Proslavljen blagdan bl. Miroslava Bulešića u Lanišću
Sv. Misom uočnicom proslavljen je blagdan bl. Miroslava Bulešića u mjestu njegova mučeništva
Večer uoči 79. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića, 23. kolovoza 2026. u Lanišću je proslavljen blagdan njegove proslave za nebo svečanim večernjim misnim slavljem kojeg je uz domaćeg porečkog i pulskog biskup mons. Ivana Štironju predvodio i propovijedao mons. Željko Majić, banjalučki biskup. Pjevanje je predvodio združeni zbor pjevača buzetskog dekanata.
Biskup Majić u propovijedi usmjerio domaće i hodočasnike na razumijevanje kršćanskog mučeništva. Tumačeći kako se „kroz Kristovu logiku križa smrt ne promatra kao konačni poraz, nego kao svjedočanstvo vjernosti, ljubavi i plodnosti za Crkvu“. Istaknuo je da se na mjestu njegove smrti danas ne slavi mržnja nego pobjeda ljubavi i život koji je iznikao iz žrtve. Prostor na kojem je nasilje pokušalo utišati glas je mjesto koje i dalje govori, moli i okuplja vjernike: „Danas stojimo na svetome mjestu. Mjesto na kojem se dogodila smrt jednoga čovjeka postalo je mjesto života; mjesto na kojem je prolivena krv postalo je mjesto molitve; mjesto na kojem je nasilje pokušalo utišati jedan glas postalo je mjesto s kojega taj glas i danas govori.“ Te nastavio: „Ne vjerujemo u svijet u kojem nema patnje. Ne vjerujemo u život u kojem će pravednik uvijek biti pošteđen. Ne vjerujemo da će istina uvijek odmah pobijediti. Ali vjerujemo da zlo nema posljednju riječ. Vjerujemo da smrt nema posljednju riječ. Vjerujemo da posljednju riječ ima Bog.“
Propovjednik je naglasio: „Mučenik čovjek koji je u najtežem trenutku svoga života znao komu pripada. Miroslav Bulešić nije tražio smrt. Nije želio biti junak. Nije tražio sukob. Nije tražio da njegovo ime jednoga dana bude zapisano u knjigama. Htio je biti svećenik po Srcu Isusovu: služiti Bogu, slaviti sv. Misu, dijeliti sakramente, naviještati i svjedočiti evanđelje, ostati uza svoj narod. I kada je došao čas kušnje, nije napustio ono što mu je Gospodin povjerio. U tome je veličina njegova svjedočanstva. Jer mučenik nije čovjek koji traži smrt. Mučenik je čovjek koji ne napušta Krista ni pred smrću.“
Mučeničku smrt bl. Miroslava protumačio je kroz evanđeosku sliku pšeničnog zrna: „ono što umire donosi plod, a njegov život postaje sjeme koje nastavlja djelovati u zajednici. Svetost tog mjesta proizlazi iz povezanosti mučenika, Krista i naroda kojem je služio.“ Mons. Majić je suprotstavio ljudsku logiku, prema kojoj je smrt poraz, i Božju logiku, prema kojoj se u darovanju do kraja očituje proslava. Božji putovi se ne poklapaju s ljudskim mjerilima, ali upravo zato mijenjaju pogled na patnju.
Mons. Majić je spomenuo i brojne svećenike, redovnike i redovnice koji su stradali u ratnim i poratnim nasiljima na području njegove biskupije u Drugom svjetskom ratu, poslije njega i za vrijeme Domovinskog rata: „Banjolučka biskupija koja je kroz svoju noviju povijest prošla kroz iskustvo križa čuva uspomenu na 48 duhovnih osoba (svećenika, redovnika i redovnica) stradalih i ubijenih iz mržnje prema vjeri – in odium fidei tijekom 20. stoljeća, ponajviše u razdobljima Drugog svjetskog rata, komunističkog poraća te Domovinskog rata. Među njima s posebnom zahvalnošću Bogu spominjemo četvoricu svećenika svjedoka vjere iz Drugoga svjetskoga rata za koje smo od Svete Stolice dobili odobrenje da pokrenemo dijecezanski postupak za proglašenjem blaženima i isto toliko svećenika ubijenih u Domovinskom ratu i jedne časne sestre za koje ćemo uskoro zatražiti odobrenje Svete Stolice da i za njih pokrenemo dijecezanski postupak: vlč. Valdemar Maksimilijan Nestor, vlč. Juraj Gospodnetić, vlč. Krešimir Barišić, vlč. Ante Dujlović, vlč. Ratko Grgić, vlč. Ivan Grgić, vlč. Filip Lukenda i s. Cecilija Grgić, vlč. Tomislav Matanović. Njihova imena duboko su utisnuta u srce vjernika Banjolučke crkve. I zato danas sebe ovdje s vama ne vidim kao biskupa gosta i propovjednika nego osobu koja razumije bol kroz koju je prošlo ovo mjesto i Biskupija prije skoro 80 godina, 24. kolovoza 1947., ali i zahvalnost Bogu što nam je podario ovakve uzore koje nikakva prijetnja pogibijom i mačem nije mogla rastaviti od ljubavi Kristove.“
Ti mučenici predstavljeni su kao uzori koji pokazuju da je moguće ostati vjeran i kada vjerski i nacionalni identitet bivaju napadnuti. Zatim je biskup Majić s povijesnog sjećanja prešao na sadašnji trenutak i pozvao vjernike da uđu u školu križa, vjernosti i praštanja te posebno pozvao roditelje, mlade, svećenike, redovnike i redovnice da vjeru žive autentično, a ne samo kao tradiciju: „Možda naše vrijeme neće tražiti od nas krv mučeništva. Ali naše vrijeme itekako traži svjedoke. Traži ljude koji će biti vjerni kada je lakše biti nevjeran. Očeve i majke koji će svojoj djeci prenijeti vjeru. Mlade koji se neće stidjeti Krista. Svećenike koji će ostati vjerni svome pozivu. Redovnike i redovnice koji će pokazati da se život može potpuno darovati Bogu. Kršćane koji neće vjeru svesti na običaj i tradiciju. Jer najveća opasnost za vjeru nije uvijek progon. Sjetimo se kako nam je vjera bila živa za vrijeme nenaklonoga komunističkoga vremena i progona. Veća je opasnost ravnodušnost. Ne mržnja prema Bogu, nego život kao da Boga nema. Ne otvoreno odricanje od Krista, nego tiho udaljavanje od njega. Zato, dok danas stojimo na ovom svetom mjestu, zahvalimo Gospodinu za dar bl. Miroslava Bulešića. Zahvalimo mu za sve svjedoke vjere. Zahvalimo za svaku prolivenu krv koja nije postala sjeme mržnje, nego sjeme vjere i novoga života.“
Na koncu misnog slavlja iz župne crkve sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile po Lanišću krenula je procesija sa svijećama i relikvijama bl. Miroslava Bulešića. Po povratku u crkvu mons. Željko Majić blagoslovio je narod s relikvijama blaženika.
