Nedjelja, 14 travnja, 2024
Poruke biskupa

Poruka mons. Ivana Milovana za nedjelju turizma – 13.05.2007.

Kristova Crkva  «doživljava sebe usko povezanom s ljudskim rodom i s njegovom poviješću» naglašava odmah na početku saborska pastoralna konstitucija Gaudium et spes. To nije nešto «dodano» Crkvi, nego je to jedan bitni vid njezina poslanja. Zato Crkva traži načina kako će u svakom vremenu biti prisutna, rasvjetljavati, evangelizirati ljude – i svoje vlastite vjernike – u modalitetima ljudskog života koji po svojoj naravi imaju povijesni karakter, tj. mijenjaju se, razvijaju, nastaju neki novi i sl.

Ovo je nužno imati na umu i onda kad se promatra odnos Crkve prema turizmu koji je – u ovakvom obliku kako ga mi danas doživljavamo – novovjeka pojava, dakle jedan novi modalitet individualnog i socijalnog života ljudi, koji sa sobom donosi niz raznih i raznorodnih pojava, problema, pitanja…među kojima Crkva mora ostvariti svoje gore navedeno poslanje. U mnoštvu novih pojava i specifičnih odnosa to nije lak zadatak! Gledajući tu novu društvenu stvarnost sa svime što ona sa sobom donosi, čovjek bi lako mogao upasti u stanoviti defetizam. No Crkva zna, da ona ne djeluje i ne crpi snagu (samo) iz svojih ljudskih resursa, nego se trudi odgovoriti poticajima Duha Svetoga oslanjajući se istovremeno i na Njegovu Snagu.

Zato je Crkvi moguće prema fenomenu turizma imati stalno pozitivan odnos. I to je još jedna stvar koju je nužno imati na pameti kada se gleda (i doživljava) Crkvu u tom događanju.
Prateći u Crkvi razna događanja ovoga tipa iz godine u godinu, pogotovo smjernice i sugestije sa crkvenog Vrha, uočava se kako ona nastoji otkrivati ljudima i potiče ih da sami otkrivaju pozitivne vidove i mogućnosti koje se na ovom području nude čovjeku i mogu mu (i trebale bi mu) poslužiti za rast u njegovu očovječenju, osobnom i društvenom, te ga u konačnici približiti Bogu.

U tom je smislu bio posebno uočljiv i znakovit naslov – tema prošlogodišnjeg Svjetskog dana turizma: «Turizam je bogatstvo». U svojoj poruci za tu priliku kardinal Martino je htio podsjetiti i pokazati kako je turizam doista posebna prilika čovjeku za njegovo obogaćenje. Obogaćenje iskustvima, znanjem, kulturom, novim kvalitetnim ljudskim odnosima…, za mnoge je turizam prilika i mogućnost zarade, poslovnog napretka i sl. Promatran dakle kao jedna sveobuhvatna mogućnost «obogaćenja», turizam doista može biti, trebao bi biti, a u mnogim slučajevima sigurno i jest «bogatstvo» za čovjeka.

Problem se uvijek javlja – kako na svim područjima života tako i ovdje – kada čovjek podlegne svojim egoističnim, utilitarističkim, hedonističkim i inim porivima svoje «grijehom ranjene» naravi. Kada čovjek tu popusti, drugim riječima, kada se etički kompromitira, razne prilike koje su u turizmu bile «pozitivna ponuda» čovjeku, ne postižu svoju svrhu, čovjek iz njih ne izlazi bogatiji nego siromašniji.

U tom cijelom, teško preglednom spletu zbivanja, vrlo je važno svaku stvar staviti na svoje mjesto. Za nas je važno da to bude po kriterijima kršćanskog svjetonazora. Ako se naime gledom na određeno zbivanje već u startu zauzme krivi stav, ne može se očekivati pozitivan rezultat. On će imati negativni odjek bilo gdje. A koliko manje taj odjek bude uočljiv, toliko je – nerijetko – za čovjeka tragičniji.

Jedan se takav krivi i opasni «stav» u odnosu prema turizmu može nerijetko uočiti u našem turističkom žargonu kada je riječ o raznim vrednotama bilo iz prirodnog ili iz kulturnog miljea. Čuje se naime: moramo ovo ili ono urediti, ovaj ili onaj spomenik ili bilo što drugo obnoviti… da bismo to mogli «turistički iskoristiti». Veoma često možemo slušati komentare običnih ljudi, ali i stručnih turističkih djelatnika, kako se škandaliziraju pred neuređenim, zapuštenim objektima koji imaju stanovitu (veću ili manju) kulturnu vrijednost: «Kakva nebriga! A kako bi se ovime mogla obogatiti naša turistička ponuda!». Slušajući takve učestale komentare o slabo održavanim prirodnim ili kulturnim sadržajima stavljajući ih u pravilu isključivo «u funkciju turizma», objektivnom se promatraču sa strane moraju pojaviti neka pitanja. No ne o turizmu, nego o ovim ljudima. Sveden na jedno kratko pitanje problem bi se mogao ovako sažeti: Što ovim ljudima te prirodne ljepote ili kulturne vrednote zapravo znače? Oni ih žele održavati, obnoviti, popraviti… očito zbog turista, ne zbog sebe! Da nema turista mogle bi one, što se njih tiče, i stoljećima još biti zanemarene. To se uostalom može vidjeti i kod objekata koji su zapušteni do razine smetišta, kad tamo već ne dolaze turisti.

Ovdje se zaboravlja da se turisti općenito ne mogu stvarno obogatiti nekom vrednotom, teško mogu njome oplemeniti svoj duh, ako ponuđivač sam tu vrednotu na adekvatan način ne cijeni. Oni je samo «iskoriste» na svoj način, kao što ju je pokušao «iskoristiti» na svoj način i onaj koji im ju je ponudio. Iznimku čine pojedinci koji takvog ponuđivača (bio on pojedinac ili ustanova) jednostavno «otpišu» i u stanju su «obogatiti se» konkretnom ljepotom ili vrednotom u «osobnom aranžmanu». No koliko je takvih? A što je sa ostalima s jedne i s druge strane? Je li turizam u ovom slučaju bio za njih neko obogaćenje? Šteta je velika, a negativne posljedice dalekosežne, jer turisti će ponijeti sa sobom cjeloviti dojam koji je redovito više nesvjestan nego svjestan. A ako je, kao u ovom slučaju pretežno negativan, onda je utoliko tragičniji.

Drugim riječima: I prirodna i kulturna dobra imaju u sebi svoju vrijednost. Ona je tu i za domaćina i za gosta. Ali najprije za domaćina. Ta se vrijednost ne da svesti isključivo na razinu financijske iskoristivosti, a da se ne obezvrijedi. Ako se to ipak čini, ako se tako instrumentalizira «zbog turista», ona ni njima neće dati ono što bi mogla. Turisti će se njome doista «obogatiti» tek posredstvom domaćina koji je također njome «bogat». To je prava, kršćanski shvaćena turistička realnost u navedenom smislu, to je turizam koji obogaćuje.

Zaključak bi trebao biti jasan: dok ne budemo određene stvari vrednovali i cijenili «zbog sebe», a ne tek «zbog turizma», ne možemo očekivati ozbiljan pomak u pravcu kvalitetnijeg turizma ni u opće-ljudskom, a još manje u tipično kršćanskom smislu.

Za razumijevanje cijele ove problematike korisno je sjetiti se mnogih neugodnih zapažanja koja imamo iz godine u godinu o turistima koji ne pokazuju nikakvo poštovanje prema «našemu», gdje bismo to normalno očekivali. Odgovor na pitanja koja se tu postavljaju leži sigurno – kolikogod to paradoksalno zvučalo – i u činjenici da smo stanovite ‘turističke sadržaje’ upravo (i samo) «zbog turizma»(!) uredili ili pripremili.

Poreč, 3. svibnja 2007.
Mons. Ivan Milovan, biskup
Predsjednik Odbora HBK
za pastoral turizma

Najave