Drugi dan trodnevne duhovne priprave za 79. obljetnicu mučeništva bl. Miroslava Bulešića
Nastavljena su dekanatska hodočašća kao duhovna priprema za blagdan bl. Miroslava Bulešića
Porečka i Pulska biskupija nastavlja se pripremati za proslavu 79. obljetnice mučeničke smrti bl. Miroslava Bulešića. 21. kolovoza 2026. bio je drugi dan trodnevne priprave. Kap i prvog dana vlč. Josip Mašina, župnik u Lanišću nakon molitve ispovijedi, zlatne krunice i litanija bl. Miroslavu održao je hodočasnicima iz Rovinjsko-kanfanarskog i Vodnjanskog dekanata duhovni nagovor pred misno slavlje koje je predvodio i propovijedao preč. Bernard Jurjević, vodnjanski dekan, pjevanje je animirao župni zbor Sutivanca kojeg predvodi vjeroučiteljica Helga Vrh.
Preč. Bernard je na početku propovijedi spomenuo da još uvijek 79, skoro i 80 godina nakon smrti i mučeništva bl. Miroslava Bulešića imamo osjećaj da i dalje postoji u nekim trenutcima u nekih ljudi šutnja i strah govoriti o toj temi. Te da se na poseban način to može primijetiti kod nekih kojima to nije baš ugodna tema te je rekao: „Pitajući se kako je to moguće, shvatio sam da sam pomalo i sam poput saduceja i farizeja koji postavljaju pitanja Isus Krist. Kad mi je došao u ruke duhovni dnevnik bl. Miroslav Bulešića i nakon toga misli iz dnevnika bl. Francesca Bonifacia shvatio sam da sam farizej i saducej koji postavlja pitanja drugima, a ne postavlja pitanja i samome sebi.“
Propovjednik je istaknuo kako: „Diraju riječi bl. Miroslava kada je često znao prozivati samoga sebe: ‘Gospodine, oprosti što te premalo volim!’ Shvatio sam koliko je bio duboko svjestan blizine i ljubavi Božje, čak i u trenucima straha, tjeskobe, ne samo za sebe, nego za ljude koji su mu povjereni. Svjestan različitosti ljudi koji su mu povjereni. Pred sobom nije imao ljude koju su bili obilježeni svojim ograničenostima ili svojom nacionalnošću, nego je prije svega pred sobom imao ljude, čovjeka, djecu, mlade, majke, očeve, bake i djedove.“
„Iščitavajući njegov duhovni dnevnik“, nastavio je pre. Bernard, „shvaća se njegova vizija, koliko je ljubio BD Mariju, koja uvijek na svim ikonama, na svim slikama, svojom rukom ukazuje na Krista. Bl. Miroslav Bulešić i bl. Francesco Bonifacio svojim načinom života nastojali su biti produžena ruka koja je uvijek usmjeravala ljude prema Kristu. I snaga riječi koje je u svojom trenutku mučeništva, davanje svoga života u potpunosti Kristu, riječi u kojima kaže da je njegova osveta oprost, govori o dubini njegove ukorijenjenosti u ljubav Božju.“
Dekan Jurjević je podsjetio da je bl. Miroslav često nosio u sebi strah i drhtanje u svojoj životnoj svakodnevnici, u vihoru rata, u vihoru tolikih životnih izazova, tolikih vremenskih, životnih, društvenih prilika i neprilika, koje je nosio u sebi. „Toliko puta je plakao, toliko puta se osjećao napuštenim i od ljudi, a ponekad je imao osjećaj kao da je napušten i od samoga Boga. Ali nije to shvaćao kao znak svoje udaljenosti od Boga, nego je osjećao kao da ga njegovi grijesi i njegove slabosti udaljuju od snage i izvora koji mu pomaže u toj tjeskobi.“
„Danas, i mi smo pozvali sebi posvijestiti i da vidimo“, zaključio je propovjednik, „koliko mi pomažemo drugima u njihovim strahovima, njihovim tjeskobama, pred bolešću, pred trpljenjem, pred užasnim događanjima koji se nagađaju u svijetu, ratovima, pred napuštanjima, olakom osuđivanju i koliko upućujemo na Krista te koliko sami tražimo snagu u Kristu. Bl. Miroslav Bulešić, često puta u svojim molitvama čak nije govorio ništa. Često puta nisu na njegovim usnama vidjeli micanje tih usana, ali su vidjeli pomak srca, pomak njegovih očiju, u kojima su znali prepoznati susret s Kristom. Njegova jedna od molitvi bila je ‘Gospodine, sve ono što sam ja činio loše po svojoj ljubavi ti ispravi.’
U isto vrijeme i prema istom rasporedu u Svetvinčenat je hodočastio Porečki dekanat. Vlč. Stipe Breko, župnik u Svetvinčentu je nakon ispovijedi, predvodio molitvu zlatne krunice i litanije bl. Miroslavu te održao hodočasnicima nagovor. Misno slavlje je predvodio porečki dekan Darko Zgrablić, koji je na početku primijetio kako različiti ljudi na različite načine ulaze u crkve. Kada to netko učini na neprimjeren način skloni smo se prepustiti samo i jedino suđenju i osuđivanju. Dok mi možda izvanjski ulazimo savršeno u crkvu, sve geste i pokreti su na svome mjestu, prema svim propisima i običajima, no koliko u tim gestama ima istinskog sadržaja. Farizeji i saduceji postavljajući Isusu pitanje o ljubavi, on ne daje odgovor samo o vanjštini, nego mu je bitna nutrina i sadržaj u potpunosti.
Te je nastavio: „Za razliku od onih koji možda ne znaju, ne mare, nije im stalo, nama je stalo, i toliko puta pokleknemo ulazeći i izlazeći iz crkve, toliko puta i za vrijeme svete sise spuštamo se na koljena. Koliko srca ima u tim koljenima? Sveci su već tu drugačiji. Sveci su ljudi koji drugačije kleče. Sveci su ljudi koji se spuštaju na koljena, doista s vjerom, sa srcem, poklone čitavo svoje biće. Bl. Miroslav je čovjek koji nije živio bez sadržaja. Govorio je ‘tvoj sam i sav tvoj hoću da budem’. I ne samo da želi biti njegov, Božji, Isusov, nego doista to i živi te tako i raste. Zato su sveci toliko više ‘skočili’ od nas, zato jer nisu ‘skakali’ sami. S druge strane, naši životi, čak i naše molitve, bivaju naše vlastito ‘skakanje’. Molitva nam možda više bude verbalna i jezična vježba od istinskog susreta s Bogom. Nema istinskog susreta. Koliko trenutaka naših molitava, naših ‘biti na koljenom i pred Gospodinom’ je doista i ‘biti s njim i u njemu’?“
Propovjednik ne na tragu evanđeoskog teksta nastavio propitkivati sebe i druge: „Koja je najveća zapovijed? Što je najvažnije u životu? Što ja ljubim svim srcem, svim umom, svom dušom i svom snagom svojom? Čeznem li Gospodina tako i toliko? Koliko je Bog moja čežnja? Bl. Miroslav je Boga čeznuo. Nije mu bio sva ili jedina čežnja, nego je Bog bio njemu Čežnja pisana velikim slovom. I zato su nam sveci nedostižni.“
Dekan Zgrablić je na koncu usporedio našu ljubavi i ljubav bl. Miroslava: „Koliko smo spremni ljubiti Crkvu onako kako ju je ljubio bl. Miroslav? Koliko sam spreman ljubiti Boga onako kako je Miroslav ljubio? Jer sveci su, Miroslav je čovjek pun ljubavi. Najprije za Boga, a onda i jedino za Boga. Iz te jedine ljubavi sve su druge ljubavi bile nahranjene. I zato je mogao i od svoje dvije košulje jednu košulju dati siromahu te je govorio ‘Spreman sam, žudim mučeništvo, žudim izgorjeti na oltaru za tu ljubav.’ Ljubav je jedino što daje smisla našem životu. Ljubav je jedino zbog čega se isplati živjeti. A sve naše ljudske ljubavi istinski se hrane samo na ovoj ljubavi na oltaru. Neka nam gospodin po zagovoru Blaženog Miroslava daruje da se naše srce još više otvori.“
Nakon završnog blagoslova s relikvijama bl. Miroslava Bulešića, hodočasnici i domaći nastavili su osobno častiti relikvije bl. Miroslava tražeći zagovor.
Duhovna priprava nastavlja se i 22. kolovoza u Lanišću i Svetvinčentu, a središnja misna slavlja 79. obljetnice mučeništva blaženoga Miroslava Bulešića bit će održana u 19 sati u Lanišću u nedjelju 23. kolovoza, a u Svetvinčentu u ponedjelja 24. kolovoza.
