Nedjelja, 14 travnja, 2024
GlazbaNovosti

Trodnevnica uoči sv. Ivana Krstitelja u znaku glazbenih gostovanja

U pulskoj Župi sv. Ivana Krstitelja započela je u srijedu, 21. lipnja, trodnevna duhovna priprava uoči proslave svetkovine sv. Ivana Krstitelja, te ujedno i obilježavanja 6. obljetnice posvete župne crkve.

Trodnevnica koja prethodi proslavi svetkovine ove je godine u znaku gostovanja župnih zborova.

Naime, prvoga dana trodnevnice misu je predvodio mons. Vilim Grbac, rovinjski dekan te župnik rovinjske Župe sv. Eufemije, a misu je animirao rovinjski Župni zbor sv. Eufemije. Koncelebrirali su o. Đuro Hontić, župnik pulske Župe sv. Ivana Krstitelja te o. Nikola Rožanković, župni vikar.

Prije početka misnoga slavlja izmoljena je pobožnost litanija sv. Ivanu Krstitelju.

Na početku je okupljene pozdravio o. Hontić, poželio je dobrodošlicu gostima te je ujedno ukratko predstavio povijest župe koja je osnovana 1996. godine, do tada je bila filijala Župe sv. Josipa, i župne crkve koja je posvećena 24. 6. 2017. po rukama tadašnjeg ordinarija mons. Dražena Kutleše. Crkva je izgrađena na mjestu prethodno postojeće manje crkvice iz 1911. godine, a koja je bila sagrađena na temeljima crkve sv. Ivana Krstitelja iz 11. stoljeća koju su na tome mjestu sagradili templari. Još prije toga na tome mjestu bila je sagrađena crkva sv. Felicite, rimske mučenice čijih je sedam sinova ubijeno za vrijeme Dioklecijanova progona. Kao svjedočanstvo na svetu Felicitu i njoj posvećenu crkvu i danas postoji toponim, neposredno pored crkve, ulica koja nosi ime sv. Felicite.

Mons. Grbac je homiliju započeo osvrtom na život i svetačke kreposti sveca dana, sv. Alojzija Gonzage, „o tom mladom čovjeku koji je doista ostavio duboki trag u kršćanskoj povijesti. Rođen je 1568. Godine, a umro 1599. Dakle, imao je samo 23 godine i sve ono što o njemu znamo i puno toga što je ostavio iza sebe zapravo je proživio kroz kratke 23 godine. Vidimo kako Bogu ne treba puno naših godina, ako doista živimo s Bogom i ako na neki način nastojimo doista živjeti po njegovoj riječi. Sveti Alojzije je već sa 17 godina stupio u novicijat. Postao je član Družbe Isusove. Bio je plemenitaškog roda, njegovi su bili plemići. Duh vjere, posebno molitve primio od svoje majke, koja se zvala Marta i ona je u njemu ostavila duh prave molitve i jedne duboke veze s Bogom koja ga je pratila cijeloga života“, rekao je propovjednik.

Mons. Grbac je u nastavku naglasio ljubav sv. Alojzija prema siromasima, „Alojzije je smatrao da živjeti evanđelje znači živjeti ljubav prema čovjeku i ako već nešto ima, onda je on taj prvi koji treba dati da bi drugima bio pomoć, da bi drugima služio, tako da se ta njegova ljubav prema siromasima itekako prepoznavala u njegovom životu. I za njega siromah nije bio samo netko koji nema, nego čovjek koji ima svoje dostojanstvo. Tu se moramo sjetiti kada se kaže „biti blagovjesnik siromaha“. To je jedna izvanredno lijepa riječ koja je sadržana u tom pismu. Što to znači? Mi se rješavamo siromaha na taj način da kad nas netko gnjavi, traži od nas neki euro onda mu damo jedno par eura i pa smo se ga riješili barem na neko vrijeme. Jasno, ovdje se ne govori o siromasima koji radi lijenosti radije prose, već o onima koji su ne svojom krivnjom došli u situaciju neimaštine, o onima koji su možda ostali siromašni zato što nisu htjeli biti nepošteni, zato što se nisu „snašli“ uzimajući nešto što ih ne pripada, o onima koji su ostali radije siromašni nego se odrekli poštenja, pravednosti i skromnosti. I upravo stoga, ako tako razmišljamo, onda biti blagovjesnik siromaha znači poštivati čovjeka i onda kad ništa nema, i onda kad je praznih džepova. Upravo tu i takvu ljubav prema siromasima imao je i Sveti Alojzije“, rekao je propovjednik te je posebno naglasio njegovu požrtvovnost prema oboljelima od kuge; upravo od kuge, njegujući te najteže i odbačene bolesnike, i on je sam umro.

Mons. Grbac je nadalje istaknuo kako je sv. Alojzije odlučio obdržavati zavjet čistoće već od desete godine. U životopisima se spominje i njegova strogoća, ali bila je to strogoća prema sebi, u poštivanju kreposti.

Govoreći o strogoći propovjednik je spomenuo i bl. Miroslava Bulešića za kojeg je jednom prigodom i njegov rođeni brat rekao da je bio strog. „Ako malo bolje razmislimo što znači biti strog? Miroslav Bulešić je bio, ako možemo tako reći, strog prema sebi. On ništa nije tražio od drugih, što nije prvi on bio spreman učiniti“, rekao je propovjednik.

„Isti takav bio je sveti Ivan Krstitelj. Ništa on nije tražio od drugih, što već on nije učinio. Alojzije, a i sveti Ivan Krstitelj, najprije su se obratili, da bi onda mogli druge pozivati na obraćenje i da bi onda s pravom mogli drugima reći ono što treba reći, kao Ivan Krstitelj, koji je najprije sebe promijenio. Najprije se on odrekao svih komoditeta i lagodnog života da bi mogao govoriti da je doista ‘glas koji viče u pustinji – pripravite put Gospodinu!’.“  „Dakle, ovdje ne govorimo o strogosti. Ovdje možemo reći da su bili dosljedni – i sveti Ivan Krstitelj i sveti Alojzije i bl. Miroslav Bulešić. Bili su dosljedni, jer sve ono što su od drugih očekivali bili su prvi spremni to učiniti. I mi smo pozvani slijediti svetog Alojzija, upravo gledajući jedan mladi život, jednog mladog redovnika koji je doista u potpunosti svoj život posvetio Bogu. Moramo se pitati kako mi trošimo svoje dane, što smo mi to posvetili Bogu, što smo mi spremni dati jer vjerujemo u Boga, jer smo kršteni, jer smo vjernici? Jesmo li spremni doista živjeti svoju vjeru, biti svjedoci te vjere tu gdje jesmo, gdje nas je Bog poslao?“, potaknuo je propovjednik okupljene na razmišljanje. „Sveti Alojzije nije mijenjao sredinu, iako je živio po dvorovima, vjerojatno mu nije to najbolje odgovaralo, ali je bio tamo gdje je. Bio je vjeran i dosljedan svojim obećanjima i na neki način onome što je odlučio. Da li smo mi svjesni da nas je Bog poslao baš tamo gdje smo sada? To smo po Božjoj volji. Ne slučajno. Mi stalno čujemo kako je negdje drugdje bolje. Tko god dođe ovdje će reći „tamo je puno, svi idu u crkvu, pune crkve su mladih i tako dalje“, to je vjerojatno točno. No, mi smo poslani baš ovdje, da tu živimo i svjedočimo svoju vjeru, da tu budemo dobar primjer drugima oko sebe, to je naša zadaća, dalje od toga će učiniti Bog.“

„Ova župa slavi blagdan Rođenja svetoga Ivana Krstitelja. Možda ste se zapitali zašto je izabran baš on. Nije zbog prikladnog lijepoga vremena za slavlje. Glavni razlog je bio zato jer je Ivan Krstitelj trebao biti uzor onim ljudima koji ovdje žive, koji su prije živjeli i koji će, ako Bog da, živjeti poslije nas. Znači da su ti naši stari vidjeli u njemu primjer, znači da su vidjeli uzor koji je koristan za sadašnji život.“

„Vjerujem da ćete vi puno toga čuti o Ivanu Krstitelju ovih dana kad se ova župa priprema na njegov rođendan. Ali, možemo spomenuti samo neke momente njegova života. Kada spomenemo njegovo ime moramo znati da je Ivan Krstitelj bio dosljedan u življenju svoga poslanja i da je doista sav svoj život posvetio upravo toj Riječi koju je naviještao, da je bio svjestan u svakom momentu da je ono što on govori važnije od bilo čega drugoga. Zato je bio spreman sve ostaviti i ići u pustinju da bi to bio vidljivi znak da sav svoj život posvećuje upravo tom poslanju, naviještanju, pripremanju ljudi, čovjeka na dolazak Mesije, na dolazak Sina Božjega, na dolazak Onoga koji dolazi. Ivan Krstitelj će uvijek biti pred našim očima kao čovjek izuzetne iskrenosti, otvorenosti i hrabrosti“, istaknuo je mons. Grbac govoreći o sv. Ivanu Krstitelju.

„Možemo se pitati koliko to nama fali. Koliko dvoličnost ima u našim razgovorima, koliko puta jedni drugima govorimo baš ono što znamo da drugi žele čuti? Ima li tu iskrenosti? Ima li tu istine? Sveti Ivan je radi istine ostao bez glave. Ivan je živio za istinu. To je bio njegov život. Možemo reći da Ivan pokazuje zrelost i odgovornost jer nikada nikoga nije privlačio u sebi. Čak nije ni pozivao ljude da idu u pustinju kao i on. U jednom određenom momentu, kad je osjetio da je došao Mesija, rekao je ‘ njega slijedite, ne mene.’ Za to ih je pripremao. I tu bismo mogli naći sebe. Često puta i mi svećenici, nekako ispada da se ne zna koga naviještamo, sebe ili Isusa Krista. Za koga svjedočimo? Kome želimo ljude privući, da li sebi ili Isusu Kristu? Ivan Krstitelj je, dakako, osoba vrlo otvorena, vrlo hrabra, osoba koju se zapravo ničim nije moglo kupiti i zato je mogao doista biti otvoren. Ali, zanimljivo je da on nije očekivao da svi budu kao on. Kad su došli carinici pitati ‘što da mi radimo’, Ivan im nije rekao ‘nemojte biti carinici’, ne, nego je rekao ‘nemojte biti nepošteni u svome poslu, radite svoj posao najbolje što možete’. Isto tako i ratnicima, nije rekao da promijene zanimanje, nego neka ne zlostavljaju, neka ne upropaštavaju, neka ne čine zlo.“

„Ivan Krstitelj i nama govori danas ‘ne moraš mijenjati zanimanje, ni sredinu, ni posao, ni mentalitet nego budi ono što jesi, te kao vjernik, kao kršćanin daj sve od sebe da budeš dobar primjer i da budeš dobar uzor. To je najveći doprinos koji čovjek može dati da ovaj svijet bude bolji, da bude plemenitiji i da u njemu bude više dobrote i ljubavi.“

„Moramo se pitati što treba učiniti na tom polju, osim što ćemo i mi isto uvijek nekoga prozivati. Što sam ja učinio i što ću učiniti na tome da bude bolje, da bude više poštenja, da bude više istine, iskrenosti, otvorenosti, odgovornosti, da bude više dobrote? Što ću ja učiniti sa svoje strane? Hoću li ja krenuti? Počet ću s obitelji i od svog radnog mjesta. To je moj put.“

Spominjući nadalje dnevni ulomak evanđelja, o potrebi diskrecije u davanju milostinje i samozatajnosti u trenutcima molitve, propovjednik je istaknuo da se u tome trebamo ugledati na sv. Ivana Krstitelja koji je molio  i odricao se udobnosti u daleko od očiju javnosti. „Isus kaže ‘kada molite nemojte stajati na trgovima’ onda zapravo govori o tome da u toj molitvi treba na prvom mjestu biti iskrenost i da molitva treba biti doista razgovor s Bogom. Nije najvažnije da li ćeš pokazati svoju pobožnost, da drugi vide i da te drugi zato hvale, nego koji put se treba baš zatvoriti i u skrovitosti razgovarati s Bogom“, naglasio je mons. Grbac.

 Isti evanđeoski ulomak nadalje govori o davanju, o darivanju, „Isus zapravo kritizira one koji daju tako da se vidi da su dali. A, kaže Isus, ‘ti, kada daješ, neka ti ne zna ljevica što čini desnica’. Jasno, pitanje je zašto? Daješ li zato da drugi vide da si dao ili daješ od srca? Pravi poriv za davanje je željeti pomoći bližnjemu u potrebi“, istaknuo je mons. Grbac. Ivan se svega odrekao i dao je svega sebe da bi bio glas koji poziva na obraćenje i na promjenu života.“

Propovjednik se nadalje osvrnuo na post sv. Ivana Krstitelja u pustinji, „time je htio pokazati da da čovjekove ambicije ne smiju biti samo lagodan život, hrana i piće; čovjek je stvoren za više od toga.  Iva to dokazuje, on j ekrenuo u pustinju upravo zbog toga da bi bio glas nade, glas vjere u Isusa Krista, Onoga koji dolazi. Bio je vidljivi znak da se toga Isusa može prepoznati samo onda kada sebe promijenimo, kad sebe obratiš, onda možeš prepoznati Isusa koji dolazi.

„Daj Bože da bi nam Ivan Krstitelj ovih dana bio malo više pred očima, da bismo pokušali unijeti u svoj život malo više dobrote, malo više iskrenosti, malo više osjećaja za istinu i za pravdu, jer upravo je to svjedočio sv. Ivan Krstitelj. Daj Bože da bismo mi poravnali te vrhove, te planine među sobom, to su često naš zavist, zloba, oholost i naši grijesi koji nas udaljavaju od drugih, od ljudi s kojima živimo. Neka ovaj blagdan bude prigoda da slijedeći sv. Ivana Krstitelja i slušajući njegov poziv svi zajedno dostojnije i bolje živjeli svoju vjeru“, zaključio je propovjednik.

Nakon misnoga slavlja domaćini su počastili goste večerom, koju su tog prvog dana pripremili članovi neokatekumenske zajednice koja se okuplja u toj župi.

Drugi dan gostovali Žminjci

Drugi dan trodnevne priprave za blagdan župnog zaštitnika sv. Ivana Krstitelja misu je predvodio žminjski župnik vlč. Jordan Rovis a misu je glazbeno animirao žminjski Župni zbor sv. Mihovila arkanđela. Vlč. Joradan Rovis je na početku sv. mise sve pozvao da svoje misli i svoje srca uzdignemo k Gospodinu i da započnemo euharistijsko slavlje. Vlč. Jordan na blagdan sv. Ivana Obilježava svoj zlatni jubilej, 50 godina svećeništva.

 U svojoj propovijedi pozvao je ponovno nazočne vjernike da si posvijeste kako nas naša vjera potiče da Boga slavimo i da mu dajući hvalu pronalazimo svoj smisao svojega života kako su nam to pokazali sveci, a u sv. evanđelju Isus poučavajući nas kako da molimo na prvo mjesto stavlja molbu Oče naš sveti se tvoje ime. Zato naša molitva nikad nije gubljenje vremena, kako se katkada može čuti neke prigovore vjernicima, nego ona je naš razgovor i susret s Ocem nebeskim da bi nas učinio sposobnima i svetima kao što je on svet. 

Tog drugog dana molitvena zajednica Kraljica mira, imala je svoj mali jubilej, i obilježila dvadeset i drugu godinu redovitog okupljanja zadnjeg četvrtka u mjesecu u župi na molitvu. Ovaj jubilej nije mogao obilježiti prije zbog poteškoća koje su bile izazvane korona pandemijom. Tom zgodom župnik je čestitao voditelju molitvene zajednice Kraljica Mira gosp. Eliju Karloviću na požrtvovnom vodstvu i okupljanju ove zajednice kroz dvadeset i više godina i 127 puta vođenja hodočasničkih autobusa Kraljici Mira u Međugorje.

Nakon sv. mise nastavilo se druženje u župnoj dvorani.

Trećega dana trodnevnice misu predvodi o. Ivan Lotar, a misu će animirati domaći Župni zbor sv. Ivana Krstitelja.

Na sam blagdan, 24. lipnja, misu će predvoditi biskup bjelovarsko – križevački mons. Vjekoslav Huzjak.

G. Krizman, Đ. Hontić

Najave