Petak, 19 srpnja, 2024
HomilijeNovosti

Radom čovjek nastavlja Božje djelo stvaranja

Teologija stvaranja, koju je započeo Bog, nastavlja se u teologiji rada. Uvijek u središtu mora biti čovjek koji je svojim radom usmjeren na Boga. Čovjekov svojim se radom ostvaruje samo toliko koliko je dio započetog Božjeg stvaranja. Ako se rad odvoji od Stvoritelja, tad radnik (čovjek) postaje rob onog što čini. Promišljanje o blagdanu sv. Josipa Radnika napisao je vlč. mr. Ilija Jakovljević.

Slavimo blagdan sv. Josipa radnika, ali i međunarodni Dan rad. Ovaj blagdan je novijeg datum, tek je 1955. godine papa Pio XII. ustanovio ovaj blagdan. Mada je još papa Leon XIII., kad je 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva, sve radnike povjerio zaštiti sv. Josipa. Zašto sv. Josip zaštitnik radnika? Novi zavjet u Matejevu evanđelju govori, gdje se opisuje Isusov dolazak u Nazaret,: “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin'” (Mt 13,54). Vidimo da je sv. Josip po zanimanju bio tesar. Ali još se više želi naglasiti da sv. Josip svojim radom doprinosi Božjem naumu spasenja, na način da svojim radom služi i hrani Sina Božjega – Isusa Krista i njegovu majku Mariju. Rad nadilazi čisto egzistencijalnu i stvaralačku dimenziju i ulazi u apostolsku službu, suradnja s Kristom na djelu spasenja.

Bog je začetnik ljudskog rada

            Već na prvim stranicama Biblije istaknuta je stvaralačka dimenzija rada. U prvom stvaranju govori se kako Bog stvara, ali ne dovršava usavršavanje svijeta, već ga povjerava čovjeku. Na vrhuncu svog stvaranja Bog stvara čovjeka na svoju sliku: „I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!”  I doda Bog: “Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!  A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!” I bi tako.  I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti.“ (Post 1,28-31).

Čovjek nastavlja Božje stvaralačko djelo i u stvaralačkoj moći sudjeluje u neprekidnosti života svoje vrste i uređenja svijeta. Čovjeka se ne može odvojite od rada, ali čovjek nije isto što i rad. Rad ne smije gospodariti čovjekom i pretvoriti čovjeka u svoga roba. Ni Bog koji je sve započeo nije čovjeka podčinio radu, nego je sve stvoreno povjerio čovjeku da taj isti čovjek sve to oplemeni i razvija. Danas se osjeća dvostruka kriza čovjekovog identiteta u odnosu na rad: prvo, svakome nije omogućeno naravno pravo na rad (posao) a time i na ljudsko dostojanstvo. Danas čovjeku treba iznad svega omogući da radi i svojim radom da se ostvaruje. S druge strane, čovjek je postao rob tog istog rada. Vrijedi onoliko koliko proizvodi, koliko može izdržati kao „rob“. Ne prima pravednu nagradu za svoj rad ili čak postaje socijalni slučaj jer mu poslodavac nije ispatio plaću.

Možda postoji i treća kategorija – oni koji ne žele raditi. Sv. Pavao takvima poručuje: „Tko neće raditi, neka i ne jede!“ (2 Sol 3, 10). Sv. Pavao nas potiče na rad koji treba biti praćen blagoslovom. Uspjeh djela ljudskih ruku dolazi do Boga (Pnz 15, 16; Job 1, 10). Sv. Benedikt je rekao“ Ora et labora“. Potrebno je da svaki naš rad bude prožet molitvom; da Bogu zahvalimo na svemu postignutom. Već se odavno nastoji Boga odvojiti od rada kako bi se čovjeka moglo učiniti robom. Čovjek nema pravo na slobodnu nedjelju, slobodne dane, i to se čini ciljano kako čovjek ne bi postao svjestan svoga dostojanstva a time i tražio svoja prava. Često se dogodi danas da rad vlada nad dostojanstvom osobe. 

Humanije društvo rada

Drugi vatikanski koncil progovara o teologiji rada u dvama poglavljima svoje pastoralne konstitucije „Gaudiumet spes“ (Radost i nada). Koncil se bazira na biblijskom govoru o radu gdje čovjek nastavlja djelo Božje, čovjek kako slika Božja, a time i Božji suradnik u dovršenju stvaranja. Čovjek treba po svome radu preobražavati stvari, društvo. Čovjekov svojim radom treba sebe ostvariti i stvoriti humanije društvo. Teologija stvaranja, koju je započeo Bog, nastavlja se u teologiji rada. Uvijek u središtu mora biti čovjek koji je svojim radom usmjeren na Boga. Čovjekov svojim se radom ostvaruje samo toliko koliko je dio započetog Božjeg stvaranja. Ako se rad odvoji od Stvoritelja, tad radnik (čovjek) postaje rob onog što čini. Kad koncept kapitalizma zamijeni teologiju rada čovjek postaje rob.  Papa Ivan Pavao II. u enciklici „Laborem exercens“ naglašava bitno načelo vezano uz ljudski rad, koje bi trebalo imati određene implikacije na svako moderno i demokratsko radno zakonodavstvo: „… treba u prvom redu podsjetiti na jedno načelo, koje je Crkva uvijek naučavala. To je načelo da ‘rad’ ima prvenstvo nasuprot ‘kapitala’. To načelo izravno zadire u sam proces proizvodnje u kojem je rad uvijek prvi tvorni uzrok, dok ‘kapital’ kao cjelina sredstava proizvodnje ostaje samo instrumentom ili instrumentalnim uzrokom. To načelo je očita istina koja proizlazi iz iskustva cijele čovjekove povijesti“. Čovjekov svojim radom ostvaruje određena prava. I Bog kad je čovjeku povjerio svijet dao mu je određene obveza ali i prava. Papa Ivan Pavao II. naglašava kako čovjek nema samo obveze u radu nego ostvaruje i određena prava koja se „uklapaju se u najširi snop tih temeljnih prava osoba“; odnosno »koliko god je točno da je čovjek određen i pozvan raditi, rad postoji radi čovjeka a ne čovjek radi rada.“

Najave