Nedjelja, 3 ožujka, 2024
HomilijeNovosti

Homilija mons. Đure Hranića, đakovačko-osječkog nadbiskupa metropolite, na slavlju srebrnog biskupskog jubileja mons. Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog u miru

Poreč, 14. siječnja 2023.

„Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza!“ (Iz 61,1).

Draga braćo i sestre, dragi vjernici i poštovani predstavnici građanskih vlasti i društvenoga života, Božja nam riječ svima, a posebno nama, draga braćo svećenici i oci biskupi na čelu s našim današnjim Slavljenikom biskupom Ivanom, po starozavjetnom proroku progovara i poziva nas na izvore našeg identiteta: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza. On me posla blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje!“ (Iz 61,1-2).

1. Optika Duha Svetoga. Sebe, svoj sadašnji trenutak, svoj poziv i identitet možemo najbolje sagledati i donekle razumjeti samo kroz optiku Duha Svetoga, koji podiže različite ljude, karizme i službe u svojoj Crkvi, te je među njima podigao i svakoga od nas. Sebe, svoj identitet, poslanje i život možemo shvatiti samo kroz optiku vjere u Isusa Krista, utjelovljenog, raspetog i uskrslog Gospodina; kroz optiku Crkve koja je njegovo otajstveno tijelo, i u službi ostvarenja njegova poslanja, primljenog od Oca, u svijetu. Želimo li ispravno sagledati i vrednovati povijest svakoga od nas, onda ju trebamo promatrati polazeći od onoga što je bilo “u početku”. A što je naš “početak”? “Duh Gospodnji na meni je!” – taj je dar Duha Svetoga “naš početak” i on predstavlja naš kršćanski te naš svećenički i biskupski – apostolski iskon.

 1560043

2. Krist – izvor i početak svećeništva i apostolske službe. Kao ljudi određeni smo i omeđeni različitim stvarnostima. Svaki od nas je drugačiji, jedinstven, neponovljiv, originalan, ima svoju osobnu povijest, priču svoga života, ono što je poznato samo njemu i Gospodinu i što je različito od drugih priča. No, on je birao svakoga od nas, a ne mi njega (usp. Iv 15,16). Bog je najprije svakoga od nas u Kristu pogledao i zavolio, učinio nas je svojim prijateljima kojima je priopćio sve što je čuo od Oca svojega (usp. Iv 15,15). Mi smo, stoga, njegovo otajstveno tijelo – Crkva. On nas je izabrao i učinio nas dionicima svoje svećeničke, proročke i kraljevske službe ‘da rod donosimo i rod naš da ostane’ (usp. Iv 15,16). A dva su načina ostvarenja njegove pastirske ljubavi i poslanja naviještanja radosne vijesti, posvećivanja i služenja u ljubavi, što smo ga svi primili od njega, i dva su sakramenta za izgradnju Crkve: sveti red i ženidba ( usp. KKC, 1534).

3. Kristov Duh ljubavi – izvor i početak pastirskog identiteta i poslanja. Tako  Bog u svojoj providnosti jedne dionike svoje ljubavi (usp. Iv 15,9-10) poziva da po sakramentu ženidbe, njegujući bračnu i obiteljsku ljubav, prihvaćajući i odgajajući svoju djecu te promičući evanđeoske vrednote i stavove u društvu Crkvu izgrađuju kao kvasac civilizacije ljubavi u društvu i kao istinsku promicateljicu humanosti, pravičnosti, poštenja i dobrote prema svima. A druge dionike svoje ljubavi Gospodin izabire usred njihove naše braće i sestara i poziva ih da prihvaćanjem sv. reda i suobličenjem njemu – Kristu, koji je Zaručnik i Glava Crkve, budu „graditelji u ljubavi“. To su biskupi i njima pridruženi svećenici i đakoni. Duh Sveti, silazi na njih te oni svojim navještajem Božje riječi, posvećivanjem i poniznim služenjem bivaju poslani ‘blagovjesnicima biti siromasima, iscjeljivati srca slomljena, zarobljenicima i ovisnicima proglašavati slobodu, sužnjima oslobođenje, snažiti nepravedno zatvorene, osuđivane, potlačene i odbačene te proglašavati milosrđe Gospodnje’ (usp. Iz 61,1-2).

Dakle, ljubav kojom nas Krist ljubi, njegov Duh ljubavi kojega on izlijeva na nas je izvor i početak poslanja, službe i identiteta biskupa i drugih zaređenih službenika  Crkve. Poput prve dvanaestorice Isusovih apostola, ni mi današnji apostoli nismo idealni, nismo savršeni, ali on nas je izabrao, pozvao i po svetom redu na nas izlio svoga Duha navjestitelja, posvetitelja i služitelja u ljubavi.

4. „Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge (usp. Iv 15,17). U današnjem evanđeoskom odlomku Isus poziva svoje apostole: „Ostanite u mojoj ljubavi“ (usp. Iv 15,10); „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje (usp. Iv 15,13). Tako su oči Božjega naroda i oči ovoga svijeta, draga braćo biskupi i svećenici, uprti i u nas te u naš život. U našem pastirskom i evangelizacijskom djelovanju čak je važnije što kao biskupi i svećenici živimo i svjedočimo, negoli aktivnosti koje poduzimamo. Važnije je što Krist čini u nama, negoli što mi javno činimo i poduzimamo. Važniji su naše međusobno zajedništvo i ljubav od naših pojedinačnih akcija, odnosno važnije je da kao se kao braća i suradnici ljubimo te da djelujemo zajedno, negoli da budemo, pa makar i savršeni, samci. Od naših vidljivih uspjeha, često su plodnije naše ponizne žrtve i samozatajni križevi koje nosimo. Kristovo se svećeništvo nije ostvarilo u obredu, nego u velikodušnom daru sebe samoga i svoga života za nas. I naša ljubav prema drugima te strpljivost na križu su također katedra s koje poučavamo. Budimo svjesni da smo mi biskupi i svećenici uvijek znak, znak Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga te snage i djelovanja njegova Svetoga Duha.

5. Pastirska služba biskupa. „Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge“ (Iv 15,17) – Ljubav je bit, ne samo Kristova, nego i biskupskog te svećeničkog pastirskog života i poslanja. „Budete li čuvali moje zapovijedi ostat ćete u mojoj ljubavi“ (Iv 15,10). Biskup je u biskupijskoj zajednici svjedok i znak Božje blizine i ljubavi. Biskupa bi, stoga, trebale resiti ljubav i blizina s Bogom koju on ostvaruje prije svega po molitvi; potom suradnja i zajedništvo s drugim biskupima; blizina, podrška i ljubav prema svećenicima jer oni djeluju u njegovo ime i pod njegovim vodstvom; te bratska i očinska blizina Bogu posvećenim osobama i s Božjim narodom. Biti biskup znači uvijek imati pred očima primjer Isusa koji je, kao Dobri Pastir, došao da ne bude služen, nego da služi i da svoj život dade za svoje ovce (usp. Mt 10,28; Iv 10,11). Biskupov autoritet raste zajedno s njegovom poniznošću.

Kao oni koje je Isus udostojao učiniti dionicima pastirske ljubavi, mi biskupi i svećenici se svakodnevno pričešćujemo da bi nas euharistijski kruh suobličio Isusu, čuvao u njegovoj ljubavi te da bi naša ljubav prema svećenicima i vjernicima bila vjerodostojan spomen na Isusa. Naš život ne pripada nama, nego po uzoru na Isusa Krista nebeskom Ocu i onima kojima smo poslani. Služba pastira nije „šefovanje“ nego je ponizno služenje i izgrađivanje u ljubavi. Pastir ne vlada, nego ljubi i služi, slobodan od sebe i veći od tuđih slabosti te vlastite povrijeđenosti. Kristova ljubav ga potiče na obnavljanje odnosa u zajednici u kojoj služi, na prihvaćanje i poštovanje svakoga čovjeka; omogućuje mu da svaki napor pretvori u radostan dar te ga oslobađa od svake krutosti i napasti posjedovanja. Sv. Pavao je posvjedočio da je svoju pastirsku službu obavljao u suzama i u kušnjama, često napadan i progonjen od Isusovih neprijatelja i od raznih neprijatelja Crkve. A Isus je to prorekao i svim svojim učenicima.

6. Časna, ali zahtjevna služba. Biskupska služba je po sebi kritika svake vrste egoizma te rafinirane sebičnosti koji se pokušavaju prerušiti i predstaviti kao ljubav. I dogodi li se, nažalost, da naš život prestane biti izgrađivanje u ljubavi te se pretvori u traženje sebe i afirmaciju svoje volje, i tada smo znak, ali kontraznak i najočitiji primjer promašenosti naše egzistencije te svjedoci kako će onaj ‘tko hoće svoj život spasiti, taj život u stvari izgubiti’.

Draga braćo i sestre, makar je časna, biskupska služba nije uvijek ugodna. Ponekad je i izrazito zahtjevna. Živimo, naime, u društvu i u sredini koja je krajnje netolerantna prema svemu što u pitanje stavlja sekularne postulate, kriterije, stavove i ideologiju. S tim se posebno treba moći nositi biskup, koji treba biti odvažan i jak, ali ne snagom sile, nego jasnoćom evanđeoskih kriterija te privlačnošću i uzvišenošću Kristovih ideala.

7. „Graditelj u ljubavi“. Dragi preuzvišeni biskupe Ivane, vi ste sebi kao svoje biskupsko geslo izabrali i kao prvu te najveću svoju zadaću biti „Graditelj u ljubavi“. Moramo danas, osvrćući se na 25 godina Vašega biskupskoga služenja, priznati da Vas u njemu doista prepoznajemo i da ono jako dobro izriče i ocrtava Vas. To ste Vi: „Graditelj u ljubavi!“

Vrlo ste jednostavan i drag, ponizan, nenametljiv i skroman čovjek. Zračite dobrotom i poštovanjem prema svakome. Bili ste i ostali ste tih i blag, skrban, dobar i plemenit otac i brat, pun ljubavi i dobrote. Posvjedočili ste to na brojne načine kroz minule godine Vaše biskupske službe. U svemu ste čovjek suradnje s drugim biskupima; biskup blizine i podrške svećenicima i redovnicima; pristupačan, jednostavan i blizak u komunikaciji s vjernicima i nositeljima raznih građanskih službi; čovjek razumijevanja, blagosti i tolerancije.

Vaša ponizna dobrota, požrtvovna dobrohotnost i ljubav prema svima; Vaše tiho, nenametljivo i samoprijegorno služenje Crkvi u Istri i spremnost svojom prisutnošću i doprinosom, predsjedanjem euharistijskim i drugim slavljima te  poniznim prihvaćanjem raznih obaveza po župama pomoći te zamijeniti Apostolskoga upravitelja, preopterećenog drugim brojnim službama, očiti su znak Vaše velikodušne pastirske spremnosti na ponizno služenje i izgrađivanje u ljubavi. Tom svojom poniznom raspoloživošću i odazivanjem na njihove pozive podržavate svećenike i njihova pastoralna nastojanja te ublažavate relativno dug period odsutnosti dijecezanskoga biskupa iz života župnih zajednica. To doista zaslužujete duboko poštovanje.

8. Čovjek vjere i Crkve. U svojoj službi ste se pokazali i dokazali kao čovjek vjere i Crkve; dubokog osobnog vjerničkog poštovanja i ljubavi prema papi te odanosti i poslušnosti prema njegovu autoritetu. No, istodobno ste i čovjek savjesti. Dragi Bog Vam nije „dao duh bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora“ (2 Tim 1,7). Stoga se, dragi biskupe Ivane, niste libili, i niste se bojali kad Vam je to nalagala Vaša savjest, donošenja niti veoma teških i zahtjevnih odluka, koje su Vam priskrbile puno pritisaka, nerazumijevanja i patnje. Velika je stvar i to što niste dopustili da Vam se u srcu nastani nezadovoljstvo ili gorčina te da takve osjećaje prenosite i na druge. Naprotiv, sačuvali ste u svemu nutarnji mir i vedrinu te taj mir, vedrinu i ljubav prema Crkvi prenosite i na svećenike te na sve druge. Vaša šutnja, strpljivost na križu, mir i vedrina su katedra s koje nam šaljete snažnu poruku čovjeka vjere, poniznosti, slobode od sebe i slobode od vlasti, predanja i ljubavi prema Bogu i prema njegovoj Crkvi. Povijest će Vas zapamtiti kao dobrog i požrtvovnog pastira, koji je uistinu ljubio svoju Zaručnicu i hrabro joj ostao vjeran.

Ispod povijesnih naslaga na svjetlo ste izvukli  i pobrinuli se da na čast oltara budu stavljena dvojica Vaših istarskih svećenika – mučenika: bl. Miroslav Bulešić i bl. Francesco Bonifacio, ponos i kruna Vaše Crkve i klera u Istri.

Zdušno ste nastavili projekt Pazinskoga kolegija, kojega je započeo Vaš predšasnik u službi, blage uspomene mons. Antun Bogetić, i ondje ste sagradili učenički dom i sportsku dvoranu. U Puli ste sagradili župnu crkvu i centar sv. Josipa te dogradili Svećenički dom. Obnovili ste više crkava i župnih stanova diljem biskupije. Ovdje u Poreču ste priskrbili i temeljito uredili novu zgradu Biskupskog ordinarijata, a Biskupiji ste ostavili u baštinu i pastoralno-rekreativni centar u Novigradu.

Dragi biskupe Ivane, čestitamo Vam i molimo da Vas Krist Gospodin i dalje snaži i nosi svojim svetim Duhom. Molimo ga da i dalje učvršćuje i snaži Vaš pastirski autoritet, koji ne počiva na vlasti, nego na postojanom izgrađivanju Crkve u ljubavi. Neka Vas prati ćilim zdravljem da još godine mnoge možete ‘blagovjesnikom biti siromasima, iscjeljivati srca slomljena, zarobljenicima proglašavati slobodu, a sužnjima oslobođenje i nadu’ (usp. Iz 61,1-2). I njegov blagoslov neka trajno ostane s Vama. Amen!

Najave