Nedjelja, 3 ožujka, 2024
Miroslav BulešićNovosti

Kanfanar kao mjesto susreta Bulešićevih hodočasnika pješaka

Iako zbog izvanrednih okolnosti diktiranih prisutnom pandemijom  na obilježavanje 73. obljetnice mučeništva bl. M. Bulešića u 100. godini njegova rođenja vjernici nisu mogli doći, kako je to uobičajeno postala praksa, organizirano autobusima, ipak je i ove godine misi nazočilo oko 1500 vjernika iz raznih krajeva. Među pristiglim hodočasnicima bilo je i onih koji su iz više ili manje udaljenih župa stigli pješice. Pješice su došle skupine vjernika iz Labina, Pule, Valbandona, Vodnjana, Rovinja, Kanfanara te Vrsara i Gradine.

Foto: Rovinjci i Kanfanarci zajedno stigli u Svetvinčenat

kanf1

Hodočasnici iz Rovinja krenuli su u ranim jutarnjim satima i nakon propješačenih dvadesetak kilometara stigli su u Kanfanar gdje su se spojili s grupom kanfanarskih hodočasnika te su zajedno nastavili put Svetvničenta.

Foto: Hodočasnici iz Rovinja i Kanfanara ispred župne crkve u Kanfanaru s kanfanarskim župnikom vlč. Joškom Listešom i vicepostulatorom vlč. Ilijom Jakovljevićem

O Bulešićevu boravku i djelovanju u Kanfanaru, 14. 10. 1945. – 13. 10. 1946.
Dana 14. listopada postao je župnikom Kanfanara. S njim su se, kao i u Badernu, preselili njegova majka Lucija, sestra Zora i mlađi brat Josip. Kanfanar je tada bio velika i zapuštena župa koja je imala dvije kapelanije – Sošići i Barat.
Nedjeljom je u Kanfanaru imao dvije svete mise, a treću ili u Sošićima ili u Baratu. I u ovoj je župi njegovim dolaskom oživio crkveni život. Obnovio je crkveno pjevanje, poticao je pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu i Presvetom Srcu Marijinu i moljenje Krunice. Želio je napose djecu i mlade odgojiti tako da se često ispovijedaju i primaju svetu pričest. Ističe se njegov poseban dar za komunikaciju s vjernicima, veoma je utjecao na njih jer su se sve dobne skupine snažno okrenule Crkvi i ponovno se rodila pobožnost među župljanima. Kanfanarci su ga rado nazivali jednostavno – don Miro.
No, neprijateljske su sile njegov vrijedan rad sve više pratile i napadale. Partizani su nastojali socijalistički preodgojiti mlade Kanfanarce. Promatrajući kako narod hrli na misu te kako Bulešić u biretu i reverendi, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih vjernika prema crkvi, neki su članovi komunističke partije jedne nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu međusobno zaključili: „Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke.“ Neki su ga preko rodbine pokušali nagovoriti da otiđe iz Kanfanara u Italiju, na što je on spremno odgovarao: „Ovdje je veća potreba za svećenikom, ovdje treba ostati !“ Čak su mu i otvoreno prijetili, no don Miro je i tu spremno i bez straha odgovorio: “Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i za Boga!“
Svojom je jednostavnošću bio otvoren i pristupačan svakom čovjeku, od djeteta do mladića, od zrelog čovjeka do starca. Uistinu je bio apostol Kristov, pun Kristove ljubavi za sve i za svakoga. Mladi župnik pozivao je da mu se obrate s povjerenjem svi koji se nađu u nekoj potrebi . „K meni može doći svatko, bez ikakva obzira, za sve o čemu znate da vam mogu pomoći. Siromah neka se ne boji prijeći moj prag. Dok imam ja nešto, imat će i on. Siromahe ja sam uvijek volio, a volim ih i voljet ću ih, i pomoći u mjeri mojih mogućnosti!“- tako je pozivao svoje župljane 10. lipnja 1946. Nije don Miro bio jak samo na riječima, već i na djelima.
U Kanfanaru, najesen 1946., u Bulešićevu kuću naišao je neki siromah usahle ruke, u poderanoj košulji i prsluku. Majka Lucija je tom siromahu spremila nešto za jelo i okrjepu, a u to dođe mladi Miro iz crkve s brevijarom u ruci i upita majku što je dala tom čovjeku. Majka odgovori da mu je dala nešto za okrjepu, a on joj reče neka mu odmah ide dati i njegovu košulju. Kad je majka donijela košulju, Miro reče starcu neka je odmah obuče. Mladi don Miro u svom je životu živio riječi Kristove: „Zaista, što učinite jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili !“ ( Mt 25,40). Nije se bila ni navršila godina dana otkada je Miroslav Bulešić prispio za župnika u Kanfanar, a već je 13. listopada 1946. obavijestio župljane o svom skorom premještaju na nove dužnosti.

Najave