Turistička zajednica Žminj priredila video i besplatnu online knjigu „Vazmene užanci“

O blagdanu Bogojavljenja nekoć se su se u mnogim krajevima Istre Božić i Nova godina čestitali koledvom ili kolejanjem. Tijekom vremena taj je običaj u mnogim mjestima iščeznuo, ali srećom zadržao se u Kaldiru i Gologorici, gdje kolejani još uvijek po staroj užanci sumještanima čestitaju Božić i Novu godinu. Nažalost zbog epidemiološke situacije ove se godine neće koledvati.

Kaldirski kolejani noću uoči Bogojavljanja ili Sveta tri kralja, koji se slavi 6. siječnja, susjedima, sumještanima koledvom čestitaju Božić i Novu godinu. Stari ritual izvode tri kralja - Gašpar, Melkior i Baltazar, predvođeni svjetlećom zvijezdom, poput one koja je trojici biblijskih kraljeva s Istoka pokazivala put prema betlehemskoj štalici u kojoj se rodio Isus, u pratnji zbora kojem se od kuće do kuće pridružuju žitelji. Koledva ili kolejanje traje cijelu noć, odnosno dok se ne obiđu sva domaćinstva na Kaldirštini i svima ne čestitaju Božić i Nova godina.

Pohod započinje obredom blagoslova vode u župnoj crkvi sv. Ivana u Kaldiru, nakon čega Sveta tri kralja kreću na put po Kaldirštini. Prema tradiciji kolejani zastaju pred svakim domom da domaćinu i njegovoj obitelji čestitaju Božić i Novu godinu. "Kolejani su u Kaldiru bili od vajka, od starine", rekao mi je u jednoj prigodi Marino Laganis koji je 1969. obnovio ovu tradiciju. Koliko sjećanja sežu, nekada su tri kralja kaldirskih kojelana predstavljali Marinov otac, sakristan, Joakim Laganis, Petar Štefanić i Liberat Bertoša. Za koledve 1949. došla je u Kaldir milicija, a "kraljevi" su bili pozvani na sud. Nakon toga u kolejane se nije išlo, ali ne može se potvrditi jesu li kolejani i službeno bili zabranjeni ili su ljudi od njih odustali zbog straha ili zato da ne dođu u probleme s vlastima.

Prema sjećanju Marina Laganisa, na Viliju Bojžu (Badnjak) 1968. on se našao u Cvitkima kod Konstantina i Pjera. Tamo je bio i župnik Ivan Gallo koji ih je poticao da ožive kolejane. Konstantin je župniku odgovorio: "Lako, a ča ko nas poberu". "Ako ste vi kapac to organizirat do Tri kralja, ja ću dat dva metra kobasic“, odgovorio je župnik mladićima. "Dobro gospodìne, ćemo doć po njih", odgovorio je Marino župniku. Konstantin je podržao Marina, a on je predložio da u kolejane pođu njegov otac, barba Pjero i Liberat, da ih upute kao to treba izvoditi. "I tako smo se skupili ja, Nini Klarić, Ive Fero, Karlo Beletić, Nini Dantinjana, nas 10 do 15 ljudi. Nismo bili ubučeni kao kraji i nosili smo zvizdu petokraku od harte pa se bila užgala. Ja san je bi napravi u jedno popodne, a da sviti stavili smo jenu sviću od voska u nju. Najprvo smo obašli Kaldir, a oniput okolna sela. Kantali smo "Sa istoka smo tri kraja", "Noi siamo i tre re", "Ta svitla zvizda" i još nike pjesme ča nas je tu poli nas vadi pokojni plovan Antun Prodan. Potle kada su kolejani šli u Zagreb su petokraku zvizdu gambijali za ovu", pripovijedao mi je Marino Laganis. Od tada, od 1969., duže od pola stoljeća kaldirski su kolejani prešli u tradiciju.

Kolejani izvode stare napjeve poput "Ta svitla zvizda gori gre", kako pjevaju Kaldirci, ili "Svitla zvizda izašla", kako se pjeva u Gologorici. To su zapravo varijante iste pjesme "Ta zvijezda ta je van zašla" koju pjevaju koledari gradišćanskih Hrvata, a srodan napjev objavljen je u prvom izdanju "Cithare octochorde" 1701. godine, koju je u Beču najvjerojatnije dao tiskati zagrebački kanonik Toma Kovačević i sadrži više gregorijanskih i pučkih napjeva. U tom djelu sačuvani su pučki napjevi sa samog početka 18. stoljeća, pa i ranije. Zahvaljujući kolejanima iz Kaldira i Gologorice u Istri su sačuvane i ove vrlo stare hrvatske pjesme. Stoga se kolejani mogu smatrati najstarijim istarskim folklornim izričajem. Kolejani iz Kaldira uspješno su nastupili na 35. međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 2001. i na 1. međunarodnom festivalu jaslica i božićnih običaja u Hrvatskoj "Mirisi, zlato i tamjan - Božić u Dubrovniku" 2005. godine. Kaldir i Gologorica svakako zavrjeđuju nastupe na njima - oni predstavljaju najsjajniji dragulj u istarskoj folklornoj baštini. (Napisao i snimio: Mirjan Rimanić, uz dopuštenje preuzeto sa fb profila)

Izložba sakralne umjetnosti „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ otvorena je, uz prigodni program, u Kapitularnoj dvorani Franjevačkog samostana sv. Franje Asiškog u Puli, u petak, 12. lipnja 2020. godine. Nakon prošlogodišnje retrospektive prvoga desetljeća, u ovom, dvanaestom ciklusu svoju su likovnu zamisao hrvatskih svetaca i blaženika, ali i ponekih drugih, bliskih hrvatskome narodu, izrazili akademski umjetnici Ivan Ivica Mareković i Kristina Mareković, otac i kćer, iz Siska. Riječ je o projektu godišnjih ciklusa izložbi na temu svetaca i blaženika koji je nastao kao plod suradnje Udruge „Dr. Stjepan Kranjčić i Galerija Laudato. Od prošle godine organizator izložbe je Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu.

O Izložbi su govorili: gvardijan samostana  o. Đuro Hontić, rektor nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, mons. Antun Sente, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar prof. Stanko Špoljarić  te autori, Ivan Ivica Mareković i Kristina Mareković.

Glazbeni obol događaju dala je Grupa Oton, koja je nastala i djeluje u tom samostanu. Ta skupina mladih uobičajeno animira liturgijska slavlja u toj samostanskoj crkvi, upravo nadomak oltara bl. Otona iz Pule, gdje se čuvaju njegovi zemni ostaci. Prva pjesma koju su izveli bila je posvećena upravo bl. Otonu, a to je ujedno bila i svojevrsna neslužbena praizvedba te pjesme. U drugom glazbenom intermezzu izveli su pjesmu „ Svetome Leopoldu“, za koju je, za Uskrs fest 2005., na stihove Daniela Načinovića glazbu skladao Bruno Krajcar.

Okupljenima se prvi obratio gvardijan, o. Đuro Hontić. On je podsjetio da je, prema predaji, taj samostan osnovao sv. Antun Padovanski 1227. godine, na mjestu gdje iz prethodnih vremena već nalazimo ranokršćansku krstionicu. Progovorio je kratko o bl. Otonu, franjevcu iz 13. stoljeća koji je živio i djelovao u tome samostanu. Govoreći o izložbi iznio je najznačajnije odlike nekolicine svetaca i blaženika te njihovu povezanost s tim samostanom. Podsjetio je da je u tome samostanu bl. Miroslav Bulešić imao duhovne vježbe prije svoga đakonskoga ređenja. Poželio je da nam svetački likovi prikazani tom izložbom budu poticaj da, po uzoru na njih, nastojimo slijediti Isusa Krista, te da i mi u svome životu nastojim ostavljati taj trag ljubavi Božje.

Mons. Antun Sente se je na početku svoga obraćanja prisjetio otvaranja prošlogodišnje retrospektive izložbe. Istaknuo je da su ovu izložbu do sada otvorila četiri biskupa, dva gradonačelnika, jedan rektor sveučilišta, provincijal, dva gvardijana, a na otvaranjima je nazočilo oko tisuću osoba. Istaknuo je da je potrebno prezentirati hrvatske svece i blaženike o kojima možda premalo znamo. Podsjetio je ukratko da je povijest te izložbe, kojoj je ovo jedanaesta godina održavanja, započela u Križevcima, djelovanjem Udruge „Dr. Stjepan Kranjčić“, čiji su članovi, promovirajući lik svojega župnika, shvatili da mogu učiniti i mnogo više, pa je rođena ideja da prezentiraju hrvatske svece i blaženike. Od tada kroz godine različiti umjetnici slikaju svece i blaženike te izložba svake godine obiđe mnoga mjesta diljem Hrvatske. Sveci nas svojim primjerom provociraju na sveti život, istaknuo je mons. Sente, potiču da i mi budemo sveti, a oni su nam svojom svetošću, pokazali da je to moguće. Nadalje, važno je također da ova izložba širi svijest o činjenici da i mi u hrvatskome narodu imamo vrijedne velikane duha, koji su ovdje prezentirani, naglasio je organizator.

Povjesničar umjetnosti i likovni kritičar prof. Stanko Špoljarić je započeo svoje izlaganja istaknuvši da je ta izložba pristupačna, jednostavna, čitka i umjetnički zrela. Portret je ona likovna disciplina koja traži od umjetnika višeslojnost izraza da uhvati portretnost, karakter, psihologiju i duhovnost osobe, a u  ovoj je izložbi riječ o osobama kod kojih je duhovnost bila na prvome mjestu. Riječ je o izrazito doživljenoj izvedbi umjetnika koji su slikajući portrete svetaca nadišli samu portretnost, osjetivši svojim senzibilitetom tu duhovnost. Riječ je o osobama koje su moralne vertikale u hrvatskome narodu, a ova nam ih je izložba kroz ovih dvanaest godina približila. Mnogi su na ovaj način upoznali te duhovne velikane koji svojim primjerom daju smjer kojim treba ići. Ovom izložbom sveci idu na svojevrsno hodočašće, oni dolaze nama i tako nas potiču da razmišljamo o Istinama vjere koje nam pomažu na našim životnim putevima. Svaki od njih ima neku svoju specifičnost putem koje, upoznajući ih, možemo prepoznati onu veličajnost duhovnoga. Ovdje udivljenje stvara prvenstveno ljepota sadržaja, osobnost, karaktera tih velikana duhovnosti. Autori su doista osjetili, prepoznali i unijeli ono što je zapravo najvažnije u portretu, ono nemjerljivo zračenje kojim osoba postaje prepoznatljiva. Kritičar je nadalje istaknuo da je Ivica Mareković sjajni pejzažista  koji voli ekspresivnost prirode, koji slika bit prirode, jednako je tako pristupio i svecima. Po prvi put u povijesti ove izložbe autor je smjestio likove u njihov originali ambijent, poput Ozane Kotorsdke i bl. Otona iz Pule. Ivan gradi sliku slobodnije, slikarskim nemirom, dok Kristina Mareković, njegova kći teži koncentraciji, određenosti i finoj opisnosti. Umjetnicima je uspjelo uhvatiti taj trag tog bljeska koji je odlika duhovnosti svetaca. U svojoj su likovnoj interpretaciji uspjeli prenijeti puninu koju svetac nosi, kao čovjek koji korača prema nebu i zato ostavlja trag. Ovo je izložba koja ima veliku budućnost, upravo zbog važnosti sadržaja i poruke koju pronosi, istaknuo je kritičar.

Ivan Ivica Mareković je, govoreći o izložbi istaknuo i povijesnu dimenziju svetaca i Crkve općenito, napomenuvši da je proučavajući odnos i povijest Katoličke crkve i hrvatskoga naroda postao svjestan da bez Crkve hrvatstvo ne bi opstalo na ovim prostorima. Progovorio je o bitnoj povijesnoj ulozi bl. Miroslav Bulešića, kojeg je i naslikao, ali i mons. Bože Milanovića i Francesca Bonifacija. Podsjetio je i da je zahvaljujući vezi Katoličke crkve i hrvatskoga naroda Hrvatska priznata 1991.,zahvaljujući doprinosu tadašnjeg pape, sv. Ivana Pavla II. koji je za života, svakoga trenutka pokazivao da je svet.

Kristina Mareković je istaknula da je ovo za nju bilo novo iskustvo u odnosu na ono čime se inače bavi. Uobičajeno realizira radove vezane uz glazbu, više ili manje figurativne. Sagledavajući svoje radove s određenim odmakom, možda bih ponešto promijenila, no temeljna poruka ostala bi ista, rekla je umjetnica.

Ivan Ivica Mareković je u izložbi sudjelovao s 16 slika, a na portretima su prikazani: bl. Serafin Kodić Glasnović, bl. Anton Muzić, bl. Julijan iz Bala, sv. Ivan Trogirski, bl. Gracija iz Mula, bl. Jakov Zadranin, bl. Ozana Kotorska, bl. Katarina Kosača Kotromanić, bl. Augustin Kažotić (2 slike), bl. Mirolsav Bulešić, bl. Karlo I. Austrijski, sv. Marko Križevčanin, bl. Oton iz Pule te sv. Josip, zaštitnik Hrvata (2 slike).

Kristina Mareković realizirala je 8 radova a na slikama su: bl. Marija od Propetog Isusa Petković, bl. Ivan Merz, Sluga Božji Ivan Bonifacije Pavletić, bl. Alojzije Stepinac, bl. Drinske Mučenice, sv. Leopold Bogdan Mandić i sv. Nikola Tavelić.

Ova je izložba do sada predstavljena u Križevcima, Karlovcu, Svetom Križu Začretje, Sisku, Čapljini, Šibeniku, Dubrovniku, zatim u Zagrebu na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, u župi bl. Augustina Kažotića i u župi sv. Leopolda Mandića, u Splitu i sada je ovdje u Puli gdje će ostati do kraja mjeseca kolovoza.

(G. Krizman)

 

Najave i obavijesti

Nema događanja

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.