Srijeda, 22 svibnja, 2024
Novosti

Posljednji dan trodnevnice uoči sv. Maura

Svetu misu u porečkoj katedrali, u ponedjeljak 20. studenoga, posljednjega dana trodnevnice uoči svetkovine sv. Maura, predvodio je preč. Jakov Rađa, katedralni propovjednik zagrebačke katedrale i Povjerenik za pastoral duhovnih zvanja i promotora kršćanskih poziva Zagrebačke nadbiskupije.

U prvom dijelu homilije, preč. Rađa pojasnio je događaj opisan u Knjizi o Makabejcima. „Odlomak nam govori kako vladar Antioh Epifan  pokušava helenizirati izraelski narod i malo pomalo uzima im njihovu posebnost, simbole, a cijela ta kriza kulminira u činjenici da je stavio na oltar sliku jednog poganskog boga. Ta epizoda u izraelskoj povijesti je poznata kao grozota pustoši, jer u srcu, gdje je oltar gdje čovjek ulazi u odnos s Bogom dolazi jedna druga slika, koja više nije Božja“ rekao je propovjednik, te ukazao na činjenicu, kako je  Antioh Epifan znao da ne smije narodu ukinuti ono do čega im je najviše stalo. „Nije dokinuo slavlje pashe, niti dan velikoga oprosta, već je dotaknuo onaj dio njihova života u vjeri koji je bio svakodnevni. Stavio je sliku na oltar večernje žrtve, gdje se svakodnevno prinosila žrtva“. U tom je kontekstu, preč. Rađa povukao paralelu s nama. „Živimo u društvu u kojem je Božić i Uskrs ostao, papu nam nisu maknuli s televizije, vidimo ga ponekad, ali tamo gdje se određuje svakodnevica našega života, stvarni, dnevni prioriteti, tu su ušli neki drugi parametri, neki drugi kriteriji, i tu malo po malo gubimo sebe. Malo po malo ulazimo u tamu, živimo u svijetu u kojem više nisu pravi prioriteti u središtu našega života“. Na te misli nadovezao je osvrt na misno evanđelje koje govori o susretu Boga u tami, tj. susretu Isusa i jednog slijepca.

Ukazao je na činjenicu, kako se taj susret događa u Jerihonu, gradu koji ne bio nepokoriv. No, „samo Bog može osvojiti taj grad, simbol zatvorenosti ljudskoga srca za susret s Bogom.“

Propovjednik je upozorio, kako postoje razne vrste sljepila. „Čovjek može ne vidjeti fizičku svjetlost, ali može biti i slijep u odnosu na Božju ljubav, može biti slijep u odnosu na to da vidi Boga u svome životu. Može vidjeti savršeno fizičkim očima, a oči srca su mu zatvorena. Hodamo ulicama naših gradova, mjesta, vidimo tolike ljudi kojima je pogled spušten, koji mrmljaju cijele dane, koji nemaju ništa lijepo za reći, koji nisu zahvalni. Premda vide, oni ne vide.“ Vraćajući misao na slijepca, podsjeća kako evanđelist opisuje da on ne samo da ne vidi, nego i sjedi kraj puta. „To je čovjek koji je skrenuo s puta, i prosi, milostinju“, jer nastavio je propovjednik „kad čovjek nema oči da vidi Božju ljubav, kada je kraj puta, ide nekom svojom stazom, počinje prositi, i počinje tražiti od drugih da mu dadu ono što mu nedostaje: da mu daju odobravanje, potvrdu, ljubav, toplinu, nježnost, ono za čime svatko od nas čezne“. No, taj slijepac iako nema oči da vidi, ima uši da čuje i čuje da prolazi Bog koji spašava, i tada povika „Isuse, Sine Davidov smiluj mi se!“. Dakle, ne govori, nego viče Bogu koji spašava. „On priznaje da Bog spašava. Prepoznaje Boga koji prolazi, koji spašava u onome što je za Boga bitno, a to je Njegovo smilovanje, Njegovo milosrđe, Njegova ljubav.“

Preč. Rađa je posvijestio kako u toj kratkoj molitvi „smiluj se meni“ je sažeto sve: Bog koji spašava, Bog smilovanja i ljubavi, ali u toj molitvi je i on, slijepac. „Toga uvijek moramo biti svjesni, ako želimo da naša molitva dopre do Boga, ona mora u sebi sadržavati te dvije dimenzije: tko je Bog i tko smo mi.“

 Ukazujući pak na mnoštvo koje ga je ušutkavalo, propovjednik je naglasio, kako „izvan nas i u nama postoje brojne silnice koje nas ušutkuju, koje nam govore da nam je dobro u tami i da ju zaslužujemo,  da se pomirimo s našim načinom života i s činjenicom da ne znamo opraštati da ne znamo ljubiti, da ne znamo biti u zajedništvu. One nam govore da ne vapimo, da ne molimo“.

Ali ovaj se čovjek nije dao ušutkati, a Isus se zaustavi. „Kako je lijepo zaustaviti Isusa. Kako je lijepo naći način da On stane pokraj nas. To je uspio ovaj čovjek koji je vapio, koji se oslonio na svoju nemoć, na svoju sljepoću. On je slijep, stoji ne hoda, on je kraj puta. Možemo reći da ga je smrt sa svih strana obuhvatila, ali on zna da to nije život i to je njegova snaga“ rekao je propovjednik, te nastavio „snaga ovoga čovjeka je svijest o tome da on zna da je stvoren za nešto više, da se ne miri sa svojim stanjem. On zna da je slijep, i zato su u puno težem položaju pismoznanci i farizeji koji misle da vide, koji misle da je s njima sve u redu, no oni ne vape, oni ne uspijevaju od Isusa uzeti ono što im on može dati, oni misli da je s njima sve u redu.“ U tom je kontekstu podsjetio, kako se i nama u životu može dogoditi „da nam se stvori debela koža tamo gdje smo doživjeli neku traumu. Može se dogoditi da postanemo neosjetljivi. No, ovaj čovjek to nije dopustio, nego je upravo te svoje rane, traume, nesposobnost, nemogućnost, donio pred Boga“.

Isus ga upita „što hoćeš da ti učinim“. „Možemo se pitati što bismo mi odgovorili na to pitanje da nas Isus to pita. Ima toliko ljudi koji odgovorili ‘Gospodine da ozdravim, Gospodine da imam više materijalnih dobara, Gospodine…’ Razne su naše molitve s kojima dolazimo pred Boga, a on će ‘Gospodine da progledam’“. Pojašnjavajući taj vid, ukazao je na grčki glagol koji u prijevodu znači: da gledam gore, da gledam odozgor. „Mi svi savršeno dobro vidimo odozdo, ali gledati stvari odozgor, gledati Božjim očima to nam ide teško. Znamo gledati stvari iz ljudske perspektive, one mravlje, ali iz Božje, odozgor to nam teško ide.“

Isusove riječi „progledaj, vjera te tvoja spasila“, preč. Rađa je pojasnio „naša vjera spašava, ona mijenja naše srce i hrani se činjenicom našega siromaštva. Ovaj čovjek se oslanja na svoju bijedu i siromaštvo da bi ušao u autentičan odnos s Bogom“. Propovjednik je ukazao i na zanimljivost: slijepac zove Isusa po imenu. „Samo se prijatelja zove po imenu. Ovaj čovjek je prijatelj s Isusom, poznaje ga. Tko su Isusovi prijatelji? Tko umije zaustaviti Isusa? Oni koji su svjesni svoga siromaštva, svoga sljepila. Koji su svjesni onoga što im nedostaje i ne mire se s time, već žele više za svoje srce, za svoj život. To je Radosna vijest  za sve nas: ne trebamo se promijeniti da  bi došli savršeni pred Isusa. Pred Njega možemo doći takvi kakvi jesmo. I baš zato jer smo siromašni, jer nam toliko toga nedostaje, baš to je najveći alat koji imamo u rukama da možemo zaustaviti Isusa, da možemo biti u odnosu s Njime, zazvati Ga po imenu i primiti nešto od Njega“.

 Na kraju homilije je preč. Rađa naglasio, kako ovaj čovjek koji progleda više ne sjedi, već hoda, i to ne za bilo kim, već za Isusom. „Postaje njegov učenik slaveći Boga. U njegovom središtu sad je Bog, okrenut je prema Isusu, on sad više nije u središtu svoga života, nego netko drugi. Neka nam po zagovoru sv. Maura Gospodin daruje da i znamo u ovome slijepcu prepoznati pravog, Isusovog učenika. On nema ime, zato jer je on svatko od nas. Pozvani smo se u njemu se prepoznati i biti pred Bogom na način kako je on bio.“

Predavanje o porečkom kaptolu

Nakon mise je povjesničar Marino Martinčević, kustos zavičajnog muzeja Poreštine, u Istarskoj sabornici, održao predavanje “Postanak i razvitak porečkoga katedralnog kaptola do 1828. godine” . Iako je to porečki katedralni kaptol bio neizostavna sastavnica crkvenog života Porečke biskupije, do sada mu nije bilo pridavano dovoljno pažnje kako u crkvenoj, tako i u općoj historiografiji. Kroz predavanje će biti pojašnjen sam pojam Porečkoga kaptola, njegov nastanak i razvitak do 1828. godine kada dolazi do značajnih promjena u organizaciji istočnojadranskih biskupija.

Najave