, prepuštenosti samima sebi, umoru, bez točke oslonca koja bi ih usmjeravala u životu, u potrazi za nečim što bi dalo smisla njihovom životu. Pred tim mnoštvom Isus „ih stane poučavati u mnogočemu“.

Dva odnosa koja su u neprestanoj trajnosti: od učenika k Isusu i od Isusa k mnoštvu. Pred nama su ta dva odnosa, dva izbora koji su naizgled u suprotnosti, koje nam je ponekad teško staviti u skladan odnos (biti u molitvi u tišini i samoći ili biti u služenju među braćom). Zašto Isus tako jednostavno prelazi iz jednog odnosa u drugi? Što učenik danas ima naučiti od svoga Učitelja?

Među mnoštvom koje ga traži i slijedi Isus nikad ne napušta ono mjesto u kojem neprestano pronalazi samoga sebe i smisao svoga poslanja: ni u jednom trenutku ne napušta svoje zajedništvo s Ocem, koje je kruh njegova života. U tome leži Isusova tajna, zato on može prijeći iz samoće k mnoštvu i od mnoštva opet se vratiti u samoću molitve bez nutarnjeg prekida i loma. Njegovo srce ostaje uvijek čitavo i potpuno zato jer je uvijek ukorijenjeno u traženje, slušanje i vršenje volje Očeve. Uz Isusa moramo naučiti taj nutarnji hod.

Biti uz Isusa – to je pravi odmor na koji je pozvan svaki njegov učenik.

Najave