Srijeda, 28 veljače, 2024
Biskupija

Pulska Katedrala

            KATEDRALA U PULI,

SMJEŠTAJ I POVIJEST UTEMELJENJA KATEDRALE      

Katedrala Uznesenja Marijina u Puli stolna je crkva ranokršćanske Pulske biskupije zasnovane sredinom III. st. pod jurisdikcijom antičko-rimske Coloniae Iuliae Polae. Biskupija je ozakonjena tek početkom VI. stoljeća te svjedoči da su u ranokršćanskoj Puli životne okolnosti prethodile službenoj regulativi.

Katedrala je i danas sjedište Pulske biskupije koja je od 1828.g. u sklopu sjedinjene Porečke i Pulske biskupije.

Smještena je uz sjeverozapadno priobalje povijesne jezgre antičko-rimskoga grada Pole, na južnoj strani pulskoga zaljeva, uz podnožje današnjeg Kaštela.

Pula je zasnovana u dnu jednog od najljepših zaljeva Sredozemlja, u prostranoj, najdubljoj, najsigurnijoj i pristupačnoj luci sjevernoga Jadrana, na uzvisini brežuljka smještenog na jezičcu tla izbočenog u more, nedaleko snažnog i nepresušnog izvora pitke vode okruženog plodnim zemljišnim zaleđem. Smještaj grada na vrhu istarskoga poluotoka i periferiji kopnenih putova upućuje na to da su zaljev, vrelo pitke vode i plodno tlo elementi utemeljenja, opstanka i razvoja prvog stalnog naselja na tlu Pule, ali i elementi utemeljenja i razvoja antičko-rimskog  grada na čijem je teritoriju Katedrala sagrađena, temeljena na postolju kapitolijskoga gradskog hrama.

Gradnja Kapitolija započinje uz Forum zasnovan uz trgovačku luku. Trguje se prerađevinama s agera pulske agrarne kolonije, najveće na istočnoj strani Jadrana, nazivane smoćnicom rimskoga Carstva. Forum zarana iskazuje snažan trgovački karakter. Uslijed nespojivosti trgovine s obredima kapitolijskoga kulta, započeta je gradnja Kapitolija prekinuta i realizirana na lokaciji na kojoj je danas Katedrala.

Najnovija istraživanja potvrđuju izgradnju Katedrale na lokaciji antičkoga hrama a P. Kandler, istražujući 1845. g. povijesnu jezgru Pule, zapisuje da je zadovoljan što je na području Katedrale utvrdio rimski Jupiterov hram koji uobičajeno prethodi svakom ranokršćanskom središtu grada. 

Katedrala je utemeljena na postolju (stilobatu) kapitolijskoga hrama Coloniae Iuliae Polae koji štuje Jupitera kao Zaštitnika (Templum Iovis Coservatori).Hram je dvostrane orijentacije, strijemovima uokolodvorane hrama koje čini 6 stupova na pročelju i začelju hrama i jedanaest stupova duž bočnih strana. Dvorana i trijemovi temeljeni su na postolju visine 2 m, koje Rimljani grade kao nadzemnu temeljnu kontrukciju hrama. S dvostranim stubištem hram je površine oko 900 m², sa stupovima visine preko 10 m a sljeme krovišta premašuje 18 m. Gradnju Katedrale na postolju hrama pratila je nivelacija terena, nasipom do visine postolja hrama, kako bi se osiguralo temeljenje obodnih zidova trobrodne bazilike čija površina od 1173 m² nadmašuje tlocrt hrama.

Osnova Katedrale u potpunosti „prekriva“ manji tlocrt antičkoga hrama te ne čudi što je postojanje Kapitolija na ovoj gradskoj lokaciji zaboravljeno.

KOMPLEKS STAROKRŠĆANSKOGA BISKUPSKOG SREDIŠTA PULE SAGRAĐEN U VIŠE FAZA

 Katedrala je jedina sačuvana građevina starokršćanskoga biskupskoga kompleksa Pule koji su činile dvojne bazilike, sjeverna trobrodna Bazilika Sv. Marije, južna jednobrodna Bazilika Sv. Tome Apostola, krstionica križnog tlocrta na zapadu i biskupski dvor uz zaleđe krstionice, neposredno uz priobalne obrambene bedeme antičkoga grada.

Kršćanstvo u Istri pojavilo se tijekom II. st. a oko sredine III. st. hijerarhijski djeluje. Ime prvog pulskog biskupa je zagubljeno a o kršćanstvu na tlu Pule svjedoči kršćanski laik, pulski mučenik sveti German, koji prefektu Pule prigovara zbog proganjanja kršćana te je u areni osuđen na smrt mučenjem i pogubljen 284. g.

Prvi poznati pulski biskup bio je Antonius (510.-545.).

 Rana građevinska intervencija kršćana na gradskome Kapitoliju počinje uspostavom institucije prvog biskupa iz sredine III. st. kada Pula broji oko 3.000 kršćana.

Transformacija antičkoga hrama Jupitera Zaštitnika u kompleks zgrada starokršćanskoga biskupskog središta Pule realizirana je u više građevinskih faza:

1. Prvu javnu liturgijsku dvoranu pulska kršćanska zajednica realizira dogradnjom dvorane (cele) hrama do istočnog pročelja dvostrano orijentiranoga hrama, ne narušavajući konstrukciju hrama. U srednjem dijelu istočno orijentiranoga začelja Katedrale do danas je vidljiv široko zasnovan zid, širine srednjega broda Katedrale, koji organskim spojevima, antičkim spolijama i ranokršćanskim transenama predstavlja ostatak začelja dvorane prvog javnog okupljališta pulskih kršćana realiziranog proširenjem dvorane hrama (prva liturgijska dvorana realizirana sredinom III. st.). Proširenjem dvorane hrama osiguran je prostor za smještaj oltara prve pulske javne crkve.

2. Očekujući službeno preuzimanje Kapitolija, uklanjanje trijemova i dvorane hrama te nivelaciju gradilišta zbog izgradnje velike trobrodne bazilike na postolju hrama, ranokršćanska zajednica uz južno pročelje hrama(transformiranog u prvu javnu crkvu)gradi jednobrodnu crkvu zvanu južna bazilika, namijenjenu bogoslužju do izgradnje Katedrale.

1927. i 1942./43. g.na području južne bazilike vršena su istraživanja te su ostatci temeljnoga sloja ove jednobrodne crkve dokumentirani. Pronađene su minuciozno obrađene perforirane oltarne pregrade od grčkog mramora datirane u sredinu IV. st. ili nešto ranije. Predmnijeva se gradnja s najranijim tipom svetišta, u vidu polukružne klupe za svećenstvo i pokretnim oltarom te specifičnom oltarnom pregradom koja svetište dijeli od dvorane za vjernike. Ulazno je pročelje sačuvano tek u dvije krajnje točke, uključujući lezene desno i lijevo od ulaznih vrata kojima je sačuvan ulazni prag. Pročelje je debljine 68 cm, kao i začelje, uzdužni zidovi su debljine 82 cm a širi su jer nose konstrukciju poprečno položenog drvenoga krovišta. Temeljni sloj ulaznoga zida i zida začelja širine je 80 cm a bočnih 94 cm. Korisna površina crkve je 375,24 m²a ukupna izgrađenost 446,85 m². Dokumentirani materijalni ostatci i grafičke analize crkve uz antički hram iskazuju podudaranje građevinskih pravaca ulaznih pročelja dvaju svetišta što upućuje na gradnju uz još postojeći hram. Dokumentirana visinska kota dvorane ove crkve, uzdignuta visoko iznad razine okolnoga terena, usklađena je sa predstojećom gradnjom Katedrale na postolju hrama (druga liturgijska dvorana, realizirana u prvoj polovici IV. st.).

 3. Gradnja trobrodne ranokršćanske bazilike Sv. Marije na postolju rimskoga hrama započinje nakon što kršćani oko 380. g. službeno preuzimaju gradski Kapitolij. Uklanjaju se visoki trijemovi i dvorana hrama (ali ne i dograđeno začelje prve javne crkve sačuvano do današnjih dana) koji osiguravaju građevinski materijal za gradnju prostrane trobrodne bazilike. Unutar novovjeka ulazna pročelja i neožbukanih, priklesanim kamenom zidanih perimetralnih zidova, Katedrala krije jednu od najstarijih sakralnih građevina, ne samo na tlu Hrvatske, već i u cijeloj Europi (treća liturgijska dvorana, kraj IV. i početak V. st.).

Potrebno joj je posvetiti opsežniji prikaz koji slijedi.  

4. Nakon što su tijekom IV. i V. st. diljem Carstva sagrađene velike gradske bazilike, zanos izgradnje popraćen je popularnošću kulta mučenika i svetaca, te organizirani kršćanski društveni sloj zahtijeva ukop njihovih relikvija unutar glavnih gradskih bazilika, što crkva zabranjuje. Regulativa Crkve rezultirala je izgradnjom tzv. dvojnih bazilika pri čemu je manja crkva, podignuta uz stolnu crkvu biskupije, građena kao memorijalna bazilika posvećena kultu relikvija mučenika i svetaca. Crkvena regulativa na tlu je Pule zatekla specifičnu situaciju, dvoransku južnu crkvu sagrađenu uz još postojeći hram, namijenjenu kršćanskim obredima do izgradnje Katedrale. Južna bazilika je dogradnjom pravokutne dvorane s upisanom uzdignutom apsidom i podzemnim relikvijskim grobom (confessio sepulcretum) transformirana u južnu memorijalnu baziliku posvećenu kultu relikvija.Zbog pohranjenih moći sv. Tome Apostola nazvana je Bazilika Sv. Tome a sv. Toma postaje zaštitnikom Pulske biskupije. Pula od tada postaje poznata po tzv. dvojnim ili dvostrukim bazilikama. Bazilika Sv. Tome vremenom je uslijed neodržavanja 1657. g. porušena. Zauzimala je površinu od 14,48 x 39,16 m ili 562,34 m².

Na području Bazilike Sv. Tome pronađeni su 1860. i 1887. g. vrijedni relikvijari koji potvrđuju memorijalni karakter crkve. Ispod nekadašnje apside pronađen je kamenisarkofag s većim brojem relikvija. Unutar kamenog sarkofaga nalazio se manji mramorni sarkofag ukrašen bizantinskim ornamentima, s poklopcem u obliku krovišta na kojem je bio križ od dragog kamena zelene boje, izveden u intarziji. Unutar ovog sarkofaga zatečena je srebrna pravokutna kutija podijeljena u šesnaest odjeljaka a svaki je odjeljak sadržavao relikvijare optočene srebrom. U sredini srebrne kutije nalazila se mala zlatna kutija koja je sadržavala dva koštana ostatka prstiju a u zasebnom odjeljku nađen je komad svile umrljan kapima krvi. Smatra se da je riječ o relikvijama Sv. Tome, patrona grada Pule, po kome je južna bazilika dobila ime. Maleni zlatni relikvijar bio je ukrašen tehnikom email cloisonne, filigranom, granulacijom i urezivanjem, s motivom latinskog križa, palmeta i pletenica. Stilski je filigranski rad V. st. i vjerojatno jedan od najstarijih primjera porijeklom s Orijenta, dopremljen prije VI. stoljeća (četvrta liturgijska dvorana, realizirana u V. st. a svakako prije VI. st.).

5. Izgradnja sakralnih građevina starokršćanskoga središta Pule i sjedišta Pulske biskupije okončana je izgradnjom krstionice (baptisterija) velikog volumena,najvažnije građevine kršćanske vjere sa vrijednim predromaničkim ciborijem (nebnicom iznad bazena za krštenje, izrađenom od kamena). Krstionica se od V. st. do 1850. godine uzdizala ispred ulaza u Katedralu, jedinstvena tlocrta u obliku križa s mramornim stupovima interijera visoke vrijednosti. Sredinom XIX. st. je ruševna, s rekonstruiranim i urušenim uzdignutim zidovima, bez krovišta i bez bazena za krštenje (piscina).Piscini sene može ući u trag ali iz ostataka mramorne parapetne ograde (septuma) koja je okruživala bazen može se naslutiti da je riječ o šesterostranom obliku te da se iznad piscine uzdizao ciborij nošen sa šest stupova od čistog mramora. Ciborij su resile ploče (arkade) klesane iz grčkog mramora, ukrašene šarama i urezima bizarnog oblika tipičnim za rano razdoblje Crkve. Tri arkade pripisane pulskoj krstionici (širine 173 cm, visine 74 cm), i stupići što su nekoć nosili ogradu uokolo krsnog zdenca, nalazili su se 1845. na raznim lokacijama u gradua danas su u Arheološkom muzeju Istre u Puli.

Bočne stranice arkada u punoj su visini rezane pod kutom od 60º, ukazujući na krunu šesterostraničnog ciborija. U tjemenu luka svake arkade sačuvani su utori metalnog trna za vješanje svjetiljke. Na poleđini arkada, u njihovome vrhu, uz uglove, nalaze se duboki utori (ležajevi za trokutaste ploče među susjednim stranicama šesterostrane krune) koji svjedoče da je ciborij imao kao pokrov dvanaesterostranu piramidu. Pokrov ciborija te stupovi s kapitelima i bazama ciborija nisu sačuvani.

Geodetski snimak ostataka krstionice iz 1854. iskazuje pravokutan središnji prostor površine 3,88 x 5,45 m (uže i duže stranice križnog tlocrta od 5,06 m i 6,63 m, a dužine užih i širih krakova križnog tlocrta od 3,65 m i 4,17 m) koji je natkrivao križni svod s dijagonalnim rebrima čija konstrukcija završava zaobljenim tjemenom (nalik omanjoj kupoli sa šatorastim krovom). Pravokutna osnova središnjega prostora i nadsvođenje križnim svodom (a ne kupolom) upućuju na to da je pročelje krstionice, uzdignuto iznad krsnog zdenca, imalo četiri, a ne osam ploha kako dosadašnji podatci prikazuju. Bačvasto zasvođenje krila krstionice uvjetuje natkrivanje krovištem na dvije, a ne na tri vode te su raniji crtež presjeka i pročelja korigirani. Kasnoantički križni i bačvasti svodovi  najkvalitetniji su vatrosigurni pokrov što kazuje da je gradnja  krstionice bila od iznimne važnosti a požari učestali (peti religijski prostor pripisan V. st. ili početku VI. st.).

Baptisterij je početkom XVII. st., nakon izgradnje omanje krstionice u Katedrali, ugrađen u kompleks biskupskog dvora te je s njime povezan vratima u dnu zapadnoga kraka. Od tada je u ulozi privatne biskupske kapele. Akt o arondiranju terena iz1854. g., zbog izgradnje zgrade glavnog zapovjedništva austrijske mornarice, bilježi urušenu zgradu krstionice koja je 1855. g. zbog formiranja okućnice vojnih zgrada definitivno porušena. Na prostoru na kojem se od V. st. do sredine XIX. st. uzdizala ranokršćanska krstionica danas nema nikakva traga. O njezinu nekadašnjem položaju svjedoči tek urez na jugozapadnom uglu baze katedralnog zvonika koji je uglom dodirivao ranokršćanski bapristerij.

6. Nakon što je Pulska biskupija 524. godine ozakonjena, zapadno od krstionice gradi se biskupski dom (Domus episcopi)sa pratećim sadržajima, kasnije nazvan biskupskom palačom. Polovicom XIX. st. zgrade biskupskoga doma su uklonjene, istovremeno kada i ranokršćanska krstionica.

Pulsko biskupsko središte tijekom IV., V. i VI. st., prerasta u „sveti grad“ iznikao unutar bedema antičko-rimskoga grada, ne narušavajući urbanističku shemu antičke Pule.

            IZVORNI INTERIJER KATEDRALE

 Tijekom povijesti bazilika je pretrpjela brojna razaranja, pljačke, požare, otuđenje inventara, bombardiranje, neprimjerene rekonstrukcije interijera i uništenje crkvene arhive. Unatoč burne prošlosti, oskudna ali dostatna spomenička građa bazilike potvrđuje iznimnu starost gradnje i građevinski kontinuitet od kasnoantičkih i starokršćanskih do današnjih dana što je u povijesti sakralnih građevina, koje su i danas u funkciji, iznimna rijetkost.

Pulska Katedrala izvorne je veličine 23 x 51 m ili 1173 m². Jedinstven je živi primjer starokršćanske bazilike tipične rimske organizacije prostora, pravokutnog tlocrta bez apside, sa polukružnim upisanim platoom prezbiterija koji nosi subseliju (klupu za kler), s ophodnim prolazom (deambulatorijem), trijumfalnim lukom i podjelom u tri lađe koje se protežu od ulaza do ravnoga začelja crkve.  

            Katedrala nije dograđivana prema istoku, o čemu svjedoči donji dio začelja srednjega broda, znatno deblji od okolnoga ziđa. Izvoran je, in situ. Pripada gradnji iz sredine ili kraja III. st. kada tek stasala pulska kršćanska zajednica dograđuje celu Jupiterovog kapitolijskog hrama prema istoku i realizira svoju prvu javnu liturgijsku dvoranu. Na prijelazu IV. u V. st. začelni je zid dvorane ugrađen u znatno šire začelje Katedrale.

            Stupovi ranokršćanskog perioda gradnje

Svi stupovi dviju kolonada temeljeni su na podu bazilike, nekoć povezani arkadama ranokršćanskog oblikovanja. Bio je to harmoničan ritam laganih starokršćanskih stupova s kapitelima ovjenčanim jednostavnim punim listovima s nježno klesanim uglovnim volutama, usporedivih s dobrim antičkim predloškom. Dva kontinuirana niza od po trinaest stupova protezala su se od pročelja do začelja bazilike, podupirući arkade koje su tjemenom slijedile visinu imposta ispod trijumfalnoga luka. Stupovi su klesani monolitno, od žućkastog krečnjaka, visine 4,60 m (uključujući bazu i kapitel stupa), postavljenim na razdaljini od 3,10 do 3,25 m. Igrom povijesnih zbivanja do današnjih su dana na začelju crkve sačuvana po dva stupa obiju kolonada s karakterističnom rimskom kompozitnom glavicom korintskog stila i bazom antičke profilacije.   

Središnji, visoko uzdignut trijumfalni luk prostorni je akcent interijera. Nekoć je bio obložen višebojnim mozaikom, a raskoš osebujnih starokršćanskih mozaika bila je prisutna i na podnim oblogama koje su danas tek fragmentarno sačuvane. Izvornost i starost trijumfalnoga luka potvrđuju ranokršćanski kapiteli i dekoracija strme fasete imposta koji luk podupiru, ukrašeni klesarskim motivom oštrih linija stiliziranog akantusa i gutama, nalik dekoraciji nadglavnika nad svim pilastrima  Katedrale koji definiraju izvorne limite starokršćanske gradnje.

Ranokršćansko svetište (prezbiterij)  Katedrale

Svetište starokršćanske bazilike širine je srednjega broda. Upisano je ispred ravnog začelja crkve i organizirano u dvije razine. Polukružna, viša razina prezbiterija nekoć je prema istoku završavala polukružnom kamenom klupom s naslonom i središnje položenom biskupskom katedrom (subselija) što potvrđuje da je bazilika građena kao sjedište  biskupije. Između polukružnog podija subselije i  ravnog začelja bazilike nalazi se ophodni prolaz (deambulatorij).

 Na višoj razini, na malenom podiju ispod linije trijumfalnoga luka nalazi se oltar u vidu ploče poduprte stupićem. Iznad oltara je ciborij s krunom koju čine četiri arkade poduprte sa četiri stupa, natkrivene piramidalnim pokrovom.

Svetište korespondira sa slobodnim začeljem srednjeg i bočnih brodova te je riječ o specifičnoj, trobrodnoj organizaciji prezbiterija karakterističnoj za najstariji oblik ranokršćanske bazilike. Jedinstven je sačuvani primjer takve organizacije prezbiterija na tlu Europe. Brojni utori uklesani u trupce stupova na začelju Katedraleiz ranokršćanskih su vremena kada su prostori senatoriuma (na začelju desnog broda) i ginaikona (na začelju lijevog broda) bili plutejima i arhitravima odijeljeni od srednjega broda bazilike, pridržavajući zavjese. Pritom je značajan tekst pape Paschalia (817.-824. g.)iz Liber pontificalis, kojipotvrđuje izričitu starost pulske Katedrale:

U slobodnijem prijevodu: „ U Rimu, u crkvi Sv. Marije Od Jaslica (kraj IV. st.) biskupsko je sjedalo smješteno u slobodnom prostoru ispred začelja bazilike (ne uz apsidalnu nišu u dnu crkve) tako da žene smještene u dnu lijevoga broda (ginaikon, matronej) bukom ometaju biskupa kada se tokom svečanog obreda obraća asistentima.“ Pulska Katerala jedini je sačuvani živući primjer starokršćanske bazilike koji, zahvaljujući trobrodnoj organizaciji prezbiterija, objašnjava dosad nerazumljiv  opis pape Paschalia da su između arkada, na razmeđi glavnog i bočnih brodova prezbiterija (opisane starokršćanske bazilike) bile ovješene slike iz Kristova života izvezene na zastorima od zlatnoga platna.

Ispred oltara i linije trijumfalnoga luka niža je pravokutna razina svetišta (bema), jednaka širini srednjega broda a u prostor za vjernike produžena u dužini od dva traveja (dva raspona između susjednih stupova). Zid, uzdignuti nad dva luka i nad trijumfalnim lukom, oslonjen na dva bočna pilastra i dva centralno položena križna pilastra, dijeli prednju razinu prezbiterija od razine s oltarom i subselijom.  

  Bočne strane niže razine prezbiterija omeđene su parapetnom ogradom od mramornih pluteja s plitkim reljefima klasične ljepote. Sačuvani pluteji iz V. i VI. st.  danas rese bočne zidove Katedrale.

U IX. stoljeću starokršćanski su pluteji zamijenjeni oltarnim pločama s bogato variranim motivima pleterne ornamentike. Fragmenti crkvenog namještaja dekorirani pleterom danas su ugrađeni u bočna pročelja Katedrale.

Ispred niže razine prezbiterijalne zone položena su dva šesterostrana starokršćanska ambona (propovjedaonice) uzdignuta na četiri stupa temeljena na podu bazilike. Pristupa im se sa razine prezbiterija. Rese ih pluteji s reljefom golubica koje u kljunu nose maslinovu grančicu.

Ranokršćanski pluteji

            Na sjevernom zidu Katedrale izložena su tri pluteja iz V.-VII. st., klesana od  grčkog mramora, koja su pripadala parapetnoj ogradi svetišta. Lijevi, s uklesanim monogramom Krista položenim između dva križa, simbolizira ujedinjenje vjernika u mističnom tijelu Kristovu (druga polovice V. st.). Na idućem su pluteju dva janjeta, lijevo i desno od križa  (križ je Kristov simbol, a jaganjci simboliziraju apostole, alegorija su kršćanske obitelji). Treći plutej iznimne ljepote prikazuje vazu s viticama i plodovima loze kao simbolom profesije vjere.

Na južnom zidu Katedrale izložena su dva pluteja. Plitki reljefi ovih pluteja prikazuju istovjetan motiv različite izrade i elegancije – dva pauna okrenuta k središnjem monogramu Krista. Paun simbolizira uskrsnuće zbog vjere u Krista, koji se u kršćanstvu rjeđe koristi. Prikaz nejasnih kontura sa zdepastijim paunovima iz VII. je stoljeća a onaj jasnijih kontura s vitkijim prikazom s početka je V. st.

            Starokršćanski podni mozaici    

1. Ispred prezbiterija ostatci su najstarijeg višebojnog podnog mozaika crne, crvene, žute i bijele boje iz IV./V. st., čiste rimske izrade karakteristične za kasnu antiku. Motiv rombova tvori snažno izraženu okvirnu borduru širine 79 do 85 cm, koja se proteže duž cijele širine srednjega broda i uokviruje tri odvojena polja (202 cm x 260 cm) ispunjena motivom međusobno povezanih krugova. Rombovi i krugovi s upisanim stiliziranim križem zadebljanih krakova, međusobno povezani kružnim zavijutcima, moguća su simbolika Krista, savršenosti, homogenosti, odsutnosti razlike ili podjele … simbol dodira i razmjene između neba i zemlje, dah Božanstva bez početka i kraja.   

            2. Mozaik, u vidu niza kvadrata, koji naliježe na opisnu ornamentalnu kompoziciju rombova i krugova, smiona je intervencija na podnoj strukturi ranokršćanskih vremena. S početka je VI. st. kada je Pulska je biskupija pod bizantskom upravom ozakonjena a Pula doživljava ekonomski prosperitet a nova vlast bilježi prisutnost u interijeru stolne crkve. Ugradnjom 5 kvadrata različito dekoriranih polja, veličine 76,5 x 75,8 cm, realizirana je staza (tzv. solea) kojom se pristupalo do nove propovjedaonice u sredini glavnoga broda. Bočno položene mramorne trake nosile su pluteje parapetne ograde koja je određivala prostor namijenjen crkvenome zboru (schola cantorum). Mozaik nosi natpise donatora, Damijana i Laurencija. 

3. Iza oltara, na višoj razini prezbiterija dekorativni je mozaik bizantskog razdoblja, iz sredine VI. st., koji slijedi polukrug subselije. U niz isprepletenih dvodimenzionalnih krugova opasanih trakama duginih boja upletene su slikovite višebojne pletenice. Perimetralnu vrpcu mozaika tvore nasuprotno postavljeni lotosovi cvjetovi. Središnje kružno polje, s natpisom u spomen Zebidu, vjerojatno je afričkoga podrijetla:                               

     DONATIA

NVS PRO COMME

MORATIONE ZEBI

DE FECiT PEDes CC

4. Na začelju desnoga broda ostatci su teško oštećenog podnog mozaika koji odaje bogatstvo i eleganciju ornamentalne kompozicije višebojnih preklopljenih krugova koji kriju motiv križeva zakrivljenih linija, VI. st. Podilaženje mozaika pod jugoistočni zid broda dokazuje da je zid neznatno izmijenio izvornu poziciju (nanovo je zidan).

            5. U desnom (južnom) brodu, ispred linije trijumfalnoga luka, sačuvan je fragment mozaika uokviren lijepom valovitom vrpcom koji pripada vremenu osnutka bazilike; mogao bi biti iz polovice V. st. ili nešto ranije.

            6. Mozaik uz začeljedesne strane subselije s tri kružna motiva obavijena grančicama rascvjetanog šipka iz V. je stoljeća.

            7. Sredini V. st. pripadaju i fragmenti mozaika na začelju Katedrale (danas ispod orgulja), različitih ornamentalnih uzoraka koji ne omogućavaju rekonstrukciju cjeline.

U sredini poda središnjega broda nalaze se grobnice u kojima je pokopano devet pulskih biskupa u razdoblju od 1497. do 1802. Grobnice su se nekoć nalazile na začelju sjevernoga (lijevog) broda, stoga podni mozaik tog dijela bazilike nije sačuvan.

POLOŽAJ KATEDRALE U ANTIČKOME GRADU                                                                                            

            Pulska je Katedrala urbano orijentirana, tj. podređena pravcima izgradnje antičko-rimskoga grada Pole na čijem je tlu zasnovana. Uzdužna je os bazilike paralelna s gradskim dekumanom koji se protezao od trgovačke luke u zaljevu do glavnog ulaza u arenu. Ulazno pročelje Katedrale nije okomito na njenu uzdužnu os već lijeva i desna strana pročelja s tom osi zatvaraju kut od 89°što iskazuje iznimnu starost bazilike i njeno utemeljenje u ranokršćanskom razdoblju grada.

Pravilna udaljenost uzdužne osi Katedrale od gradskih obrambenih bedema i od trase dekumana, potvrđuje lokaciju antičkog utemeljenja dok primicanje gradskih zidina korpusu Katedrale svjedoči da  rimska Pola, uz trgovačku luku uz jugozapadno priobalje, na lokaciji kapitolijskoga Jupiterova hrama organizira zasebno prekomorsko pristanište sakralnoga gradskog središta. Zbog položaja uz luku Katedrala je često stradavala u sukobima pomorskih flota.

INTERVENCIJAMA NA KATEDRALI UKINUTO JE OZRAČJE RANOKRŠĆANSKIH VREMENA

Ugradnja novih stupova i intervencije na prezbiteriju  

Uđemo li kroz portal jugozapadno orijentiranog glavnog pročelja, dočekuje nas blaga svjetlost unutrašnjosti koja prodire kroz tri novovjeke monofore začelnog zida zašiljenih lukova i kroz veliki prozor ulaznog pročelja oblikovanog stilom mekog baroka. Prigušena svjetlost interijera ublažava provincijsku nezgrapnost i težinu današnjih devet krupnih stupova i snažnih kapitela prednjega dijela crkve, od kojih je osam oblikovano stilom kasne venecijanske gotike. Stupovi nose tek lagano zašiljene kasnogotičke arkade.

Rekonstrukcija Katedrale iz XV. i XVI. st. započinje 1417. g. opsežnom intervencijom na prezbiteriju, a dovršena je u razdoblju 1497.-1531. g.

Stupovi su znatno većeg  profila od starokršćanskih a sastavljeni su od više segmenata te klesani od bjeljeg, danas patiniranog kamena. Rese ih krupni kapiteli s oznakama graditeljskih škola, imenima zaštitnika i svetaca, imenima klesara, bratstava i inih donatora koji su sudjelovali u opsežnoj rekonstrukciji iz XV. i XVI. st. Današnji arkadni lukovi ulaznog dijela crkve, poduprti krupnim i višim stupovima, nadvisuju starokršćanske kapitele trijumfalnoga luka narušavajući izvorni sklad prostora.

U zahvatima iz XV. i XVI. st. realiziran je u prostoru visoko uzdignut pravokutni prezbiterij omeđen zidovima podignutim na razmeđi brodova, a protezao se do začelja Katedrale, dokidajući trobrodnost prezbiterija a time i izvorno ranokršćansko ozračje. Niža razina svetišta produžena je u srednji brod u dužini od 4 traveja.

Dva kraća monolitna stupa klesana od sivkastoga mramora, položena neposredno ispred križnih pilastara, bizantske su datacije. Astragali trupaca ovih stupova izvorne su visine što dokazuje da je u VI. st. prednji dio prezbiterija proširen te su stupovi bizantskog izričaja temeljeni na njegovoj razini (a ne nalik izvornim stupovima temeljenim na podu bazilike).

Treći  stup  lijeve i desne arkature monolitne su izvedbe od sivkastog granita  te antičko-rimske datacije. Južni nosi izvorni korintski kapitel bogate rimske profilacije, isklesan u mramoru, a sjeverni izvornu mramornu bazu. Pripisuje ih se interijeru Jupiterova hrama.

Sedmi, osmi i deveti stup obiju kolonada (brojeći od ulaza), danas poduprti nezgrapnim pilastrima, svjedoče o organizaciji prezbiterija u razdoblju od VI., tj. XV. st., kada su tri stupa ispred trijumfalna luka temeljena na uzvišenju proširene i potom produžene beme. Zahvatom iz 1945./47., bema je sužena i skraćena na izvornu dužinu, a spomenuti su stupovi poduprti pilastrima položenim na pod kako bi se ukazalo na izvornost nosivog sistema bazilike.

Otvorena drvena krovna konstrukcija podijeljena je u tri dijela i pokrivena kanalicama. Nad stupovima koji nose arkade vertikalni se zid centralne lađe uzdiže do stropa dvostrešnog krova što počiva na visuljama pojačanim željeznim okovom.

To je tipičan bazilikalni prostor namijenjen okupljanju većeg broja vjernika, arhitektura kojoj je cilj prazno, a ne puno, u kojoj je sve podređeno progresiji prostora prema oltaru i liku razapetog Krista. Duhovni doživljaj unutrašnjosti započinje dinamizmom lagana kretanja sa zapada prema istoku te nije trijumfalan i zatvoren u kalotu apside, već je diskretno prisutan u svjetlu koje prodire kroz prozore začelnog zida. To su u starokršćanska vremena bila dva oveća prozora polukružna zasvođenja. Današnji prozori začelja, šiljatih vrhova, probijeni su 1924./27. slijedeći oblikovanje postojećih prozora bočnih brodova realiziranih u XV. st.

Glavni oltar Katedrale                   

Današnji oltar Katedrale zapravo je rimski sarkofag  (III.st.?) dimenzija 220 x 91 x 98 cm. Na njegovoj je prednjoj strani izbrisan rimski natpis

              ?

ASTOR

testaMENTO

fieri iussit sibi et

? ? ? ?

aE AVgusti Libertae

cONSObrinae

bene Merenti

?

koji navodi naručitelja sarkofaga namijenjenoga njegovu ukopu i ukopu rođakinje, Augustove oslobođenice koja je to pošteno zaslužila.

Sarkofag je u Katedrali od XV. st., ali ne u funkciji glavnoga oltara. Preko rimskog natpisa iscrtana je dekoracija s prikazom svetaca. Slike su iscrtane najvjerojatnije 1417. godine, u času kada su u oltarni sarkofag položene relikvije nekih svetaca, na što upućuje jasan gotički natpis vidljiv na desnoj strani sarkofaga:

EXORAT THOMAS DOTATus SEDIBus ALTIS

DVLCE CANVnT FOLLES AD MISTICA SACrA PArTIS

PALA CHOrI SPECVLVm TEmPLI NOVA FOrMA VICInA

ARA NITEnS FLAGrAT BLASIO SVB STIrPE MOLInA

INTVS MARMOR HabeT QuAS COnSPICIS ECCE FIGVARAS

DEME VIAS PARTV QVE FECIT AD ETHErA PVRAS

BIS TVLIT ESTATES IANI LVX PriMA MOVEnTIS

LVSTRA TER ET DECIES OCTO SOCIATA DVCEnTIS

            Slobodniji prijevod teksta glasi:

Toma, nagrađen s nebesa, moli (za nas). Svetište je crkve obogaćeno orguljama čiji mjehovi nježno slave prinošenje žrtvenih darova (Bogu namijenjenih). Novo, veličanstveno svetište (kor, prezbiterij) resi hram (ovu crkvu, baziliku)  zaslugom biskupa Blaža de Molina a mramorna lađa (sarkofag u funkciji oltara) krije relikvije svetaca čije slike (prikaze) možeš zamijetiti na njoj iscrtane. Odaberi čiste pute koje je (Madona) otvorila prema nebesima rođenjem (Isusovim). Zapisano (kada je …) prvi dan nestalne godine donio dvaput ljeto i osamdeset tri petoljeća sjedinjenih s drugih dvjesto (283 proljeća + 2 = 1417.)”.

            Riječ je o zabilježbi iz godine 1417. kada je biskup Blaž de Molin (1410.-1420.) izvršio opsežniju obnovu bazilike. Tri posljednja arkadna luka su zazidana zbog formiranja novog visoko uzdignutog prezbiterija, koje je produženo do začelja Katedrale, a bazilika dobiva prve orgulje.

            Godine 1487. biskup M. Orsini (1475.-1497.) seli oltar sa relikvijama (sa nepoznate lokacije) u dno lijeve lađe koja se otada naziva Lađa svetaca. Na tom je mjestu oltar (sarkofag) sa relikvijama do 1924. g. kada je stavljen u funkciju glavnog oltara. Kroz prozorčić oltara vide se ispisana imena svetaca čije se relikvije u njemu nalaze (sv. Juraj, sv. Teodor, sv. Purpurin, sv. Dimitrije, sv. Bazilije, sv. Flor i bl. Salomon). Relikvije su postavljene u pretince od tesanog čempresa 1451. godine.

Uz glavni oltar Katedrala je nekoć imala osam oltara a danas dva. U sredini lijevoga broda oltar je posvećen Srcu Isusovom a u sredini desnoga broda oltar posvećen Blaženoj Djevici Mariji. Oltari su iz XVII. st, rad tirolske radionice.

            Pročelja Katedrale

            Lezene sjevernog pročelja intervencija su iz 1640. g. zbog statičke sigurnosti građevine. Temeljenje ovog perimetralnog zida na brojnim trupcima odbačenih stupova starokršćanskih vremena gradnje svjedoči o zidu koji je nanovo zidan. Smještena neposredno uz priobalne bedeme antičkoga grada Pole bazilika je često stradavala u napadima pomorskih flota te je ovaj zid više puta obnavljan.

Uz sjeverno pročelje do XIX. st. nalazilo se groblje.  

Dekorativne, u kamenu klesane transene starokršćanskih prozora, uzdignute na vertikalnom zidu srednjeg broda (na uzdignutim pročeljima južnog i sjevernog broda) nisu originalne već predstavljaju obnovu realiziranu 1924./27. godine, nakon što su uklonjeni polukružni prozori baroknog razdoblja.

Za razliku od interijera, vanjština bazilike nije dekorirana. Brojne spolije s klesarskim motivom pleterne ornamentike, ugrađene u bočna pročelja Katedrale, svjedoče o osebujnoj dekoraciji crkvenog namještaja Katedrale iz IX. st.

Iznad zazidanih vrata na južnom pročelju Katedrale, koja su nekoć povezivala Katedralu s bazilikom Sv. Tome, sekundarno je ugrađen mramorni nadvratnik (arhitrav) trokutastog oblikovanja. Pri vrhu arhitrava isklesan je monogram biskupa Handegisa uokviren parom malenih ptica raširenih krila. Sa strane natpisa su dva pauna. Natpis ispisan u četiri retka glasi

ANno•INCARNATionis•DomiNI• DCCCLVII•

INDictione•V•REGenTE LOVDOWICO IMPeratore•AVGusto

IN ITALIA•HANDEGIS HVIVS AECCexiAE

ELECtus•Die PENTEcostes CONSecratus EPiscopuS SEDens ANno V

bilježeći imenovanje Handegisa (857.- 862.)  bikupom Katedrale u godini 857., u vrijeme vladavine franačkog cara Ludovika II. (855.-878.) koji je biskupa Handegisa potpomognuo prilikom temeljite obnove kamenog pokućstva Katedrale.

Natpis i ures ahitrava klesan je 862. kada je biskup umro a posvećeni su blagdanu Duhova (blagdan osnivanja Crkve, pedeseti dan poslije Isusovog uskrsnuća, dan silaska Duha Svetoga nad apostole). Simbolika uklesanih paunova i ptica upućuje na vjeru u uskrsnuće i u povratak duše u nebesku domovinu te se smatra da je ovaj dekorativni fragment pripadao nadvratniku biskupovog mauzoleja. Nad zazidana vrata južnoga pročelja Katedrale  ugrađen je 1924./27. g.

Reljef s likom uskrsla Krista na južno je pročelje Katedrale također ugrađen sekundarno a pripadao je ranokršćanskome baptisteriju.

Iza obloge zapadnoga, ulaznog pročelja sačuvano je izvorno, romaničko pročelje bazilike. Nova obloga od mramornih klesanaca zacrtana je početkom XVII. st. a dovršena je opsežnom obnovom iz 1716. g. kada je realiziran i prozor oblikovan linijama mekog baroka. Zabatni dio ovoga pročelja, klasicističkog izričaja, okončan je tek 1927.g.

ZVONIK KATEDRALE

Zvonik Katedralevisine je 27 metara. Iznad jednostavne niše sa zvonima nedostaje karakteristična nadgradnja sa strmijim krovištem. Sagrađen je na mjestu starijeg i elegantnijeg iz XII. st., srušenoga gromom i nebrigom. Obnova se pokazala hitnom 1671. a radovi su započeli 1689. Završava ih biskup Bottari koji u novu bazu zvonika ugrađuje stepenice amfiteatra. Baza zvonika s ulazom dovršena je 1707. a sam zvonik tek 1726. U podnožju zvonika vidljiva je udubina koja svjedoči o tome da je građen u vrijeme kada je pred Katedralom još stajala križna ranokršćanska krstionica s kojom se zvonik na opisanome mjestu dodirivao.

SAKRISTIJA SA LOĐOM I IN SITU PREZENTIRANIM OSTATCIMA BAZILIKE SV. TOME

Sakristija je sagrađena 1927. g. nakon što je Katedrala 1923. g. stradala u požaru. U nosivu konstrukciju sakristije ugrađeni su zidovi srednjovjekovne romaničke kapele iz XII./XIII. st., i sačuvano začelje propale, 1657.g. srušene starokršćanske bazilike Sv. Tome.

            U trijemu (lođi) sakristije, kroz dva podna otvora, mogu se vidjeti in situ konzervirani dijelovi bazilike Sv. Tome: Obris prezbiterijalne apside, dio mozaika iza apside s kraja V. st., podnožje s utorom za postavu stupića ograde prezbiterija i ostatci obloge poda prednjeg dijela crkve (južne bazilike). Mozaik oblikuje „bordura s motivom bršljana na vitici s nazupčanim vijencem, polja s lukovima postavljenim jedan iznad drugoga i četverolatične rozete izvedeni su kamenčićima žućkaste, crvene, crne i sive boje. Niz malih lukova oslikava dugu koja u religioznom ezoterizmu očituje Božju naklonost spram ljudi. Znak je milosti i saveza s Bogom“. Visinske kote ovih, in situ sačuvanih ostataka ranokršćanske gradnje, od važnosti su za analizu i definiranje faza utemeljenja biskupskoga središta Pule. 

Opisi iz 1927. govore o mozaiku Bazilike Sv. Tome kao o najstarijem sačuvanom ranokršćanskom mozaiku na tlu Pule. Analize utemeljenja pulskih dvojnih bazilika, međutim, utvrđuju da do realizacije Bazilike Sv. Tome (s uzdignutom upisanom apsidom i mozaikom u pozadini apside) dolazi nakon izgradnje Katedrale te najstarijim ranokršćanskim mozaikom treba smatrati podni mozaik ispred prezbiterija Katedrale iz IV./V. st., čiste rimske izrade karakteristične za kasnu antiku.  

Stupovi trijema sakristije od bijelog su grčkog mramora. Pripadali su ranokršćanskoj krstionici križnog tlocrta nakon čega su nosili ciborij podignut 1893. g. iznad glavnog oltara Katedrale. Ciborij je uklonjen u narednim restauracijama a stupovi su 1927. g. skraćeni i ugrađeni u trijem sakristije. Nose kapitele projektirane i realizirane iste godine.

            Slikoviti dovratnici, i nadvoj iznad vrata kojima se iz lođe sakristije ulazi u Katedralu, iz 1456. su godine. Donešeni su iz samostana Sv. Mihovila na  brijegu (nekadašnja opatija na lokaciji današnjeg rodilišta). Isklesao ih je opat Giorgi dei Capitani:

EGO FRATERGEORGIVSABBASFECI FIERIHOCOPVS1456

EGOSVMLVXMVNDI

Ja, fra Đorđo, opat, postigao sam da se ovo djelo ostvari 1456. godine:

                             “Ja sam svjetlost svijeta”   

Reljef je pun živahnog duha preporoda XV. st.: na lijevom su dovratniku likovi dječaka koji beru grožđe, na desnom su dječaci glazbenici, a na arhitravu je motiv blagovijesti (navještenja) s Božjim likom i grbovima biskupa Buffonellija i opata Capitanija.

KATEDRALA JE RUŠENA NAPADIMA POMORSKIH FLOTA, PLJAČKANA, SPALJENA U ORUŽANIM SUKOBIMA I NERAZJAŠNJENIM POŽARIMA A STRADAVA I TIJEKOM RATNOG BOMBARDIRANJA 1944. g.

• 1242. g. u vrijeme mletačkog napada Katedrala je opljačkana, djelomično porušena i zapaljena a porušene su i zidine prema moru.

 • U sukobima sa Genovom i Venecijom, 1379./1380. g. opustošena je i zapaljena crkvena arhiva i dokumenti te je zagubljen redoslijed ustoličenja pulskih biskupa i osnutak same biskupije. Otuđene su vrijedne relikvije i lijepa i stara ulazna brončana vrata Katedrale.  

  • U požaru 1923. g. na koru (pjevalištu) iznad glavnog ulaza u Katedralu planule su orgulje graditelja Gaetana Callida. Izgorijele su orgulje, krovište glavnoga broda i kor koji je  tada definitivno uklonjen. Fotografija požarišta prikazuje oltar natkriven ciborijem s visokim stupovima, iznad kojeg se nazire neka vrst kupole.

• U ratnom bombardiranju začelja Katedrale iz 1944. g. srušena je cijela lijeva (sjeverna) strana prezbiterija, na začelju Katedrale stradale su i potom otuđene velike orgulje majstora V. Mascionija a srušio se i trijumfalni luk.

            KATEDRALNE ORGULJE           

Prve poznate katedralne orgulje majstora  Stefana da Cresca  postavljene su 1417. godine u jugozapadnome dijelu zdanja (uz južni zid desnoga broda). Zapisi govore o veličanstvenom obliku i zvuku toga glazbala. Godine 1707. premještene su na prostor iza glavnog oltara gdje se nalaze do 1795. kada su, na tada novo oblikovanom koru nad ulazom u Katedralu, postavljene nove orgulje iz radionice znamenitog Gaetana Callida iz Venecije. Bilo je to remek djelo orguljaškog zanatstva, tada vrijedno 1.400 dukata. Izgorjele su u požaru 1923. godine zajedno s pjevalištem i krovom Katedrale.

Bazilika je 1933. opremljena velikim električnim orguljama Vincenza Mascionija koje su resile začelje Katedrale.U lipnju 1944., za savezničkog bombardiranja Pule, ove su orgulje znatno oštećene i nažalost otuđene. Na istome su mjestu, 1980. na visoko podnožje uzdignute malene orgulje Gustava Zanina koje danas koriste  probama crkvenog zbora u sakristiji Katedrale.

            Današnje orgulje na začelju Katedrale postavljene su i blagoslovljene 2001.  Prvobitnu izradu potpisala je Manufacture d’orgues Luxembourgoise-Lingten kada su  korištene u Luksemburgu, u župnoj crkvi u Wiltzu. Prilagodbu Katedrali izvršila je tvrtka Orgelbau Eisenbarth iz Passaua, Njemačka. Orgulje su dar biskupije Passau.

NAKON PROVEDENIH ISTRAŽIVANJA KATEDRALI SE VRAĆA OZRAČJE RANOKRŠĆANSKIH VREMENA I POTVRĐUJE TEMELJENJE KATEDRALE NA POSTOLJU JUPITEROVA HRAMA

Arheološkim istraživanjima tokom 1924./27. te 1945./47., nakon velikog požara i bombardiranja, istražen je iščezli i zaboravljeni starokršćanski sloj gradnje. Uklonjene su neprimjerene intervencije u interijeru i na pročeljima kako bi se Katedrali vratio dio ranokršćanskog ozračja.

1) Nakon požara iz 1923. uslijedila je opsežna rekonstrukcija iz 1924./1927. Kor je uklonjen a na ulaznom dijelu Katedrale zabilježba je pozicije stupova koji su nosili kor. Snižena je visoka razina prezbiterija a u prostoru je prezentiran polukružni podij ranokršćanske subselije s predivnim podnim mozaikom bizantskih vremena. Odzidane su izvorne ranokršćanske arkade do tada zazidane na začelju crkve a u prostoru su prezentirani  podni mozaici iz IV., V. i VI. st. do tada prekriveni visokim prezbiterijem i uzdignutim bočnim kapelama na začelju brodova. Ispod uklonjene razine prezbiterija pronađeni su mramorni ranokršćanski pluteji kojima je oblikovan novi izgled prezbiterija sa ambonima. Na uzdignutim zidova srednjega broda uklonjeni su polukružni prozori baroknog obilježja a obnovljene su dekorativne statokršćanske prozorske transene.

2) Nakon ratnog bombardiranja 1944. M. Mirabella Roberti 1945./47. vrši istraživanja na području prezbiterija (Indagini nel Duomo di Pola (AMSI, vol. XXVII-XVIII, Trst 1979.-1980., str.13-31). Nailazi na dobro očuvanu, u mramoru klesanu glavu orla koji simbolizira Jupitera kao vrhovno rimsko božanstvo, te navodi:

Ispod razine poda Katedrale, u predjelu arkatura na začelju bazilike, izvršena su površna i brzo izvedena istraživanja te su se u predjelu subselije (iza križnih pilastara) ukazali iznimno široki temelji koji teku na razmeđi brodova i zalaze pod križne pilastre. Nejasno je zbog čega široki temelji nisu zatečeni ispred križnih pilastara, u prednjem dijelu Katedrale, gdje su zatečeni znatno uži temelji?“

U knjizi M. Obad-Vučina iz 2021. (Antička jezgra starokršćanskoga biskupskoga središta Pule, str.74, bilješka 83, nacrt 10.4.1., str. 247) Jupiterov je hram prikazan na tlocrtu Katedrale te  je razvidno da uži temelji ispred križnih pilastara odgovaraju temeljima ispod uzdužnih zidova dvorane hrama, a široki temelji u predjelu subselije udovoljavaju temeljenju širokih anta i krupnih baza rimskih stupova na istočnome trijemu rimskoga hrama.               

1945./47. g.M. Mirabella Roberti utvrđuje nedosljednost obnoviteljskog zahvata okončanog 1927. te dodatno spušta prednju stranu prezbiterija i sužava ga, kako stupovi uz svetište ne bi bili temeljeni na podiju svetišta već na podu bazilike. Korigira položaj ambona i pluteja postavljenih 1927. na prednjoj razini prezbiterija, budući da istraživanja ukazuju da su izvorni ranokršćanski amboni bili temeljeni ispred prezbiterijalne zone bazilike (čiji pronađeni ostatci ne omogućavaju obnovu).

 Opsežnijim obnoviteljskim zahvatom interijera iz 1924./27. i zahvatom na prezbiteriju iz 1945./1947. Katedrala poprima današnji izgled.

Prema Mirabella Robertiju ranokršćanska je bazilika Sv. Marije posvećena 12. rujna 425. godine (dies dedicationis eclesiae). Obljetnica posvećenja pulske Katedrale slavi se 12. rujna.

Katedrala Uznesenja Marijina u Puli jedinstven je živi spomenik sakralne graditeljske baštine Europe u kojoj se vjera u Isusa Krista slavi već duže od tisuću i pet stotina godina.

LITERATURA: Marija Obad-Vučina, Katedrala Uznesenja Marijina u Puli, Pula 2007., Antička jezgra starokršćanskoga biskupskoga središta Pule, Pula 2021.

Najave