Smiljana je otišla u mirovinu. A Debora u Irsku.

 Smiljana je odradila svoj radni vijek u Hrvatskoj, ali Debora više nije mogla, nije htjela, nije željela čekati. Debora je bila na početku karijere, možda ipak ne, ali tu negdje. Dogurala je i do šefovskog mjesta, bila je omiljena među kolegama, ali i među onima koji su trebali njezin rad i zvanje. Nije ni da je otišla iz egzistencijalne nužde, ako se pod time podrazumijeva nemati posao, nemati stalne prihode tj. plaću, nemati plaću od koje možeš pristojno živjeti, što pak znači ne da si u minusu na kraju mjeseca i da idućeg dana više nemaš ni za kruh ni iz minusa, nego, onako, nešto prosječno što bi trebalo moći imati ( da nije ozbiljna investicija kupiti si cipele od Borova ili Alpine, produljiti registraciju auta, platiti djetetu školski izlet, izići jednom mjesečno s obitelji na pizzu, no to je za dulju raspravu), nadalje, što znači da je sasvim izvjesno da je neizvjesno kada ćeš i hoćeš li si uopće moći stvoriti vlastiti krov nad glavom, imati djecu ( čujemo li se mi: o djeci govorimo u kategoriji imati), pa, recimo, živjeti kao i prosječan svijet u koji je otišla. S obzirom da je baš na svom poslu upoznala mladića s kojim je u već duljoj ljubavnoj vezi, a koji je u našu zemlju došao samo privremeno, u razmjeni posla i da on potječe iz zemlje u koju je otišla, još je teže očekivati da će se vratiti. A voli ona svoju zemlju, svoju domovinu, o, itekako voli svoju Istru, svoj zavičaj, pulske i rovinjske plaže, prekrasno modro more i zelene obronke Učke, male kažune i suhozide, stare kvrgave ulike i sve susjede u svom malom selu. I naše Božiće i Uskrse jer marenda na Vazmeno jutro nigdje nije tako ukusna i slatka kao doma, a doma je ipak ovdje. Makar tamo provela ostatak svog života. Voli i svoje zvanje. Iznad svega ga voli. Ta ne bi mu se posvetila da nije tako. Istina je da kao i svaki osamnaestogodišnjak nije moglo točno i potpuno znati što ju čeka u tom zvanju, ali opet, nije bila ni tako mala da nije mogla nazrijeti i ipak nešto znati o tomu što ju čeka. Ne u odnosu društva i klime u kojoj bi kod nas obavljala svoje zvanje, nego u odnosu na to čime će se baviti. Odnosno kime. Jer Deborino zvanje i Smiljanino, one koja je otišla u mirovinu, znači baviti se ljudima. Svima nama bezuvjetno. Na početku i na kraju našega ljudskoga vijeka, tijekom. Uvijek su oni tu. Ti koji su sve svoje obrazovanje, a koje jedino zaslužuje pridjev cjeloživotno i na koje se odlučuju najbolji gimnazijski i približni srednjoškolski učenici, svoj težak studij, svoje poslijediplomsko specijalističko obrazovanje, posvetili ljudskom životu. Štititi ga uvijek i u svakoj prilici, spašavati ga, njegovati i paziti, liječiti, ublažiti bol. Ima li išta veće i uzvišenije od spašavanja ljudskog života, od ublažavanja boli kad nas nešto boli? Oni ipak vole ljude. Liječnici.

Zna li itko da je Smiljana otišla u mirovinu? A Debora u Irsku? Zacijelo samo njihove obitelji, radni kolektiv u kojemu su radile i prijatelji. Smiljana je liječnica, specijalistica obiteljske medicine, dr. med. Moja doktorica. Bila mi je doktorica do nedavnog odlaska u mirovinu. Naslijedila ju je jedna mlada, obećavajuća liječnica koja me je osvojila već kod prvog susreta u ordinaciji. Doktorica Ana. Doktoricu Smiljanu ću i dalje držati za svoju osobnu liječnicu zato što je liječnik zvanje i što ono ne prestaje s pečatom zavoda za mirovinsko osiguranje u radnoj knjižici ( koje su isto tako otišle u mirovinu), već traje doživotno poput ljubavi o kojoj govori sv. Pavao u poslanici o ljubavi, a doktoricu Anu imat ću i voljeti na isti način. Da, voljeti. Zbog toga kakav imamo odnos prema svojim liječnicima pišem ovaj tekst.

Jer, je li koga briga što je dr. Smiljana ( znam da ovakvo isticanje titule ide uz doktorat znanosti, ali svi liječnici su za mene „najpraviji“ doktori jer bez obzira što se i njihov posao može smatrati strukom i određenim znanjima i vještinama, oni se bave pomaganjem najsavršenijim i najljubljenijim Božjim stvorenjima i zato im niti jedna struka nije ravna, ma što drugi dipl. mislili o tomu) otišla u mirovinu, što je Debora, mlada liječnica s hitne otišla u Irsku? Jest, samo u kontekstu da je liječnika sve manje i da ih puno fali. Znači u nekoj ekonomskoj i demografskoj kategoriji. Jer to nam je sada problem. To što ih nema dovoljno da nam služe. Ali oni, oni u biti svoga zvanja, pa neizostavno uz to i svoje osobe, koliko nam oni doista znače i kada su nam uopće u fokusu? Kada neki pjevač ili glumica odu u mirovinu, nogometaš, političar, poduzetnik ( onaj kojega nazivaju tajkun), to bude objavljeno u medijima, oni pišu memoare, svijet ih gleda kao veličine. A liječnici?

Oni koji su tu pokraj nas ili uz nas kad smo najranjiviji, najslabiji, najjadniji, kad smo bolesni i tjelesno i emocionalno i duševno, pa i duhovno? O njima se piše samo kad se pojavi neki skandal, kad nešto „zabrljaju“ ili kad se eventualno usude prosvjedovati. Ili kad obave neki složeni operativni zahvat, pa se u nekom zadnjem dijelu svojih motiva hoćemo kolektivno pohvaliti pred svijetom da eto i mi imamo „pamet“. Inače smo spremni na kolektivno „raspni ga, raspni ga“ čim čujemo da je netko nešto javno progovorio protiv njih iako ne znamo cijelu priču, čak i za najbizarnije situacije da je, eto, čovjek u bijeloj kuti bio nepristojan ( ne opravdavam to, ali zašto prema meni nikad nitko u bijeloj kuti nije bio nepristojan, nego naprotiv, nigdje nisu tako ljubazni i pristojni s ljudima kao što je to medicinsko osoblje), da je nekoga primio preko reda kao da bismo sami u takvoj situaciji odbili i uredno čekali svoj red, a da o situacijama kad se otkrije pogrješka u nečijem liječenju i ne govorimo. Tada oprosta nema. Ni razumijevanja. Jer oni su doktori i ne smiju pogriješiti. Od njih očekujemo supermenstvo i vječni život, gotovo da njih krivimo za svoju smrtnost, ali im istovremeno veću vrijednost( ipak) u smislu zvanja ne priznajemo. Pa što, kažu, završili su faks kao i mi drugi. Kad prosvjeduju i traže samo ono što im po zakonu pripada, a i liječnici su građani države kao i mi, onda kažemo: ok, imaju pravo, jer država je trula i neka ju napadaju jer ju napadamo i mi, ali bismo istovremeno tražili da se i nama poveća plaća ako će i njima, ili: ok, ali što bi oni htjeli, ta ni nama nije bolje. Kao da je liječnički rad isto što i voditi knjigovodstvo, sudsku parnicu ili izraditi neki stroj, poučavati djecu ili voditi turiste. Točno je da na tržištu rada sve ima svoju cijenu, pa tako i liječnički posao, ali isto tako je točno da cijena njihova rada nije stvarna cijena toga rada jer je jednostavno neprocjenjiv. Kao i kad dobijemo naknadu štete jer nam je netko blizak poginuo ili je ostao invalid. Znamo da nema novca koji bi to nadoknadio. Kao što ni sv. misa nema svoju pravu cijenu u novcu. Liječnički posao nije posao nego zvanje zvano ljubav prema ljudima, a to nema cijenu. Nekada su liječnici bili na većoj „cijeni“, bili su uglednici u društvu, uvaženi i cijenjeni članovi zajednice, poštivalo ih se. Danas, kad ljudi u svojoj ograničenosti misle da su svi podjednako obrazovani i poučeni raznim znanjima i kad misle da s informacijama na internetu mogu gotovo pa i sami sebe operirati i da je liječnik tu tek da im napiše uputnice i recepte kako i koje oni misle da treba, kad čovjeku kao divnom Božjem stvorenju oduzimaju duhovnu dimenziju, liječnici više nisu isto tako divno i posvećeno zvanje, nego tek zanimanje. Pa ih uglavnom gledaju kao bilo koji zanat. Neko je vrijeme bilo moderno goniti ih zbog korupcije. Zanimljivo, baš to zvanje nekako je bilo na meti gonitelja. Nitko ne opravdava korupciju, ali došlo je dotle da se više nitko ne usuđuje primiti niti tržišno beznačajnu stvar, ali ponuđenu čisto iz srca, npr. domaći med, bocu rakije od domaćih smokava, imele. Nije to korupcija nego je znak ljubavi, nečega intimnog i neplativog prema čovjeku koji je pomogao čovjeku kad je bio najpotrebniji. Kad je bio anđeo u ljudskom obliku. Niti liječnici to traže, niti pacijenti to moraju davati, ali, eto, uspjelo se i to zvanje nagurati u zajednički tor. 

Ali liječnici, ti naši doktori, su ipak posebna sorta ljudi. Čudesni. Poput anđela. Oni koji liječe. U životu sam imala sreću da sam ih poznavala od malih nogu. Moj otac je bio bolničar, pa su tako u našu kuću liječnici dolazili uvijek. Imponirali su mi ti stari doktori koji su zaista bili veoma obrazovani ljudi, intelektualci.  Koliko su dobro poznavali matematiku, kemiju i biologiju, toliko su bili vrsni u poeziji, filozofiji, logici, povijesti. Latinskom i grčkom. Gledala sam ih s divljenjem i poštovanjem. I povjerenjem. Taj i takav odnos zadržala sam do danas. Imam povjerenja u naše doktore. Vjerujem da će učiniti najbolje i najviše što mogu. Zahvalna sam svim onim doktorima koje sam susretala još otkad sam bila djevojčica pa do današnjih dana. Zapravo, imala sam sreću da sam u životu uvijek sretala dobre liječnike. Drukčiji mislim da i ne postoje. Vrhunske liječnike. Bila bi podulja lista svih kojih se sada sjećam. Dr. Ines, dr. Ivan, dr. Tatjana, dr. Alen, dr. Suzana, dr. Moreno, dr. Helena, samo su neki, nikoga ne bih htjela izostaviti. Svoju sam doktoricu Smiljanu mogla nazvati u svako doba, mogu još i sada, a mogli su to i drugi njezini pacijenti. I uvijek, uvijek mi je pomogla. U svemu za što je bila tu. Ima li to cijenu? I kad smo se u obitelji suočavali sa smrću. Moja obiteljska liječnica. Dala je sve najbolje od sebe. Da, dr. Smiljana otišla je u mirovinu. Zasluženo. Pa ako to nije vijest za medije, za mene je vijest sve što svakoga dana, dvadeset i četiri sata na dan čine naši liječnici. „Ma sve će to proć“, uz osmijeh mi je nedavno rekla njezina nasljednica dr. Ana kad sam trpjela nesnosne bolove. Istoga časa moja je bol duševno bila manja. Mogao mi je to reći bilo tko, mogla sam si i sama, ali način na koji je to rekla ona, moja liječnica, otvorena i srdačna pogleda, to je bila spasonosna formula. Da, vjerujem svojoj liječnici i vjerujem svim našim liječnicima. Zapravo, mi u sve sumnjamo, svemu pristupamo s nevjericom i kritikom, optužbama, mislimo da smo u svemu najpametniji i da sami sve znamo. Zato nam i jest tako kako jest. Uopće stanje u društvu, pa i demografsko. Stari Židovi odavno su shvatili da, ako će sačuvati i održati svoj narod, tada moraju čuvati svoje liječnike. A mi, kako se mi odnosimo prema svojim liječnicima?„Kako ste, boli li Vas manje“, nekoliko puta pitao me iskreno ljubazni doktor Andrej u rovinjskoj bolnici, kad sam došla na drugu injekciju. Čim sam ušla na vrata ordinacije. I, ne, ne poznajemo se otprije. Onda ljubazan i tako pažljiv doktor Adelmo, pazeći na pregledu na svaki moj pokret da me ne zaboli jače. Namjerno ih navodim pod imenom jer je ono što su učinili za mene, a sigurno je to tako i s drugim pacijentima ( nisam niti znala gdje je ta bolnica), tako osobno i blisko, tako anđeosko u trenutcima kad nas silno boli. To je više od posla. Ne radi se samo o tomu da nam daju neki jači lijek ili terapiju. Zato su ti naši liječnici posebni ljudi. Zato im trebamo zahvaljivati, cijeniti ih i poštivati. Vjerovati im. Oni su naše blago. Kao i sve medicinsko osoblje uz njih. Uvijek, ali baš uvijek naišla sam samo na ljubazne medicinske sestre, bolničare i sve osoblje. Kad se samo sjetim silnoga truda i pažnje koju su posvetili mom pok. suprugu od zagrebačkih liječnika i sestara do stacionara u Labinu. Imao je vrhunske stručnjake, naše najbolje bolnice i uopće najbolje sve što se može dobiti. I, ne, nikakvih VIP kanala. Često gunđamo na naše zdravstvo, a ni svjesni nismo koliko imamo divne liječnike, medicinske sestre, pa ako i nemamo najmodernije uređaje, možda ni najnovije lijekove, imamo najbolje doktore i sestre. Kad dođe kraj ovozemaljskoga života, a to mora doći svakomu, pa imao ne znam kako izvanredne terapije i tretmane, ostaje ono što jedino zapravo imamo i možemo dati, a ne nastaje u skupim laboratorijima- ljudski osmjeh, suosjećanje i uvijek iskazivanje nade. Bez obzira na sve. A to mi, Bogu hvala, kod naših liječnika i sestara imamo. U tomu smo veoma bogati. Veoma. No, koliko smo zahvalni na tomu? Njima, dragomu Bogu za njih. Ako smo vjernici, molimo li za njih? Pomažemo li im na ikoji način? Kad god je bilo najteže, na osobnoj razini svakog pojedinog čovjeka ili na razini zajednice, sjetimo se samo vukovarske bolnice, ali i svih drugih, kad su katastrofe, oni su tu. Ne voze najskuplje aute, nemaju skupocjena odijela ni luksuzne satove, ne raspravljaju dokono po uredima i salonima, nego su tu kad nas boli. Postoji li veća vrijednost od toga?! Možda ih se i sjetimo onda kad nas boli, ali to onda znači da ih se sjetimo često jer uvijek nekoga nešto boli, nas, naše bližnje, rađamo se, umiremo. No, trebali bismo ih se sjetiti u njihovu vrijednosnom značenju. Naravno da su svi poslovi i struke i zvanja vrijedni i potrebni i svi se trebamo. Ali naš liječnici, neka jednom bar budu na pijedestalu zvanja kao zvanje općenito. Zaslužuju to. Zato jest vijest da je dr. Smiljana otišla u mirovinu. I da je dr. Debora, nažalost, otišla biti dobri anđeo u Irsku.  

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.