Ponedjeljak, 15 travnja, 2024
HodočašćaMiroslav Bulešić

Hodočašće kroz povijesne i prirodne znamenitosti

Hodočasnici iz župe sv. Martina u Vrsaru i sv. Andrije apostola u Gradini, njih petnaestak, na svojem 24 kilometra dugom hodočašću vidjeli su mnoge povijesne i prirodne znamenitosti. 

Vjernici iz te dvije župe ove su godine po drugi put hodočastili pješice na taj dan u Svetvinčenat, predvođeni svojim župnikom vlč. mr. Linom Zohilom.
Kada se jedna lijepa inicijativa poput ove ponavlja drugu godinu za redom možemo pomalo govoriti o začetku jedne tradicije. Ideja je krenula s jednim hodočasnikom pješakom, Tomislav Sadrić iz Vrsara je već prije više godina započeo 24. kolovoza pješačiti u Svetvinčenat. Zatim mu se je pridružila njegova tadašnja zaručnica, sada supruga Silvia, a od prošle godine je to preraslo u župnu inicijativu i prošle godine, za prvi put, bilo je dvadesetak hodočasnika.

hod18
Krenuli su u jutarnjim satima iz samostana u Kloštru, nakon hodočasničke molitve u samostanskoj crkvi sv. Mihovila. Ondje je ostale hodočasnike na povijesnu važnost tog povijesnog kompleksa kratko podsjetio izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić. Spustili su se potom do Limskog kanala te ondje obišli mjesto gdje se je nekada nalazila crkva sv. Andrije, od koje se sada jedva nazire nekoliko kamenih blokova iz temelja.
Usponom obroncima Limske drage došli su do crkve Majke Božje od Lakuća gdje je o povijesnoj i umjetničkoj važnosti tog nevelikog drevnog sakralnog zdanja koje u svojoj unutrašnjosti čuva vrijedne freske, govorio također jedan od sudionika hodočašća, povjesničar Marino Martinčević.
Još jedan od vrijednih i važnih povijesnih lokaliteta kojeg su putem obišli su i ostaci nekadašnjeg samostana sv. Petronile o čemu je također nešto više rekao Martinčević.
Povrh uspona stigli su do Kanfanara, mjesta gdje je bl. Miroslav bio župnik od jeseni 1945. do jeseni 1946. Ondje su posjetili župnu crkvu sv. Silvestra, gdje ih je primio i pozdravio župnik vlč. Joško Listeš, koji ih je potom u svome dvorištu počastio osvježavajućim pićem. Na poziv župnika jedna je starija župljanka, koja je bila vjeroučenica bl. Bulešića, ispričala ponešto od svojih sjećanja na njega, a napose se dramatičnim prisjetila plača Mirove majke na vratima žune crkve kada je saznala joj je sin ubijen. Njegovi su roditelji, naime, nakon njegovog premještaja u Pazin, nastavili živjeti u Kanfanaru.
Hodočasnici su potom iz Kanfanara, preko sela Marići i Burići otišli put Svetvinčenta gdje su se pridružili ostalim hodočasnicima na svečanom misnom slavlju.
Župe Vrsar i Gradina na poseban način njeguju pobožnost prema našem bl. Miroslavu Bulešiću. Na kraju misnoga slavlja redovito se moli molitva Blaženiku, prije nekoliko godina je u župnoj crkvi u Gradini blagoslovljena velika oltarna pala s njegovim likom, a sada je nešto slično u pripremi i za vrsarsku crkvu.
Naime, za župnu crkvu sv. Martina u Vrsaru naslikane su dvije velike slike, bl. Miroslav Bulešić i bl. kardinal Alojzije Stepinac. Te će dvije slike biti postavljene u bočne lađe, u pripremi su i oltari za te slike, tako da će one dobiti dostojno mjesto u toj crkvi, kako i dolikuje tim duhovnim velikanima našega naroda. Svečani blagoslov novih oltarnih pala bit će najvjerojatnije krajem mjeseca rujna ove godine, najavio je župnik.

hod25 

O Bulešićevu boravku i djelovanju u Kanfanaru, 14. 10. 1945. – 13. 10. 1946.
Dana 14. listopada postao je župnikom Kanfanara. S njim su se, kao i u Badernu, preselili njegova majka Lucija, sestra Zora i mlađi brat Josip. Kanfanar je tada bio velika i zapuštena župa koja je imala dvije kapelanije – Sošići i Barat.
Nedjeljom je u Kanfanaru imao dvije svete mise, a treću ili u Sošićima ili u Baratu. I u ovoj je župi njegovim dolaskom oživio crkveni život. Obnovio je crkveno pjevanje, poticao je pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu i Presvetom Srcu Marijinu i moljenje Krunice. Želio je napose djecu i mlade odgojiti tako da se često ispovijedaju i primaju svetu pričest. Ističe se njegov poseban dar za komunikaciju s vjernicima, veoma je utjecao na njih jer su se sve dobne skupine snažno okrenule Crkvi i ponovno se rodila pobožnost među župljanima. Kanfanarci su ga rado nazivali jednostavno – don Miro.
No, neprijateljske su sile njegov vrijedan rad sve više pratile i napadale. Partizani su nastojali socijalistički preodgojiti mlade Kanfanarce. Promatrajući kako narod hrli na misu te kako Bulešić u biretu i reverendi, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih vjernika prema crkvi, neki su članovi komunističke partije jedne nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu međusobno zaključili: „Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke.“ Neki su ga preko rodbine pokušali nagovoriti da otiđe iz Kanfanara u Italiju, na što je on spremno odgovarao: „Ovdje je veća potreba za svećenikom, ovdje treba ostati !“ Čak su mu i otvoreno prijetili, no don Miro je i tu spremno i bez straha odgovorio: “Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i za Boga!“
Svojom je jednostavnošću bio otvoren i pristupačan svakom čovjeku, od djeteta do mladića, od zrelog čovjeka do starca. Uistinu je bio apostol Kristov, pun Kristove ljubavi za sve i za svakoga. Mladi župnik pozivao je da mu se obrate s povjerenjem svi koji se nađu u nekoj potrebi . „K meni može doći svatko, bez ikakva obzira, za sve o čemu znate da vam mogu pomoći. Siromah neka se ne boji prijeći moj prag. Dok imam ja nešto, imat će i on. Siromahe ja sam uvijek volio, a volim ih i voljet ću ih, i pomoći u mjeri mojih mogućnosti!“- tako je pozivao svoje župljane 10. lipnja 1946. Nije don Miro bio jak samo na riječima, već i na djelima.
U Kanfanaru, najesen 1946., u Bulešićevu kuću naišao je neki siromah usahle ruke, u poderanoj košulji i prsluku. Majka Lucija je tom siromahu spremila nešto za jelo i okrjepu, a u to dođe mladi Miro iz crkve s brevijarom u ruci i upita majku što je dala tom čovjeku. Majka odgovori da mu je dala nešto za okrjepu, a on joj reče neka mu odmah ide dati i njegovu košulju. Kad je majka donijela košulju, Miro reče starcu neka je odmah obuče. Mladi don Miro u svom je životu živio riječi Kristove: „Zaista, što učinite jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili !“ ( Mt 25,40). Nije se bila ni navršila godina dana otkada je Miroslav Bulešić prispio za župnika u Kanfanar, a već je 13. listopada 1946. obavijestio župljane o svom skorom premještaju na nove dužnosti.

hod26

 

Najave