Ponedjeljak, 26 veljače, 2024
HomilijeNovosti

„Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“

Komentar Evanđelja nedjelje Osmine po Božiću, o blagdanu Marije Bogorodice, napisao je vlč. Darko Zgrablić.

„I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri.

Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.

Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.“

Riječ Gospodnja.

Teološke teme koje ove nedjelje i blagdana stoje pred nama (Marijino bogomaterinstvo, obrezanje i davanje imena Isusu) sažimaju se u činjenici da Božji blagoslov postaje tijelom u osobi Isusa Krista, a među plodovima blagoslova je i mir. Mir koji je Božji dan i čovjekova zadaća. Mir ne može biti ništa drugo doli odzvanjanje besplatne i milosrdne Božje ljubavi.

Dok je u evanđeljima Isusovog djetinjstva kod Mateja u središtu pozornosti možda više sv. Josip, u Lukinom evanđelju središnju ulogu uz Isusa preuzima njegova majka Marija. Nakon što nam je u prethodnim recima opisao susret anđela s pastirima i njegov nagovještaj da se rodio “Spasitelj, Krist Gospodin”, u današnjem odlomku opisuje njihov spreman odgovor na radostan navještaj.

Ako treba iz svega toga izvući neku pouku, to je “spremnost” pastira u prihvaćanju anđelovog poziva. I kako podcrtava današnji odlomak na samom početku: “Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama.” Hrvatski prijevod “pohite” prijevod je grčkog originala koji doslovno izražava nešto još jače, žurbu ispunjenu marljivom zauzetošću. Došavši do djeteta i pogledavši sve, postaju svjesni istine svega onoga što im je anđeo navijestio i odmah i oni sami postaju “prenositelji” te velike i radosne vijesti spasenja.

Nasuprot “pripovjedačkom” stavu pastira, evanđelist Luka stavlja “meditativni” stav Marije. I ona se nalazi pred nečime što je nadilazi i zadivljuje. Kod Marije nije prisutna samo želja i radost da upija i zapamti sve te lijepe događaje, nego iznad svega njezin trud da uđe i pronikne u “otajstvo” svih tih događaja: iznad svega u “otajstvo” svoga Sina, oko kojega se već sada pokreće posebna pažnja ljudi, i to počevši izričito od “posljednjih”, kakvi su zapravo bili pastiri, koji su se bavi poslom koji je sam po sebi bio doživljavan “nečist”. A upravo po tim skromnim ljudima Gospodin se služi kao navjestiteljima otajstva Utjelovljenja svoga Sina: “Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.”

“Nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.” Ova rečenica nosi u sebi potvrdu da ime kojim je Isus nazvan dolazi od Boga. Kako je Isus začet i rođen po Duhu Svetome, tako njegovo ime dolazi od Boga Oca. Bog poznaje Isusa, a to znači da ga ljubi; Bog poznaje Isusa i to poznavanje se izražava u daru imena: Bog “imenuje” Isusa i dajući mu ime poziva ga, a pozivajući ga daje mu poslanje. Poslanje koje se rađa iz ljubavi, očituje se kao ljubav i vodi k ljubavi. “Isus”, “Gospodin spašava”, to je ime koje govori da je Božja ljubav spasiteljska, da spasenje dolazi po ljubavi i da se prepoznaje kao ljubav. Isusova zadaća bit će živjeti svoje ime, svoju bit, svoj najposebniji poziv: Isus će živjeti ljubav i govoriti o Bogu čije je ime Ljubav.

Rođen u točno određenom mjestu, u točno određenoj obitelji, prihvaćen u točno određenom narodu, s jedinstvenim obredima i običajima vjere i kulture, Isus dobiva ime koje ga obvezuje živjeti svoju slobodu: a sloboda se živi u određenim granicama i uvjetovanjima. Tako je s Isusom, tako je sa svakim kršćaninom, koji je pozvan na slobodu. A ta sloboda, koja je u isto vrijeme i dar i odgovornost, je djelo Duha koji vjernike čini djecom Božjom, a onda i baštinicima, one kojima Bog sve daruju. Ne robovi, nego slobodni ljudi koji se prepuštaju vodstvu Duha Svetoga.

Marija koja u sebi pohranjuje i prebire u svome srcu sve ono što se događalo, njeguje i pronalazi u sebi i smisao svih tih riječi i događaja. Ako evanđelist Luka govori o navršenim danima, sv. Pavao o punini vremena, svećenički blagoslov, koji se svakodnevno izgovarao u liturgiji, izriče svakodnevno dobrohotno Božje djelovanje prema čovjeku: djelovanje u kojem treba živjeti u svakodnevici i budućnosti svih događaja, koji nisu uvijek unaprijed potpuno jasni i prozirni. Pozvani smo na pohranjivanje i prebiranje poput Marije koja je subjekt, u kojem je Marija mjesto ujedinjenja vremena i prepoznavanja svakodnevnog božanskog blagoslova.

Najave