Utorak, 25 lipnja, 2024
Novosti

Proslava sv. Jelene Križarice u Markovcu

Sveta Jelena Križarica bila je prožeta ljubavlju prema Spasitelju, pronašla je na Kalvariji Kristov križ i zbog toga je prozvana Križaricom.

U subotu, 18. kolovoza 2018. spomendan sv. Jelene Križarice proslavljen je u njoj posvećenopj crkvi u mjestu Markovac nedaleko Višnjana.

 U Porečkoj i Pulskoj biskupiji  sv. Jeleni Križarici je posvećeno čak 7 crkvica,  četiri u Buzetskom dekanatu, te po jedna u Labinskom, Umaško – oprtaljskom i Porečkom dekanatu.

Crkvica Sv. Jelene u Markovcu (Župa Višnjan) sagrađena je u XIV. stoljeću i obnovljena 1876. godine.

Na  pročelju crkvice je preslica s jednim zvonom. U crkvi je zidani oltar s drvenim retablom i likovima svete  Jelene, svete Agate i svetog Antuna. 

Na početku svete mise župnik vlč. Dariusz Szymanski naglasio je kako ga veseli činjenica da se u ovoj crkvici okupljamo čak tri puta godišnje, što nije slučaj za druge crkvice. Misa se ondje služi na  spomendan Sv. Agate, 5. veljače, kada se održava tradicionalno ljubljenje relikvija te blagoslov žena, za tu prigodu dolaze i žene iz susjednih župa. Druga prigoda je na blagdan sv. Marka, 25. travnja, po kojem je i  mjesto Markovac dobilo ime, na blagdan sveca održava se procesija po mjestu s tradicionalnim blagoslovom polja. Treća prigoda je 18. kolovoza, na spomendan sv. Jelene.

Propovjednik je podsjetio na životopis Sv. Jelene kojeg je ukomponirao u  pomno odabrana čitanja,  ulomak o ‘Ženi vrsnoj’ i Evanđelje o blaženstvima te je naglasio kako joj slava nije „udarila u glavu“, kad je iznenada i preko noći prevalila put „od konjušnice do sabornice”, za razliku od mnogih kojima smo svjedoci u današnjem vremenu.

Sv. Jelena, rođena u III. stoljeću u maloazijskoj pokrajini Bitniji, krenula je naime, upravo iz konjušnice, a stigla do položaja i časti Auguste, majke rimskoga cara Konstantina Velikog, koji je prestao progoniti kršćane. I pritom se, u svojoj skromnosti i dobrotvornosti, nimalo nije promijenila!

Jelenu, djevojku iz siromašne obitelji, mora da su resile naročite vrline kad ju je u štali, gdje je čistila, opazio i za ženu uzeo potencijalni rimski car Konstancije Klor. Ipak, godine 293. kad je on doista proglašen cezarom, morao je – kako su običaji nalagali – oženiti ženu plemenita roda, pa je Jelena potisnuta u drugi plan, premda mu je već bila rodila sina.
 
Skromno i u sjeni, kako je za djetinjstva i naučila, Jelena je nastavila tiho živjeti sve do 306. godine, kad je njezin sin Konstantin na prijestolju naslijedio oca. Tad je on, ne časeći časa, svoju pobožnu majku pozvao na carski dvor, a njezin lik dao utisnuti u kovani novac. U znak zahvalnosti za sve što je brižnim odgojem u nj usadila, obasuo ju je svim počastima.
 
Jelena se zarad toga nije uzoholila (kako se prečesto događa s malim ljudima kad dosegnu velike uloge!), već je svoj položaj koristila za još veća dobra djela. Priskakala je u pomoć nevoljnicima svih vrsta, bolesnicima, sirotinji, zatvorenicima… Na bogoslužje je redovito dolazila u skromnim haljama, te bi se izmiješala s pukom, ne tražeći za sebe mjesta u prvim redovima. Prihvaćajući da bude ”zadnja” , postajala je ‘prva’.
 
Kad joj je već bilo osamdesetak godina, odvažila se na hodočašće u Svetu Zemlju. Tamo se založila za gradnju bazilika u Betlehemu i na Maslinskoj gori, a uz taj njezin pohod vezana je i divna legenda koja joj je donijela nadimak ”Križarica”. Po toj predaji, ona se na brdu Kalvariji dala u temeljita iskapanja, sve dok nije otkrila tri križa i odvojeni natpis ‘Isus Nazarećanin kralj židovski’. Da bi ustanovila koji je križ doista bio Isusov, dovela je jednog teškog bolesnika i polagala ga na svaki od križeva. Čim se dodirnuo onoga na koji je bio pribit Spasitelj, u tren oka potpuno je ozdravio!
 
Sveta Jelena umrla je između 328. i 330. godine. Sin Konstantin Veliki rodni joj je Drepanum dao preimenovati u Helenopolis, a uz njezin grob u rimskom mauzoleju odmah se počelo okupljati mnoštvo naroda štujući je kao sveticu.

IZVORI:

 ( poslala: jedna dopisnica)

 

Najave