“Vjera sv. Tome je životni program”

Pulska biskupija i grad Pula svetkovinu svog nebeskog zaštitnika, sv. Tome apostola, proslavili su u srijedu, 3. srpnja, svečanim koncelebriranim misnim slavljem u pulskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije koje je ove godine predvodio mons. dr. Petar Palić, hvarski biskup i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije u koncelebraciji s mjesnim ordinarijem mons. dr. Draženom Kutlešom, biskupom u miru mons. Ivanom Milovanom te tridesetak svećenika.

Misi su nazočili: vršitelj dužnosti župana Istarske županije Fabrizio Radin, zamjenica gradonačelnika Pule Elena Puh Belci, predstojnik Ureda državne uprave Istarske županije Draženko Janjušević, prorektorica Pulskog sveučilišta „Jurja Dobrile“ prof. dr. sc. Nevenka Tatković, a po prvi put u povijesti ove mjesne crkve na proslavi svetkovine svetog Tome nazočio je, u ekumenskom duhu, predstavnik pravoslavne crkve protojerej-stavrofor Goran Petković, paroh pulski i perojski.

Prigodne riječi dobrodošlice uzvanicima i svim okupljenima na početku mise uputio je porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša.

Radujem se da u zajedništvu vjere slavimo zaštitnika Pulske biskupije i ovoga grada, rekao je mons. dr. Petar Palić na početku prigodne homilije te zahvalio mons. Kutleši na pozivu.

Prigoda je to da ohrabrimo jedni druge u vjeri i nastavimo svoj put kršćanskoga svjedočenja. Apostola Tomu povezujemo najčešće s činjenicom Kristova Uskrsnuća. Najčešće nam je pred očima kao netko tko „bojkotira“ cijelu stvarnost i ne želi sudjelovati u svemu. Toma nevjerni ili Toma sumnjivi – pridjevi su kojima ga nazivamo. Božja Riječ nam danas želi osvijetliti pravi pogled na ovoga Apostola, specifičnog među Dvanaestoricom, koji je,  kao i drugi apostoli, svoju pripadnost Kristu posvjedočio svojom krvlju.

Zašto Toma ne vjeruje poput drugih učenika?, zapitao se propovjednik. Isus je doista uskrsnuo i križ i uskrsnuće idu zajedno. Isus je toliko put o tome govorio da nema uskrsnuća bez križa. Novi Zavjet je pun toga govora. No, Toma nema Novi Zavjet pred sobom. Posljednje što zna je da su vojnici Isusa uhapsili i odveli. On je s drugim učenicima pobjegao, sakrio se. Čuo je od nekih da je Isus osuđen na smrt i da su ga poput nekog razbojnika pribili na križ, da su ga skinuli s križa i položili u grob. Obuzimaju ga sumnja i rezigniranost: sve je gotovo, Isus je mrtav. Sve su nade mrtve. Sva je radost umrla. Čemu život i daljnji trud?, Moj Učitelj i Gospodin ne živi više, opisao je biskup stanje sv. Tome u tom trenutku.

Odjednom tvrdnja – Isus je uskrsnuo. No, morao se Toma uvjeriti i doživjeti svojim očima i rukama. Želio je vidjeti trag čavala i rane.

Je li Toma doista nevjernik? Biti nevjernik značilo bi: Ne želim više ništa znati o Isusu Kristu. Biti nevjernik značilo bi: Ne želim više imati ništa s drugim učenicima. Međutim, Toma je u kontaktu s njima, susreće se s njima. I poput drugih, nada se u dubini duše, da će Isus doći.

Zato bi bilo bolje za Tomu reći da nije nevjeran, nego je skeptičan, istaknuo je propovjednik. Možda nama, današnjim kršćanima nekad nedostaje „zdrave“ skepse, bit skeptičan znači ne prihvaćati sve što nam se servira, ne potvrđivati uvijek glavom sve ono što mi se nudi, bez ikakva preispitivanja priklanjati se krivom nauku i umjetnim sustavima vrijednosti.

I još je jedna stvar koju možemo naučiti od Tome: on je apsolutno iskren, nastavio je mons. Palić. On se ne pretvara da ima vjere, tamo gdje je nema. On se ne pretvara da razumije kad je u nedoumici. On vjerovanje ne izgovara brbljajući, bez razumijevanja sadržaja vjere. Tomi je potreban uvid i sigurnost. Ako se što Isusu nije svidjelo, onda je to bilo licemjerje. Toma nije bio licemjer. I zato ga je Isus volio i pomogao mu. Takve iskrene sumnje, kao što ih vidimo kod Tome, ponekad govore o većoj spremnosti da se vjeruje, nego o nepromišljenom sudjelovanju i oponašanju pobožnih običaja. Često se samo ozbiljnim preispitivanjem može otkriti istinsko pojašnjenje i duboko uvjerenje, koje onda ništa i nitko ne može uzeti. Takav je sv. Toma. I onda Isus ponovno iznenada dolazi u krug svojih učenika. On ulazi kroz zatvorena vrata i pozdravlja ih: “Mir vama!” A onda se osobno obraća Tomi. Zapravo, kao da je došao drugi put samo zbog njega. Sama činjenica da je sve točno onako kako je bilo prije tjedan dana ima neke veze s Tomom.

Koliko Isus voli Tomu i koliko mu želi pomoći, vidimo u onome što mu kaže: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok..!“ Netko je taj zahtjev nazvao jednom od najomiljenijih rečenica u cijeloj Bibliji. Toma je dobio zeleno svjetlo, može ispuniti svoju želju i dotaknuti Isusa. No, ništa od toga, podsjetio je mons. Palić. To bi bilo posve neprikladno. Prije toga postojala je iskrena želja za sigurnošću; sada bi to bio izraz nepovjerenja, distanciranja, drskosti izvan svake usporedbe – kao da je Isus bio predmet koji se treba testirati na njegovu kvalitetu. Ne, dodir više nije potreban. Toma, također, zna tko je ispred njega: “Gospodin moj i Bog moj!” Ovdje je vrhunac događaja. Nevjerni Toma prepušta mjesto Tomi koji vjeruje.  Sumnjivac ustupa mjesto priznavatelju. To je on! Isus je stvarno živ. Sav strah nestaje.

No, treba li još vjerovati, ako je netko sve vidio?, zapitao se nadalje predslavitelj. Izgleda da treba. Vidjeti ne zamjenjuje vjeru. Vjerovanje je više od potvrde da je nešto istina. Vjerovanje ne znači samo ne poricati činjenice. Vjerovanje znači povlačiti posljedice iz činjenica, osobno za sebe. I to je upravo ono što Toma radi. On jednostavno ne kaže: “Gospodin i Bog”, nego kaže: “Gospodin moj i Bog moj.” Ovo nije samo vjera, ovo je životni program: od sada je moj život podređen tebi, od sada ti pripadam sa svime onime što jesam. Toliko se Toma nadao da će Isus ponovno biti živ, a sada kad je Isus pred njim, nema zaustavljanja – sada su sve godine koje mu Bog daje na ovoj zemlji u službi ovoga Gospodina, koji je dobar i pun ljubavi. Toma, negativan primjer, postaje pozitivan uzor svima nama. Kada je Portugalac Vasco da Gama otkrio morski put do Indije oko 1500., bio je zadivljen što je tamo pronašao kršćanske zajednice, zajednice s drevnom tradicijom. Nazvali su se Tominim kršćanima, a prema njihovoj tradiciji, naš apostol Toma došao je u Indiju kao misionar i tamo umro kao mučenik.

Sada kada je sve razjašnjeno, kad su sve sumnje raspršene, a Toma potpuno integriran u krug učenika, Isus dodaje još jednu rečenicu, a ova rečenica kruna je ovoga događaja i vrhunac ovoga odlomka: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“

Vjera je tim bolja, što manje vidi, rekao je propovjednik. Matematički govoreći, vjerovati i vidjeti ponašaju se obrnuto proporcionalno. Ili, jednostavnije rečeno: to je poput klackalice: čvrsti dokazi – laka vjera; malo dokaza – čvrsta vjera. Tko ima mnogo dokaza, mora malo vjerovati. Ako imate malo dokaza, morate puno vjerovati. Tko god ima sve dokaze pred sobom, uopće ne mora vjerovati. I ako netko nema ni najmanjeg dokaza i još uvijek vjeruje, on je heroj vjere. Ako sve činjenice govore protiv toga, ako je nešto apsurdno i nemoguće i još uvijek vjerujete u to – to je prava vjera, pojasnio je mons. Palić.

Naravno, početnik i dovršitelj vjere je – Isus Krist. On je naš zaglavni kamen. Za nas to više ne znači: Vidimo i vjerujemo, nego: Čujemo i vjerujemo ili čitamo i vjerujemo, odnosno slavimo, blagujemo i vjerujemo. Ali ono što čujemo je ono što su ljudi vidjeli – velika Božja djela, zaključio je propovjednik nadahnutu homiliju.

Prije završnog blagoslova okupljenima se obratio katedralni župnik vlč. Rikard Lekaj koji je predslavitelju čestitao rođendan te mu je tim povodom uručen i prigodni dar. 

 Na kraju je upriličen ofer, čašćenje relikvija sv. Tome apostola u povijesnom relikvijaru, koje je vjernicima na čašćenje pružao katedralni župnik Mauro Boccadoro. 

Maestralom izvedbom staroslavenske mise te drugih prigodnih liturgijskih pjesama slavlje su uzveličali članovi Zbora Muzičke akademije u Puli, uz sudjelovanje pjevača katedralnog zbora, a sve pod dirigentskom palicom doc. art. Domenika Briškog.

Nakon svečane mise, na Trgu sv. Tome ispred katedrale održan je slavljenički koncert suvremene duhovne glazbe na kojem je nastupila zagrebačka grupa Emanuel, renomirani istarski kantautor Bruno Krajcar te glazbenik Ante Cash koji je okupljenima dao svjedočanstvo svog duhovnog puta prema obraćenju.

Proslavi svetkovine prethodila je dvodnevna duhovna priprava koju je predvodio p. Gaudencije Vito Spetić, pavlin iz Svetog Petra u Šumi.   (G. Krizman)