Proslavljena 80. obljetnica mučeništva bl. Francesca Bonifacia

U župi Krasica, koja se nalazi između Buja i Grožnjana, župi i mjestu gdje je kao svećenik službovao bl. Francesco Bonifacio, na dan njegova mučeništva 11. rujna proslavljena je 80. obljetnica njegove mučeničke smrti.

Na početku misnog slavlja ispred župne crkve okupljene hodočasnike i domaće pozdravio je župnik Krasice vlč. Miroslaw Paraniak. Misno slavlje je predvodio mons. Ivan Štironja, biskup porečki i pulski. On je u propovijedi podcrtao evanđeoske riječi u kojima se ocrtava život i smrt svakog mučenika: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“ (Iv 12,23-28) te rekao: „U ovim riječima vidimo temeljni paradoks kršćanske vjere. Ove Isusove riječi nisu poziv da se prezre zemaljski život, niti da ga se omalovaži. Kršćanin cijeni zemaljski život jer zna da je život Božji dar. Isus po ovim riječima poručuje da se do prave sreće i radosti ne dolazi sebičnim čuvanjem života nego zalaganjem i darivanjem sebe za braću i sestre, osobito za siromašne, bolesne i nemoćne, za sve koji su u potrebi.“

Biskup je usporedio bl. Francesca s odlomkom evanđelja: „Crkva nam danas stavlja pred oči primjer mladog svećenika bl. Francesca Bonifacia, koji je mučen i ubijen iz mržnje prema vjeri. Misteriozno je nestao sa zemaljske scene na današnji dan 1946. godine. Komunistička mržnja nije umanjila kršćansku ljubav u srcu bl. Francesca, nego ju je potakla i raspirila u korist onih kojima ga je Crkva poslala. Zrno ljubavi koje je tim zločinačkim činom posijano u zemlju, nije ostalo bez ploda. Njegova mučenička smrt ostvarenje je Isusovih riječi: ‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.’“

„Don Francesco je ostao uz svoje vjernike i onda kada je bilo opasno biti svećenik, kada je vjera bila progonjena, a život i dostojanstvo kršćana ugroženi.“, rekao je mons. Štironja te nastavio: „Unatoč valu mržnje koji je komunistička vlast širila, ostao je vjeran svom svećeničkom pozivu, ostao je vjeran Kristu koji ga je pozvao u svećeništvo, ostao je vjeran svom biskupu i Crkvi koja ga je poslala u Krasicu. Kao što pšenično zrno posijano u zemlju donosi rod, tako je Blaženikov život postao sjeme koje donosi rod u životima onih koji ga slijede u ljubavi prema raspetom Isusu. I mi smo pozvani biti zrno koje donosi mnogo roda, u svojoj obitelji, u svojoj radnoj organizaciji, u svojoj župnoj zajednici. I mi smo posijani u svoju svakodnevnicu. Posijani smo u plodnu zemlju svojih obitelji, u suhu zemlju vlastitih obveza, u škrtu zemlju pitanja bez odgovora. Svaka naša životna situacija svojevrsno je zrno koje bacamo u zemlju kako bi donijelo novi rod. I sve to zalijevamo molitvom i žrtvom, predajemo Božjoj volji i milosti kako bi nastao novi rod.“

Zahtjevnost evanđelja i dosljednost istinskih učenika ocrtava se u životu mučenika. Propovjednik je rekao: „Isusove riječi: ‘Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom’, stoje pred nama kao središte našega kršćanskog života. Nismo samo pozvani vjerovati u Krista, nego ići za njim. A ići za Kristom znači prihvatiti njegov način života: služiti, ljubiti, opraštati, ostati vjeran i onda kada je teško. Blaženi Francesco je ostao vjeran. Njegovo svjedočanstvo posebno snažno govori nama koji imamo svoje poteškoće i križeve. Naše mučeništvo i umiranje sebi događa se kroz svakodnevno umiranje svojoj sebičnosti, oholosti, želji za osvetom, ravnodušnosti, strahu…“

Biskup Štironja je istaknuo gdje i u čemu to zrno pada na zemlju: „Svaki put kada oprostimo umjesto da uzvratimo, jedno pšenično zrno pada u zemlju i donosi rod; svaki put kada učinimo dobro djelo, pšenično zrno pada u zemlju; svaki put kada ostanemo vjerni istini, jedno pšenično zrno pada u zemlju; svaki put kada pomognemo slabome, kada posjetimo usamljenoga, kada ohrabrimo bolesnoga. Svaki put kada molimo za onoga koji nas je povrijedio, jedno pšenično zrno pada u zemlju. Bog može učiniti da iz tog sitnog i skrivenog zrnja dobrote izrastu plodovi novoga života.“

Odgovor na pitanje što je svetost mons. Štironja je pronašao u Isusovim riječima: „Na kraju današnjeg Evanđelja čuli smo Isusov vapaj, koji izriče njegovu ljudsku osobinu: ‘Duša mi je sad potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? Ali zato dođoh u ovaj čas!’ Isus nije bez osjećaja pred patnjom. I On se boji, osjeća strah i tjeskobu. Ali unatoč tomu kaže: ‘Oče, proslavi ime svoje!’ Ove riječi nas podsjećaju na herojske čine naših mučenika: bl. Francesca Bonifacia, bl. Miroslava Bulešića, bl. Alojzija Stepinca, bl. Drinskih mučenica. Svetost ne znači da čovjek ništa ne osjeća, da se ne boji ili da mu nije teško. Svetost znači da, usprkos strahu i teškoći, čovjek kaže: ‘Gospodine, neka bude tvoja volja.’ Mučenik nije čovjek koji se ne boji, nego čovjek koji više ljubi Isusa nego što se boji onoga što mu ljudi mogu nauditi.“

„Zato danas ne slavimo samo Blaženikovu smrt, nego vjernost; slavimo činjenicu da nasilje nema posljednju riječ. Posljednju riječ ima Bog. Posljednju riječ nema muka i smrt nego život i uskrsnuće. Pšenično zrno može izgledati da je nestalo u zemlji, no, u isto vrijeme došao je do izražaja život koje zrno skriva u sebi. Život mučenika nije nestao, nego se predao u Božje ruke. Molimo danas bl. Francesca da nam izmoli ovakvu vjernost: da ne živimo sebi već Kristu; da ne tražimo uvijek lakši nego pravi put; da ne dopustimo da nas strah od ljudi udalji od istine; da znademo svoje svakodnevne križeve pretvoriti u dar ljubavi i služenja braći i sestrama. A kada jednom dođe naš posljednji čas, neka i naš život, sa svim svojim slabostima, žrtvama i svim dobrim djelima, bude poput pšeničnog zrna položenog u Božje ruke, zrna koje će donijeti plodove vječne radosti i mira.“, zaključio je biskup Štironja.

Nakon popričesne molitve biskup je izmolio blagoslovnu molitvu za obnovljeni i novootvoreni pastoralni prostor u župnoj kući koji će se koristiti kao spomen-soba bl. Francescu te za potrebe pastorala i hodočasnika. Zahvalio je radnicima koji su se angažirali u uređenju tih prostora, a zatim blagoslovio te novouređene prostore. Prije blagoslova pohvalio je župnu zajednicu koja je, kako je rekao biskup: „brojem mala, ali duhom velika“.

Podsjećamo: bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu, u tadašnjoj Tršćansko-koparskoj biskupiji, danas Koparska biskupija, 7. rujna 1912. Bio je drugo od sedmero djece u obitelji Giovannija Bonifacija i Luigie Busdon. Klice vjerskog života mladi Francesco nalazi u obitelji u kojoj je dan započinjao i završavao molitvom te svakodnevnim obiteljskim pohađanjem sv. mise u samostanskoj crkvi sv. Franje – franjevaca konventualaca. Duhovnu notu obitelji je napose davala majka, koja je svakodnevno pohađala sv. misu u šest sati (kasnije ne bi mogla zbog brojne djece). Obitelj živi skromnim i skladnim životom: otac je bio ložač na malim parobrodima koji su Trst povezivali s raznim mjestima na istarskoj obali, a majka je bila domaćica koja se brinula za kuću i djecu.

U dvanaestoj godini, 1924. godine, odlazi u Malo sjemenište u Kopru (u ovom sjemeništu boravio je i bl. Miroslav Bulešić, kao i drugi pripravnici za svećeništvo iz Istre). Njegov mladenački lik krase vrline: blagost, poslušnost, uslužnost te spremnost pomoći kolegama u potrebi. Francesco ima i svoj križ koji strpljivo nosi, a riječ je o bronhijalnoj astmi koja će ga pratiti cijeloga života. Francesca i njegovu obitelj sustiže jedna velika kušnja i križ. Na Badnjak 1931., kad je Francesco bio u trećem razredu liceja, umire mu otac.

Za vrijeme ljetnih praznika Francesco okuplja svakog dana piranske sjemeništarce tako da u ljetnim praznicima ne mijenjaju ritam duhovnog života. Skupina od osam, devet prijatelja svaki dan pristupa svetoj misi, obavlja zajedničko razmatranje, pohod Presvetom Otajstvu, moli krunicu, tjedno obavlja sv. ispovijed i mjesečno duhovnu obnovu.

Nakon završene gimnazije, liceja polazi 1932. u Centralno teološko sjemenište u Gorici. Francesco osjeća poteškoće u studiju, ali uporno ih svladava i tako napreduje u svom kršćanskom i intelektualnom sazrijevanju.

U crkvi sv. Justa u Trstu, na blagdan sv. Ivana apostola i evanđelista, 27. prosinca 1936. godine zaređen je za svećenika. Prvu sv. misu slavio je u svom rodnom Piranu 3. siječnja 1937. godine, u crkvi sv. Jure. Vrlo kratko (svega tri mjeseca) postavljen je za pomoćnika u Piranu. Tu su ga svi zavoljeli, a naročito mladi koji su osjetili da ih je svojim nastupom osvojio.

S prvim danom travnja 1937. započinje službu pomoćnika u službi u Novigradu. Tu ostaje, zajedno s majkom, sestrom Romanom i bratom Giovannijem nešto više od dvije godine. Odmah se uključuje u društveni život tog gradića, među ribare, pomorce, zemljoradnike i male zanatlije. Zdušno se zalaže za mlade, naročito u katehizaciji. Obraća se jednostavno župljanima, posjećuje bolesnike, starce i seljake po okolnim kućama. Svima se stavio na raspolaganje. Pomaže siromasima malenim ekonomskim i praktičnim pomoćima. Oko njegove ispovjedaonice okupljaju se mornari, seljaci, kao i oni koji žele izvanredna ispovjednika.

Novi tršćanski biskup mons. Antonio Santin 1. srpnja 1939. premjestio ga je u Krasicu. To je bila kapelanija župe Buje, ali skoro nezavisna, osobito u pastoralnom radu. Premještaj prihvaća u poslušnosti. Kapelanija Krasica obuhvaća nekoliko razbacanih sela na vrlo širokom prostoru s nekih 1300 stanovnika. Ima crkvu sa zvonikom, groblje i župnu kuću na osami. Župna kuća ima dva kata i tavan, ali je neuređena, nema električne struje, vodu treba nositi s obližnjeg bunara. Hrabri svoje ukućane koji su bili razočarani novim okolnostima u odnosu prema prijašnjem stanju u Novigradu.

Razvija veliku pastoralnu djelatnost sa svima, a naročito s djecom, mladima, bolesnicima, siromašnima i starcima. Iskustvo stečeno u Novigradu pomaže mu u organiziranju ministranata, poučava vjeronauk, formira pjevački zbor i dramsku skupinu. Uređuje malu knjižnicu i dio župnog stana pretvara u „oratorij“. Narod ga je zavolio i ta obljubljenost kod naroda poslije će zasmetati članovima bujske UDBA-e.

U svom dnevniku 1939. godine don Francesco spominje pripravu na smrt: „Smrt će stići, a mislim da neće jako kasno.“ Sljedeće godine piše: „Budućnost je u Božjom rukama; ne znam hoću li uspjeti još učiniti što god dobra.“ Godine 1941. u dnevniku piše: „Kada ću umrijeti? Gdje ću umrijeti? Moram se na vrijeme pripremiti.“ Godine 1945. piše: „Smrt nije iznenađenje niti kruta sudbina, ona je početak vječnog života i vječne sreće.“ Svjestan je, zbog političkih okolnosti da može nastupiti i vrijeme mučeništva: „Isus traži i krv i život Pripremimo se ako bude trebalo i na mučeništvo. Nalazimo se u teškim vremenima. Budimo sveti, pa bude li trebalo i do mučeništva.“ Jednako tako piše: „Najvažnije je na ovome svijetu dobro umrijeti.“ Godine 1946., već blizu smrti, piše u dnevniku još zahtjevniji izraz: „Tko nema hrabrosti umrijeti za svoju vjeru, nedostojan je i nazivati se vjernikom.“

Uhitili su ga, mučili i puni mržnje divljački ubili 11. rujna 1946. godine. u 34. godini života na dramatičan i misteriozan način. Neki od svjedoka su potvrdili da su ga vidjeli ‘u društvu’ dvojice jugoslavenskih milicionera, a nekoliko metara dalje primijetili su još dvojicu milicionera. Njegovo tijelo nikada nije nađeno niti se sa sigurnošću može pretpostaviti gdje bi se moglo nalaziti. Nagađanja su mnoga: skriveno je i zakopano u obližnjem polju, potajno pokopano u groblju u sv. Vidu, bačeno u jamu ili nešto slično. Svakako je sigurno da je ubijen zbog vjere. Mučenik!

Nakon brojnih poteškoća i obrata (prekida i nastavljanja, obnova biskupijskog procesa i drugih poteškoća) konačno je zaključen dugačak biskupijski postupak za beatifikaciju don Francesca u Trstu u katedrali pod predsjedanjem biskupa mons. Eugenija Ravignanija 22. ožujka 1998. godine. Svečano proglašenje blaženim proslavljeno je u katedrali sv. Justa u Trstu 4. listopada 2008. godine gdje je on bio zaređen za svećenika.

Detaljnije o životu bl. Francesca Bonifacia:
https://www.biskupija-porecko-pulska.hr/bl-francesco-bonifacio/
https://www.miroslavbulesic.com/wp-content/uploads/2023/04/Bonifacio-knjizica.pdf