Srijeda, 17 travnja, 2024
Crkveno - pravni savjetiNovosti

Tko (ne)može biti kum?

U punom su jeku svečanosti podjele sakramenata Svete Potvrde  i Prve Svete Pričesti, pa nije naodmet podsjetiti se ponešto o uvjetima za primanje sakramenata i napose o tome tko (ne)može biti kum…?

Uvjeti za primanje sakramenta

Danas se nalazimo u jednom pomalo konfuznom razdoblju ne samo u pogledu ekonomije, politike, već i vjere. Veći di ljudi se žele krstiti, pričestiti, krizmati, oženiti u Crkvi s jedne strane a s druge strane otpor tih istih prema katehizaciji za pripremaju sakramente. Tako se događa da mnogi kršćani primaju nešto i sudjeluju u nečemu što ne razumiju i ne poznaju. Jedan dio onih koji sudjeluju u katehizaciji, napose svećenici, kao se ne bi zamjerili onima koji odbijaju pouku za sakramente a žele sakramente, unatoč jasnom nauku Crkve u tim situacijama, popuštaju i na taj način stvaraju indiferentne kršćane. Klasičan primjer svakodnevno slušam od kolega svećenika, roditelji žele krizmati dijete a ne ispunjavaju one osnovne uvijete, a to su:

  1. da sami budu katehizirani: da dolaze na nedjeljnu misu, da žive evanđeoske vrednote;
  2. ne šalju djecu na pouku i nedjeljnu misu i traže nešto što im čak ne treba (jer ne misle da je potrebno ići u crkvu, biti aktivni član župne zajednice).

U tom dvostrukom življenju često dolazi do napeti odnosa sa župnikom. Zakonik kanonskog prava jasno kaže: «da se oni koji mole sakramente priprave za njihovo primanje potrebnom evangelizacijom i katehetskom poukom, pazeći na odredbe koje je izdala mjerodavna vlast.» (kan 843§2). Sigurno da ne smijemo tu zaboraviti onu nadnaravnu dimenziju sakramenata, ali odrasli ne postaju u potpunosti dionici te milosti koja se daje u sakramentima bez svjesnog i slobodnog sudjelovanja i osobnog susreta s Gospodinom. Spasenjska milost nije ništa drugo nego istinski susret s Isusom Kristom. Stoga je važno da svaki vjernik, a napose roditelj bude prožet tom sakramentalnom milošću, da tu sakramentalnu milost očituje u eklezijalnoj dimenziji – u sudjelovanju života župne zajednice. Stoga, onoga kojemu je pričest, krizma, ženidba puka formalnost ne treba prepuštati tim sakramentima, jer osoba nije otvorena da primi te darove, već pod prisilom nešto prima. Do toga je došlo, jer djeca i mladi nemaju od koga učiti, nemaju s kim živjeti te darove: od djece tražimo da sve znaju, a mi? Mišljenja sam da župna kateheza nije samo za djecu i mlade, nego i za odrasle koji će rasti u svojoj vjeri i istinski je živjeti. Svi sakramenti koje mi primamo trebaju voditi prema središnjem sakramentu a to je sv. Misa – euharistija, a najveći pokazatelj je kako živimo sakramentalnim životom je nedjeljna misa u župi.

            Što s onima koji ne pokazuju ni minimuma vjere, a žele sakramente? Takve najprije treba pripremiti i katehizirati, jer sakramenti nisu apsolutno pravo na što netko ima, već su Božji dar onima koji to žele primiti. Crkveno pravo jasno kaže: može se krizmati onaj koji je prikladno poučen (kan. 889§2), te ide dalje i kaže: neka roditelji i pastiri duša vode brigu da se vjernici (djeca) za njegovo primanje pravo pouče (kan. 890). Dokument na Svetost pozvani naglašava: «Da bi vjernici laici mogli ispuniti svoje kršćansko poslanje u svijetu, potrebno im je odgovarajuće znanje, kao i svijest koja počinje otkrivanjem vlastitog poziva i spremnošću živjeti ga kroz ispunjenje svoga poslanja. To će značiti da se moraju suprotstavljati nesklad između vjere koju ispovijedamo i svakidašnjeg života (usp. GS 43).

Zaključak

Svima nam je poznata ona zgoda iz evanđelja o dvojici Isusovih učenika u Emaus (Lk 24, 13-35). Neznanac iza koga se skriva sam Gospodin pridružuje se dvojici učenika na njihovu putu u Emaus. Po sakramentu krštenja postali smo Isusovi učenici u stalno smo na putu u Emaus. Taj naš Emaus je rast u crkvenosti, vjeri, u življenju kršćanske vjere i Isus želi biti dio našeg puta. Tako da nikad nismo sami na putu ako Krista prihvatimo.

Tko (ne)može biti kum?

Sakrament krštenja i potvrde (krizme) traži da primatelj sakramenta ima kuma ili kumu, odnosno kuma i kumu; ali nikako dva kuma istog spola (usp. ZKP kan. 873). Zadaća kuma je da pomaže kumčetu u njegovu rastu u vjeri (usp. ZKP, kan. 872), što znači da i sam mora biti poučen o bitnim svojstvima vjere, te biti praktikant vjere. Reći će sv. Augustin da je bolje ne imati kuma nego imati takvoga koji će biti na sablazan. Ulogu kuma ne mogu zamijeniti svjedoci, ali oni mogu biti pridodani kumu.

            Zakonik jasno propisuje koja svojstva mora imati kum, tj. propisuje kad netko ne može biti kum (ZKP, kan 874§1). Uvjeti za kumstvo su:

1.      kum mora biti katolik, koji je krizman i pričešćen,

2.      da je praktičan vjernik (to znači da ide u crkvu; ako ima djecu da ih šalje na vjeronauk ili da mu dijete pohađa vjerski odgoj u vrtiću, da prima blagoslov obitelji…),

3.      da je navršio 16 godina, osim ako veliki pastoralni razlozi traže iznimku, koju će procijeniti župnik ili djelitelj sakramenta,

4.      da je sposoban služiti se razumom (kan. 11),

5.      da živi u regularnom crkvenom braku ili da je slobodan.

Ne može biti kum:

1.      ne mogu biti kumovi otac ili majka djeteta,

2.      tko se ispisao iz Katoličke crkve ili pripada nekoj drugoj crkvenoj zajednici (protestant, pravoslavni) ili se smatra ateistom ili nevjernikom,

3.      onaj tko živi u neregularnom braku (tko je vjenčan samo civilno, živi u vanbračnoj zajednici ili tome slično….),

4.      onaj tko može biti od velike sablazni (drogeraš, razbojnik, živi nemoralno…)

Svaka druga osoba koja može primati sakramente može biti i kum-a. Ona osoba koju je napustio bračni drug i živi sama, tj. nije u novoj ženidbenoj vezi i prima sakramente (praktični vjernik) može biti kum-a.

vlč. mr. sc. Ilija Jakovljević

Najave