Nedjelja, 26 svibnja, 2024
Miroslav Bulešić

Vlč. Darko Zgrablić o bl. Miroslavu Bulešiću na svećeničkoj rekolekciji u Zadru

‘Blaženi Miroslav Bulešić – svećeništvo pod Marijinim okriljem’ bila je tema svećeničke rekolekcije održane u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu 10. svibnja. O tome je govorio vlč. Darko Zgrablić, župnik Župe sv. Vinka u Svetvinčentu, koja je rodna župa bl. Miroslava i gdje se nalazi njegov grob.

Bulešićev grob od 2003. nalazi se u župnoj crkvi u Svetvinčentu, u župi kojoj pripada selo Čabrunići u kojem je Miroslav rođen 13. svibnja 1920., na blagdan Gospe Fatimske. Bulešićev grob nalazi se u menzi oltara u župnoj crkvi na mjestu gdje je na svom đakonskom i svećeničkom ređenju ležao prostrt u znak potpunog predanja Bogu.

Ususret godišnjici Bulešićevog rođenja 13. svibnja, u svibnju, Marijinom mjesecu kojoj je Bulešić bio osobito posvećen i u odjeku duha Nedjelje dobroga pastira koju je Crkva slavila, tema rekolekcije bio je bl. Miroslav kao uzoran svećenik koji je poticaj svećeništvu da se živi uvijek iznova oduševljeno.

„Miroslavova razmišljanja ispunjena su silnim trudom biti Božji. Nije mu bilo svejedno kakav je kao osoba. Bl. Miroslav najviše se borio sa samim sobom i često je pisao: ‘Ako mi ti, Bože, ne pomogneš, od mene neće biti ništa’. Bl. Miroslav se čitav svoj mladi život trudio osloboditi sebe da bi ga mogao ispuniti Bog, da bi ga Bog uzdigao. Nije očekivao ništa od svojih sila i snaga, nego sve je očekivao od Boga. Nije činio to na način vlastito skrštenih ruku, nego se silno trudio isprazniti  srce od svojih želja, prohtjeva, slabosti i prepoznati molitvu kao djelo učinjeno Bogu na čast“, rekao je vlč. Darko.

Istaknuvši da Miroslavova molitva nije bila „samo nabrajanje potreba, nego baš stavljanje u Božju prisutnost, u Božju blizinu, trajna životna borba i prepoznavanje vlastite malenosti“, vlč. Darko citirao je Bulešića: „I najsitnije naše djelo, ako je Bogu upravljeno, ima vrijednost i postaje molitva. Sve što budem činio, neka bude tebi na čast“.

Miroslav je molio Boga i da ga sačuva u čistoći. „Sveci nisu skrupulozne osobe, nego profinjene duše koje se nisu mirile ni s najmanjom slabosti. Finoća duše svetaca pomalo nas zbunjuje, jer nam izgleda nedostižna. Kako biti tako profinjena duša, a Bulešić je imao 27 godina kad je ubijen. Živio je samo 27 godina, a svećenik je bio svega četiri godine. Bulešić je u četiri godine svećeništva narastao više nego netko drugi u puno godina“, istaknuo je vlč. Darko, poručivši: „Nije riječ o tome je li netko živio dugo, nego koliko duboko je živio! A ovaj mladi svećenik zaista je živio duboko! Životi su duboki onoliko koliko su s Bogom i u Bogu“.

Predavač je rekao i kako je čovjek sklon za svoja postupanja tražiti razloge izvan sebe, „a razlozi su uvijek u nama. Miroslav je bio otvorena, prazna knjiga prema Bogu. Želio je da Bog piše knjigu njegovog života. Sve je od njega primao: ‘Tvoja volja neka bude’. U svemu je prepoznavao Božju volju“, rekao je vlč. Darko, istaknuvši da sveci nisu iz svog života udaljavali samo veće stvari.

„Sveci su ljudi s obiljem Božjeg svjetla u svom životu, a na svjetlu se uvijek vidi koliko ima prašine. Sveci su prepoznavali prašinu u zraku svoga života i nisu se mirili s tim. Nisu se mirili s prosječnošću. A Miroslav je sebe doživljavao malenim, nedostojnim, ali je dopustio Bogu da Bog od njega čini“, rekao je vlč. Darko.

Sve što mu se događalo, želio je da mu bude na spasenje. Bl. Miroslav je u svim svojim zapisima tražio život pod Marijinim okriljem, u Kristovim rukama. Obnavljao je posvetu Mariji: „Ti želiš da budem sav tvoj. Ti  hoćeš da se podnosi zadovoljština za uvrede. Ja ti se potpuno predajem, potpuno posvećujem, potpuno stavljam u tvoju službu“.

Potpuno je bio posvećen Mariji i zazivao je: „Majko, prikazujem ti tu žrtvu. Teška mi je, ali tebi će biti draga. Hvala ti, Bože što si i to dozvolio. To me nuka da se što većma tebi približim“, citirao je Bulešića vlč. Darko, istaknuvši da je Miroslav čovjek potpunog predanja u Božje ruke i Božju volju, svjestan da je sve što jest i što čini u Božjoj ruci. Njegovo mladomisničko geslo je ‘Dođi Kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja’. „Nije nam lako uvijek prihvaćati Božju volju. U svojim slabostima izmičemo se Božjoj volji“, rekao je vlč. Darko, citirajući Bulešića: ‘Ja želim, ako je tvoja volja, čim prije doći tebi. Inače, kazni me. Kroti me, ponizuj me, reži me‘.

U svom Dnevniku Bulešić bilježi da je bio žustrog karaktera, poput sv. Petra i sv. Pavla. „Morao se boriti sa sobom. Bog mu je bio iznad svega. I svećeništvo je stavio iznad svega. Rekao je da je on najprije katolički svećenik i da će sakramente dijeliti Nijemcu, Talijanu i partizanima. Zbog toga ga nisu voljeli, nije birao strane. Njegova strana bio je Bog i na toj strani ostao je do kraja života“, poručio je vlč. Darko. Situacije iz Bulešićevog života pokazuju da je on bio mladi svećenik koji je ljude oduševljavao.

„Miroslav je uzor u puno toga, baš u životu koji živi potpuno za Krista. Koji ne bira stranu, koji sve želi privući Kristu. Ljudi su to prepoznavali. Premda je komunizam pokazivao svoju oštrinu, Miroslav je bio stožer oko kojega su se ljudi okupljali“, istaknuo je vlč. Darko. Hrabrost je potvrdio i kada su mu nudili da mjesto okiti talijanskim zastavicama. Bulešić je odbio to učiniti rekavši: „Mene je hrvatska majka rodila“.

„Miroslav je kroz sve godine života njegovao svoje ganuće, svoje povjerenje prema Bogu i Mariji. Nije doživljavao da je on nešto postigao, nego da je sve Božji dar i želi sve darovati Bogu. Kaže, ‘Nisam htio pustiti ništa za sebe. Predajem ti se potpuno‘. Zato je čin prostracije na svećeničkom ređenju znak potpunog predanja. Zato je silno znakovito da je Miroslavov grob u župnoj crkvi u Svetvinčentu baš na mjestu gdje je ležao na svojim ređenjima, u znak potpunog predanja“, naglasio je vlč. Darko.

Bulešić je 25. listopada 1942. zaređen za đakona. Upravo na taj datum posvećen je sadašnji oltar u župnoj crkvi u Svetvinčentu gdje se nalaze njegove relikvije. Za svećenika je Bulešić zaređen 11. travnja 1943. i u toj crkvi slavio je mladu misu. Miroslav nije imao navršenu kanonsku dob za ređenje. Kad je dobio poziv od biskupa da će ga zarediti za Uskrs, odlazeći kući kaže: „Čuvaj me grijeha. Daj da  Bog po meni učini puno dobra mojima doma i svima kojima se budem mogao  približiti. Sve stavljam u tvoje ruke“.

Pred sâmo ređenje Bulešić piše: „Još mi fali malo sati kad ću postati svećenik. Moj Bože, sav ti se predajem. Sav ti se darujem. Sav hoću da sam tvoj, sada i uvijeke. Tebi hoću vjerno služiti. Slava tvoja i spas duša, poniznost, požrtvovnost. Prikazat ću se sav za spas i mir našeg naroda. Misu ću prikazati za zahvalu i oproštenje grijeha, da isprosim jaku volju u poslušnosti Bogu… Svećenik navijeke‘.

Razmišlja i što će Bog po ređenju staviti u njegove ruke i što će Bog činiti s njegovim rukama. „Bog čini tolika čudesa po svećeničkim rukama. Koliko se samo uprisutnjuje po misama!?“, istaknuo je vlč. Darko, potaknuvši svećenike na zahvalnost za sve što Bog čini po ljudskoj malenosti i rukama svećenika. Kao župnik Svetvinčenta, vlč. Darko deset godina misi za oltarom bl. Miroslava. Izrazio je poštovanje pred tom činjenicom koja obvezuje i potiče na nasljedovanje. Rekavši da „imati bl. Miroslava traži veću svetost i pobožnost“, poželio je da Miroslavova svetost koja izvire iz toga oltara zahvati njegov osobni i život svakog svećenika.

Vlč. Zgrablić opisao je i povijesne okolnosti teškog ratnog i poratnog vremena u kojemu je Bulešić kao heroj vjere mučenički izbrušen do svetosti. „Vremena progonstva, teška vremena Crkve, bude heroje vjere. Iz povijesti Crkve poznato je da baš u teškim vremenima Bog daje posebno velike ljude koji postaju svjedoci vjere i svjetionici, ne samo za to vrijeme, nego i za naše vrijeme“, naglasio je vlč. Darko.

Mons. Fabijan Veraja (1923.-2014.), nekadašnji podtajnik Kongregacije za kauzu svetaca koji je pisao Bulešićevu poziciju nakon što je završen biskupijski proces za njegovo proglašenje blaženim, u njoj je zapisao podatak da su s područja Hrvatske i BiH, iz svih biskupija, ubijena 434 svećenika, redovnici, vjernici laici. „Gotovo svaki peti svećenik u Hrvatskoj i BiH bio je ubijen! Bilo je ubijeno oko 17 % sveukupnog tadašnjeg klera Crkve u Hrvata. Bila su to teška vremena progonstva. Ali ne samo da je krv mučenika sjeme kršćana, nego je krv svećenika sjeme novih svećenika“, istaknuo je vlč. Darko.

Naime, iz župe Svetvinčenat ubijen je Bulešić, ‘samo’ jedan svećenik, a godinama nakon njegove mučeničke smrti iz te je župe poteklo deset drugih svećenika. Od tih deset svećenika, četvorica su još živa; dvojica su prošle godine bili dijamantni misnici, a dvojica će uskoro, rekao je vlč. Darko. Kad je nuncij iz Beograda došao u Pazin, svećenici su se požalili da je ubijen jedan od najboljih svećenika, misleći na Miroslava. Nuncij im je na to rekao: ‘Vi ste njegovom smrću više dobili, nego izgubili’.

Bulešićevo trpljenje pod režimom i mučenička smrt

U kontekstu Božjih odabira i zahvata koji nadilaze način ljudskog razmišljanja s predrasudama, vlč. Darko rekao je kako mjesto Čabrunići i župa Svetvinčenat nije slovila za jako ‘pobožnu’ župu, u odnosu na neke druge. Nedaleko od Bulešićevog rodnog sela Čabrunići je selo čiji su predio Režanci zvali Vatikan, zbog velike pobožnosti tamošnjeg puka. „Desetak svećenika rodom iz župe Svetvinčenat su iz tog Vatikana. Čovjek bi očekivao blaženika iz Vatikana, Jeruzalema, ne iz Nazareta“, rekao je vlč. Darko u aluziji na Isusovo mjesto odrastanja popraćeno pitanjem: „Iz Nazareta može li što dobro doći?“.

Bulešić je na jesen 1931. ušao u sjemenište u Kopar gdje mu je već bilo teško, jer su hrvatski učenici čak i u sjemeništu bili u teškom položaju i šikanirani. Nakon mature, 1939. odlazi na studij u Rim. Bio je iz siromašne obitelji, za njega nije bilo mjesta u Lateranskom sjemeništu pa je prve godine bio u Francuskom zavodu, a poslije je prešao u Lateranski zavod. Te prve godine bl. kardinal Alojzije Stepinac plaćao je njegovo školovanje.

Biskup ga šalje za pomoć župniku u Baderni (1943.-1945.) a onda postaje upravitelj župe. Italija je kapitulirala pa se nije mogao vratiti na studij u Rim te je 1945. premješten u župu Kanfanar gdje počinje održavati misije i pokreće pastoral. U rujnu 1946. preuzima službu vicerektora i profesora biskupijskog sjemeništa u Pazinu.

„Bilo je to vrijeme određivanja granica bivše države, na mirovnoj konferenciji u Parizu. Delegacija istarskih svećenika išla je kod nadbiskupa Stepinca i pitala ga kojoj opciji da se priklone: da pripadnu katoličkoj Italiji ili komunističkoj Jugoslaviji. Kažu da je kardinal Stepinac rekao ‘Ostanite tu, bit’ ćemo zajedno. Bit’ će nas više, bit’ ćemo jači’. Jedan francuski novinar čudio se kako svećenici žele biti pripojeni komunističkoj zemlji, a ne katoličkoj Italiji. Kažu da mu je mons. Božo Milanović odgovorio: ‘Sistemi se mijenjaju, a granice ostaju’“, rekao je vlč. Zgrablić.

Bulešić je bio tajnik Svećeničkog društva Sv. Pavla koje je željelo ujediniti svećenike iz Porečko-pulske i Tršćansko-koparske biskupije. Otvoreno se protivio popuštanju komunistima glede tadašnjeg petogodišnjeg plana. Kao tajnik toga Društva i zauzeti župnik bio je pod paskom komunističkih vlasti. U Kanfanaru se govorilo: ‘Dok je ovaj živ, mi tu nećemo imati uspjeha’. Komunisti su se žestoko protivili podjeljivanju krizmi u Istri koje su bile brojčano velike; u jednoj župi bilo je zabilježeno čak 888 krizmanika.

Podjelu prve krizme 19. kolovoza 1947. spriječili su nasilnici u Tinjanu u središnjoj Istri, gdje nije mogao doći biskupov delegat, mons. Jakob Ukmar. Komunisti su spriječili krizmu u Buzetu 23. kolovoza 1947., kad su provalili u crkvu i u njoj plesali kolo, tjerali krizmanike iz crkve. Stoga je krizma obavljena navečer u manjoj susjednoj župi Črnica. Kad su komunisti krenuli do svetohraništa, Miroslav je stao pred njih i rekao: ‘Ovamo možete proći samo preko mene mrtva’. „Mučenici su se u konkretnim trenucima pokazali herojima vjere, spremni umrijeti za Krista, izgubiti život da bi sačuvali svetohranište. Svjedočanstva mučenika govore da su pjevajući odlazili u smrt“, rekao je vlč. Zgrablić.

U Lanišću je krizma bila 24. kolovoza 1947., na dan mučeničke smrti bl. Miroslava. Krizma je bila pomaknuta sat ranije, tako da kad su komunisti došli, krizma je već bila pri kraju. Nisu mogli ući ni u crkvu jer su se ljudi organizirali, čuvali crkvu, kumovi i očevi ostali su vani i okružili crkvu. Po završetku krizme, mons. Ukmar, župnik i bl. Miroslav koji je pratio mons. Ukmara, delegata Svete Stolice, išli su u župnu kuću u koju su nakon mise provalili nasilnici i gdje je Bulešić ubijen, a mons. Ukmar ranjen. Naime, prije nego bi mons. Ukmar podjeljivao krizmu, prema njegovom vlastitom svjedočenju, Bulešić bi prethodno obilazio župe te je rekao: “One dane kad sam obilazio župe radi krizme, rado mi je pomagao. Gdje je prijetila opasnost, polazio je naprijed pregledati teren”.

Miroslav je u prizemlju župne kuće zaklan s dva udarca nožem u vrat. Njegova krv prsnula je po zidu. U župnom stanu u Lanišću i u Svetvinčentu čuva se komad zidne žbuke po kojoj se slijevala krv bl. Miroslava. Mons. Ukmara su pretukli i jedva je preživio, župnik se uspio sakriti. Komunisti su sve porazbijali po kući i pobjedonosno vikali ‘Gotovo je!’. Svjedoci kažu da su posljednje Miroslavove riječi bile: ‘Isuse, primi dušu moju’.

„To može reći onaj koji svaki dan sebe, svoj život stavlja u Isusove ruke. Bl. Miroslav koji je živio zajedništvo s Bogom mogao je i u trenutku najveće krize svoga života, gubitka života, svoj život predati u Božje ruke. Nema jauka ni pitanja kud baš ja, nema proklinjanja drugoga, nego samo predanje. Koje će biti naše posljednje riječi, što ćemo mi zadnje izgovoriti u svom životu? Hoće li to biti riječi predanja?“, potaknuo je na preispitivanje vlč. Zgrablić.

Dan nakon ubojstva, Bulešić je pokopan u Lanišću. Komunističke vlasti nisu dozvolile da bude pokopan u rodnoj župi. Mjesto je bilo blokirano milicijom. Njegov grob je bio oskvrnjivan, ali mještani su to uvijek vraćali u red. Bulešićev grob od početka je postao mjesto molitve i to je ostao do danas. Ubrzo nakon ubojstva, na sudskom procesu ubojica je osuđen na 6 mjeseci zatvora otvorenog tipa. Župnik je dobio 6 godina teške robije i oduzimanje građanskih prava, kao i njegovi župni suradnici angažirani u čuvanju crkve i sprječavanju komunističkih nasilnika da provale u crkvu. „Često u životu bude osuđena nedužna osoba, koja nije kriva, a oslobođena osoba koja je pogriješila, učinila loše“, aktualizirao je vlč. Darko.

U trenucima agonije, zadnje riječi Bulešića su ‘Isuse, primi dušu moju’, a krvnik je izašao iz župne kuće sav uznemiren. „Bilo bi za očekivati da je krvnik u miru jer je postigao cilj, a on u koritu ispred crkve pere krvavi nož te ironično i nemirno ponavlja Miroslavove riječi: ‘Isuse, primi dušu moju – sad sam ti je ja primio’. Kasnije su govorili da se krvnik kajao za taj zločin, da je na njega bio nagovoren i potaknut učiniti ga iz okolnog sela. Prema zabilješci u njegovom dnevniku, dva mjeseca prije svoje mučeničke smrti osjeća tamnu noć duše, ne vidi ploda u ničemu što čini, smatra da se ne vraća ono što s trudom sije.

„Njegov grob u crkvi posvećen je BDM i njegov život bio je potpuno Marijin. Često je propovijedao o Mariji, stalno ponavlja ‘Tvoj sam, Majko, pomozi mi majko, prati me dan po dan u mom životu i daj mi milost da mogu živjeti po svom zvanju vjerno i ustrajno‘. Mariju zovemo majkom svećenika i majkom duhovnih zvanja. Miroslav je to majčinstvo zaista doživljavao“, istaknuo je vlč. Zgrablić. Na Svijećnicu je zapisao molitvu Mariji da isprosi od Boga mir i milost, da skrati dane rata, krvi, muke i ubijanja ljudi svih uzrasta, žena, staraca, nevine djece.

Mnoga čudesa po zagovoru bl. Miroslava

Postupak za beatifikaciju Bulešića pokrenut je već 1956., no pod pritiskom komunističkih vlasti je obustavljen. „Baš na rođendan bl. Miroslava, 13. svibnja 1958., komunističke vlasti dopustile su da njegovo tijelo bude preneseno u rodnu župu, ispred stare župne crkve sv. Vinka, gdje je bio od 1958. do 2004. godine. Prijenos tijela nije smio biti javan, grob nije smio biti obilježen, bez imena i prezimena. Tek 1973. postavljen je natpis Svećenik Miroslav Bulešić. Godine 1987. postavljena je nova nadgrobna ploča, a vlasti su klesaru prigovarale što radi“, rekao je vlč. Zgrablić.

Postulator je imenovan 1998. te je prikupio svjedočanstva. Biskupijsko sudište uspostavljeno je 2000. godine. Vlč. Darko Zgrablić bio je bilježnik na tom sudištu i zapisivao je svjedočanstva svih svjedoka koji su objavljeni u knjizi mons. Veraje. Nakon završenog biskupijskog dijela procesa, 2003. posmrtni ostaci Bulešića preneseni su u župnu crkvu u Svetvinčentu. Beatifikaciju je 28. rujna 2013. u pulskoj Areni predvodio kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih. Na beatifikaciji relikvijar Bulešića nosio je njegov brat Josip koji je umro prije par godina.

„Porečka i Pulska biskupija živi oko bl. Miroslava i velika je milost da se na vrijeme pokrenulo skupljanje svih svjedočanstava. Svjedok sam mnogih čudesa koje je bl. Miroslav izmolio, mnogih obraćenja i pomirenja. Po zagovoru bl. Miroslava događaju se ispovijedi nakon 40, 50 godina. Mnoga djeca rođena su po njegovom zagovoru, mnoge trudnoće bile su upućene na pobačaj, a djeca su se rodila zdrava po zagovoru bl. Miroslava. Mnogi svećenički životi obnovljeni su po njegovom zagovoru.

Miroslavov život je poticaj da naši životi budu slični našim svjedocima. Crkva daje blaženike ne samo da im se molimo, divimo, da ih častimo i Bogu zahvaljujemo za njih; nego sveci i blaženici dani su nam kao primjer. Bl. Miroslav i svi heroji vjere su uzor i putokaz kako živjeti svećeništvo, kako biti Marijin i Kristov svećenik. Bl. Miroslav je samo jedan od stotina svetih svećenika mučenika u našem hrvatskom narodu koji su živjeli to predanje. Kad su se našli na vagi da biraju: sačuvati svoj život, spasiti ga ili izgubiti Boga ili zadržati Boga, a izgubiti život, birali su Boga. Nisu se odricali svoga života, ali rekli su: ‘Ja se Boga ne odričem, a na vama je što ćete dalje činiti‘.

Miroslav je bio spreman da mu sve uzmu, ali Boga nije dao, da mu uzmu. Zato ga slavimo i častimo kao heroja vjere. Volim ga nazivati zaštitnikom svećenika i krizmanika jer je mučenik krizme, a i zagovornikom u teškoći praštanja, jer poznata je njegova rečenica ‘Moja osveta je oprost’“, poručio je vlč. Zgrablić.

„Časteći bl. Miroslava, približimo se još više Mariji koju je on častio i Isusu za koga je živio i za koga je dao svoj život. Neka zagovor bl. Miroslava i svih svetih svećenika pomogne da budemo svećenici svjedoci, koji se predaju Bogu“, potaknuo je vlč. Zgrablić, istaknuvši da je divno promatrati brojne hodočasnike koji dolaze osobno i u grupama, razne skupine i zvanja, na grob bl. Miroslava u Svetvinečanat.

Na početku rekolekcije, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je molitvu za zagovor bl. Miroslava. Tu molitvu mole u župi Svetvinčenat nakon svake mise. Svećenici su zaključno izmolili molitvu za proglašenje svetim bl. Miroslava. Prve nedjelje u mjesecu u Svetvinčentu prikazuje se misa za sve koji se utječu zagovoru bl. Miroslava i mole njegove litanije, a zadnjeg petka u mjesecu u župi se održava klanjanje i bdjenje za sve koji se utječu bl. Miroslavu.

U znak duhovne i fizičke povezanosti s blaženikom po tragovima iz njegovog hrabrog zemaljskog života, vlč. Darko na rekolekciju u Zadar donio je Bulešićeve moći, komadić platna u kojeg su bile omotane njegove kosti prije zadnjeg prijenosa u grob, što je u plastificiranoj sličici darovao zadarskim svećenicima.

Za vrijeme izlaganja, na stolu pred svećenicima bio je relikvijar s Bulešićeve beatifikacije u kojem se nalazi komadić jastuka s njegovom krvi kojeg su župljani Lanišća, kad su ubojice bile otišle, stavili ispod glave bl. Miroslava. Vlč. Darko u Zadar je donio svećenicima pokazati i križić kojega je bl. Miroslav imao oko vrata u trenutku mučeničke smrti, Bulešićev mladomisnički križ i njegov molitvenik.

Txt i foto: INES GRBIĆ

Najave