Istarska podružnica HKLD obilježila blagdan sv. Luke

U suorganizaciji pulske Podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva „Mons. Marcel Krebel“ i pulske Župe sv. Pavla ap., u srijedu, 18. listopada, u župnoj crkvi sv. Pavla proslavljen je blagdan sv. Luke ev. Misno slavlje, uz koncelebraciju župnika domaćina preč. Milana Mužine, koji je ujedno i duhovnik pulske podružnice HKLD, predvodio je vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića preč. Ilija Jakovljević.

Tom je prigodom misu glazbeno animirao Župni zbor sv. Pavla pod vodstvom Andreja Angelinija dr. med., predsjednika pulske podružnice HKLD.

Propovjednik je na početku istaknuo simboliku slavljenja blagdana sv. Luke u pravo u crkvi posvećenoj sv. Pavlu apostolu, te je pojasnio da „Sv. Pavao u Drugoj poslanici Timoteju opisuje kako su ga svi ostavili za vrijeme njegovog drugog putovanja u Rim osim Luke.  Apostol Pavao sa tugom piše Timoteju: ‘Jedini je Luka sa mnom’ (2 Tim 4,11). Ova slika, ‘jedini je Luka sa mnom’, je često puta slika pacijenta i liječnika. Posebno u bolnicama i domovima. Na bolesničkim posteljama koji najčešće stoji uz bolesnika je liječnik“, aktualizirao je propovjednik te je nastavio, „zato je važno imati empatiju, znati slušati kako bi se moglo osjetiti ne samo fizičku bol već još više bol stanja čovjeka; njegove duše i psihe. Ta ostavljenost, nedostatak vremena za starije i nemoćne, najteže pogađa one treće životne dobi. Ta tamnica, neizvjesnosti i ponekad ostavljenosti, svoje preobraženje dobiva po liječniku, medicinskoj sestri.“

„U tamnice ljudskih duša liječnici ulaze svojom profesijom, ali tim tamnicama je potrebno donijeti svjetlo vjere; svjetlo nade“, nastavio je preč. Jakovljević. „U trenutcima ljudske agonije važno je imati uz profesiju još nešto malo više: vjeru, suosjećanje i pružati nadu. Vidimo da je sv. Luka upravo bio uz sv. Pavla u njegovim tamama, napuštenostima i agoniji života. Luka mu je bio blizak ne samo kao liječnik, već još više kao subrat u vjeri. Mi smo pozvani na tu blizinu, kršćansku ljubav, da se nitko ne bi osjetio ostavljenim.“

Potrebno je ponekad toj našoj patnji, bolesti dati i onaj nadnaravni smisao. Vjernik svoju patnju često suobličava Isusovoj patnji, odnosno križu. Da bi i patnja bila izgrađujuća za onog koji pati ali i društvo potrebno je imati zajedničku nit, a to je vjera. Vjera daje smisao ljudskom životu, pa i patnji. Vjera preobražava sve tame i napuštenosti našeg života. Naša najvažnija dužnost prema bližnjem je milosrđe – „proximo caritas“, rekao je propovjednik te naglasio da „sv. Luka kroz zapisanu riječ, koja je nama dana u obliku evanđelja i Djela apostolski, stvorio je učinkovit lijek za našu dušu.“

Propovjednik se nadalje, u svojstvu vicepostulatora kauze za kanonizaciju bl. Bulešića osvrnuo na njegovo svjedočanstvo života, „Bl. Miroslav Bulešić, kao župnik u Baderni i Kanfanaru, svjedočio je u tamnici drugog svjetskog rata Božju ljubav. Nastojao je snagom Kristovih sakramenata svim zaraćenim stranama donijet Krista koji je izvor pravog mira i zajedništva. Sijao je u ljudska srca Riječ Božju, pozivao na sakramente kako bi se tamnica ljudske povijesti pročistila ne ljudskom mudrošću ili ideologijom već Božjim duhom.“

„Vama dragi liječnici i medicinsko osoblje želim da Vas sv. Luka zagovora i da Vam isprosi milost kako biste mogli spasonosno djelovati u tamnicama ljudskih života. Kako biste svojim radom mogli u mnoge duše udahnjivati duha životvorca koji je zamro kod pojedinca pod bremenom života. Zato imate posebnu misiju, ne samo liječiti nego i slušati i šaptati na ranjena ljudska srca. Neka Vas u tom zagovaraju i drugi sveci liječnici sv. Kuzma i Damjan, kao i naš bl. Miroslav Bulešić“, poruka je kojom je preč. Jakovljević zaključio homiliju.

Predstavljanje duhovnog dnevnika bl. Miroslava Bulešića

Nakon otpusnog blagoslova preč Jakovljević je kratko predstavio 4. izdanje Duhovnog dnevnika bl. Miroslava Bulešića. Uz dopuštenje preč. Jakovljevića predstavljanje donosimo u cijelosti.

U zadnjih deset godina na tri razine spoznajemo bl. Miroslava Bulešića:

Prva, je ona povijesna i prve knjige o bl. Miroslavu smo mogli čitati prije kojih 30. godina zahvaljujući mons. Marijanu Bartoliću i mons. Vjekoslavu Milovanu a u novije vrijeme prof. Stipanu Trogrliću.

Drugo, nakon beatifikacije prije deset godina započela je intenzivan molitva bl. Miroslavu. Njegove relikvije i slike, odnosno kipovi su izlažu vjernicima na štovanje na stotine mjesta, te hodočašćenja na mjesto mučeništva u Lanišće i grob u Svetvinčenat.

Treće, najbolje poznavanje duhovnog profila bl. Miroslava se širi preko njegovog Duhovnog dnevnika, koji je ovih tjedana doživio svoje četvrto izdanje. Upravo o ovom trećem želim nešto progovoriti.

Četvrto izdanje Duhovnog dnevnika započinje prigodnom riječju našeg biskupa Ivana Štironje s naslovom „Živjeti svoju misu“. Biskupa naglašava važnost Euharistije za naš život, kao što je bila važna za život bl. Miroslava.

Duhovni dnevnik se sastoji  od četiri poglavlja, te na kraju je dodana Duhovna oporuka u kojoj je na glasovita rečenica „Moja osveta je oprost!“

Miroslav Duhovni dnevnik započinje pisati 29. kolovoza 1942. na Duhovnim vježbama za subđakonat. Cilj pisanja ovog Dnevnika je isto kao svrha duhovnih vježbi: „upoznati samog sebe, popraviti mane, prikazati se sav Bogu dušom i tijelom za Njegovu službu“ (29.8.1942.) Kroz prvo poglavlje, koje je najopširnije, i obuhvaća period do svećeničkog ređenja, zahvaljujući Miroslavovim zapisima mi upoznajemo jednu mladenačku dušu koja čezne za Bogom i želi se što više usavršiti kako bi bila dostojna da postane svećenik. Zato ovdje nailazimo na brojne zapise gdje Miro uočava svoje nedostatke, mane, sve s ciljem kako bi na njima mogao poraditi. On se ne boji priznati da nije savršen i svet i zato može napisati da još uvijek ima hladno srce, da nije postao novi čovjek, da je navezan na ovozemaljsko, da ga muče požude, da nema dovoljno ljubavi prema bližnjem, da je srdit… Miro doživljava da kušnje nisu smisao da netko propadne nego da one prethode milosti. „Bog hoće da me dobro iskuša prije nego mi podijeli milost i znak svećeništva Kristova“ (26. 2. 1943.) Zato kaže sedam dana prije svećeničkog ređenja, nakon iskreno pred Bogom: „Nije u meni savršenstva, u meni je previše mana. Bože, pomozi!… Daj mi vjere u moje svećeništvo… Ne daj da ja izgubim svoju čistoću. (26.2.1943.).

Dok Miro govori sebi, a onda i Bogu što nije dobro kod njega, on ujedno želi čuti što to Bog govori njemu, pa kaže: „Govori mi, o Bože, rasvijetli, ražari mi srce, okrijepi me, daj mi milost da mogu postati svet i vrijedan tvoj svećenik. Isuse, Tebi živim, Isuse, Tebi umirem, Isuse, Tvoj sam živ i mrtav!“ (29. 8. 1942.) On svoj život, svoj poziv, promatra u odnosu prema Bogu. On ne gleda kakvi su drugi svećenici pa će biti i on. On sebe promatra u odnosu na Kristovo svećeništvo.

Ovaj Dnevnik dobro će doći svima koji žele više poraditi na svom duhovnom životu. Miroslav je nailazio na iste kušnje na koje nailazimo mi svećenici, vjernici, svaki čovjek, ali on se ne mire s time. Zato piše: „Majko, nauči me šutjeti i o svakom dobro govoriti, imajući veliko poštovanje do svih, bez razlike, i misleći da svatko ima svoje vrline, koje moram uzdignuti i pohvaliti.“ (13. 8. 1943.) Koje li snažne poruke nama u komunikaciji s drugim.

Drugo poglavlje nosi naslov: Župa Baderna, od 26. rujna 1943. do 13. listopada 1945. Proći će nekoliko mjeseci od dolaska u Badernu kad će Miroslav napraviti prvi zapis u svom Duhovnom dnevniku. Ova poglavlje odiše spremnošću i čežnjom za mučeništvo. Ako je prvo poglavlje bilo spoznavanje sebe i stremljenje savršenstvu, ovo poglavlje nas uvodi u drugu etapu života bl. Miroslava a to je čežnja za mučeništvom. Zato bilježi u svom Dnevniku: “Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Svoj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.“ (22. 3. 1944.)

Bl. Miroslav je bio svjestan da u bilo kojem času može biti ubijen te bilježi: „Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i svojih vjernika“. (22. 3. 1944.). Miro je župnik i kao župnik čezne, ako ga Bog učini dostojnim, za mučeništvom.

Treće poglavlje, nosi naslov: „Župa Kanfanar od 14. listopada 1945. do 12. veljače 1947.“ . Za bolje razumijevanje ovog perioda života bl. Miroslava uz Duhovni dnevnik, važne su njegove propovijedi, nagovori…

 Ovo je najkraće poglavlje, jer se djelomično poklapa sa sljedećim poglavljem. Imamo samo dva duhovna zapisa. Iako je kratko bio na župi, bilo je to milosno vrijeme za njega i vjernike. S kojim žarom je radio na župi najbolje se vidi kako se na svršetku svetih misija skupilo oko 2000 ljudi. Što je bio stožer njegovog pastoralnog rada možda najbolje opisuje ova rečenica iz oproštajnog govoru u Kanfanaru, 23. veljače 1947.: „Dvije vam uspomene puštam: Euharistiju i Mariju. Euharistiju primajmo i vi i ja, bl. Gospu molimo i vi i ja. Tu ćemo se naći, time ćemo biti združeni.“

Četvrto poglavlje nosi naslov: „Podravnatelj pazinskog sjemeništa“. On u Dnevniku bilježi kako ga je Božja providnost dovela u Sjemenište, ali on sebe ne smatra sposobnim za tu službu. Nastoji sagledati svoj život, u čemu on može još rasti kao odgojitelj.

                Točno dva mjeseca prije mučeništva, piše u svom dnevniku: „Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi.“ (24. 6. 1947.) Blaženik zadnji zapis unosi u svoj dnevnik 22. srpnja 1947., te piše: „Neka duboka bojazan napunjuje mi dušu. Komu da povjerim svoje poteškoće? Samo Tebi, Bože moj! I Tebi, Majko moja!“ Ove me riječi podsjećaju na Isusove molitvu na Maslinskoj gori gdje moli da se vrši volja Očeva.

Zaključak

Vršeći redovitu župničku službu, sa svim ratnim i poratnim izazovima, on čezne da ga Gospodin učini dostojnim mučeništva. Zadnji ovozemaljski ispit prije mučeništva položio je bl. Miroslav braneći dostojanstvo liturgijskog prostora i svetost Euharistije u Buzetu 23. kolovoza 1947. („Dalje možete samo preko mene mrtva!“). Umirući izgovorio je riječi: „Isuse, primi dušu moju!“

„Bog se poslužio životom i mučeništvom bl. Miroslava kako se evanđeosko svjetlo ne bi ugasilo u Istri nakon 2. svjetskog rata. Ne samo da se nije ugasilo već se širi i zahvaća mnoga mladenačka srca koja su zalog budućnosti.“[1]

Poštovani, čitajući  životopis bl. Miroslava, posebno Duhovni dnevnik, osjećamo koliko nam je blizak ali s druge strane i izazovan da ga slijedimo. Ta poniznost, jednostavnost je nešto što osvaja srca i potiče na promišljanje vlastitog života. Ovaj Dnevnik nema samo za cilj da upoznamo duhovni profil našeg Blaženika, već da i nama bude poticaj da upoznamo sami sebe kako bi bilo bolji ljudi i kršćani.

[1] Ilija Jakovljević, Poruka povodom 10. godišnjice beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, Fažana 25. rujna 2023.