Korizmeni hod s Blaženikom – II. korizme, ponedjeljak

Ono što si moram predbaciti jest: neprestana rastresenost! S rastresenošću opažam mlakost vršenja svojih staleških dužnosti, hladnoću u doticaju s vjernicima! Došao sam s tom nakanom i težnjom da približim što više duše, da ih k Bogu uputim.

Izabrao si me stadu svakome: da spašavam duše! Daj dakle da se ne štedim, već da se požrtvovno vladam i brinem za sve. Možda je moja najveća poteškoća i mana nadvladati oholost. Teško mi se je poniziti, teško mi je pristati na druge zahtjeve i želje. Osjećam u sebi taj boj: između duše i tijela, koje bi htjelo nadvladati; i slabo se snalazim.

Majko moja, Ti koja si bila ponizna kroz cijeli svoj život, nauči me poniznosti: daj mi tu milost, da živim skrovito u molitvi i požrtvovnosti; daj da ne težim za tim da se pokažem, da nadvisujem druge. U skrovitosti i u poslušnosti daj mi živjeti, i tako daj da tražim duše. Nauči me to i usadi mi takvo mišljenje i udijeli mi od Boga takvu volju. Moram biti uvjeren kako je uzaludno da se ja mučim, ako Bog ne blagoslovi. I Bog ne blagoslovi gdje nema poniznosti.

            Majko, nauči me šutjeti i o svakom dobro govoriti, imajući veliko poštovanje do svih, bez razlike, i misleći da svatko ima svoje vrline, koje moram uzdignuti i pohvaliti. Tako ću moći živjeti u miru sa svima.[1]

[1] Duhovni dnevnik, 13. 8. 1943.