11. nedjelja kroz godinu

„Nitko neće nikada uspjeti objasniti kako to da u svijetu u kojem čovjek sanja postati Bog, postoji Bog koji je jednog dana sanjao da postane čovjekom.

Bog postoji. Ali to nisi ti: opusti se.“

Promišljanje o evanđelju 11. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Darko Zgrablić.

Manje od svega sjemenja na zemlji postane veće od svega bilja. Mk 4, 26-34

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Riječ Gospodnja.

 Ova nedjelja govori o temi koja često ponovno navraća u Svetom Pismu, govori o Kraljevstvu Božjem. Kako to i obično čini, Isus ne govori kroz razrađena razmišljanja, kroz mudre riječi, nego kroz dvije prispodobe, dvije jednostavne slike, na dohvat svima, na razoružavajuće jednostavan način. Zapravo, možemo primijetiti disproporciju između dubine argumenta i jednostavnosti s kojom Isus o tome govori: to je znak njegove ljubavi prema svim ljudima, ponuđena mogućnost baš svima da naslute “Božje stvari”. Ne više od toga nego da ih samo naslute: niti oni najinteligentniji i najučeniji ne mogu potpuno shvatiti i razumjeti Boga (to bi značilo da su mu jednaki); s druge strane on bi bio nepravedan kada bi pravio razliku među svojom djecom; isključujući nekoga iz mogućnosti da prione uz njega umom i srcem: um, odnosno inteligenciju da razumijemo, i srce da odgovorimo na ljubav koju on prvi nama daruje.

Poljoprivrednik sije, onako kao što su na duhovnom planu činili mnogi navjestitelji evanđelja; poput njih i on nakon što jednom posije sjeme ne zna što se događa, koji ishod može imati njegov rad, može se samo radovati kada vidi bogati urod.

Isus podsjeća i na činjenicu na koju se ne obraća pažnju: u obrađivanju polja iznenađuje disproporcija između beznačajnosti i malenosti početaka (čak vidljiva i očita beznačajnost gotovo nevidljivog sjemena gorušice) i bogatstva rezultata. Tako se događa i s kraljevstvom Božjim, kaže Isus, iako je na početku maleno, obilježeno neusporedivom životnom snagom, koja ga dovodi do nemjerljive širine.

Kraljevstvo Božje, dobro je to podsjetiti, nema ništa zajedničkog s kraljevstvima i republikama ovoga svijeta, nije država koja se može usporediti s postojećim državama ovoga svijeta, nije poput tvrtki i društva kakvih ima mnogo i ekonomskog su karaktera, kulturnog ili socijalnog. Kraljevstvo Božje se nalazi tamo gdje ljudi okreću prema Bogu svoj život, i tako doprinose usmjerenju svijeta.

Ove dvije kratke prispodobe imaju namjeru potvrditi da sjetva i rast Kraljevstva pripadaju slobodnoj Božjoj inicijativi, samo on poznaje njegove dinamike, samo on zna zašto rodi i raste više tu nego tamo, više u jednom vremenu nego u drugima, hoće li brzo i kada uroditi plodom. A čovjek treba biti strpljiv, kao što zemljoradnik ne može požurivati rast posijanog sjemena, tako i kršćanin može silno željeti, i to s najboljim namjerama, da Gospodina upoznaju i prihvate svi ljudi, ali se mora ponizno podrediti planu spasenja kojem čovjek nije ni autor niti realizator. Bog je onaj koji poziva. Koga, kada i kako, to samo on zna; Bog nas poziva da surađujemo, ali ne znamo kada, kako i prema kome će on vrednovati naše zalaganje.

Mi kršćani, oslobođeni svakog pesimizma i nesigurnosti nad sutrašnjicom, spremni smo slušati Učiteljevo poučavanje koji svijetu otkriva put vjere, ako ostajemo u tišini i iščekivanju: a to su dva ključna stava da se u nama i po nama ostvari djelo Božje.

Kraljevstvo Božje pripada (mora pripadati) svakom čovjeku, i ako je prihvaćeno mirno i spokojno, bez forsiranja, donosi plod. Slika gorušičinog zrna je put vjere svakog od nas. Nemojmo upadati u napast da postignemo sve i odmah: sve je već osvojeno za nas krvlju Nevinoga. Mi se založimo da ćemo obrađivati sjeme Riječi dan po dan, trenutak po trenutak, napredujući u svijesti da smo djeca Božja, narod kraljevstva, koji svjedoči svijetu istinu. Božje stvari rastu i cvjetaju po neizmjernoj tajanstvenoj nutarnjoj snazi. Jednom posijano u srce čovjeka, kraljevstvo Božje raste samo po sebi, taj rast ne ovisi o ljudskim snagama, nadilazi ljudske mogućnosti, jer ima u sebi vlastiti dinamizam i snagu.

Iznad svega ne smijemo sumnjati u stvarnost Božjeg djelovanja u svijetu i u nama. Isus nam to govori jer zna da je najveća opasnost izgubiti strpljenje, obeshrabriti se, napustiti put i zaustaviti se.

Nitko neće nikada uspjeti objasniti kako to da u svijetu u kojem čovjek sanja postati Bog, postoji Bog koji je jednog dana sanjao da postane čovjekom.

Bog postoji. Ali to nisi ti: opusti se.