U petak, 28. rujna 2018., u pulskoj crkvi sv. Pavla ap. svečano je proslavljena peta obljetnica beatifikacije bl. Miroslava Bulešića. Misno slavlje predvodio je porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša u suslavlju s dvadesetak svećenika.

Uvodni pozdrav dobrodošlice izrekao je župnik te župe, pulski dekan preč. Milan Mužina koji je pojasnio da se petu obljetnicu odlučilo proslaviti u toj župi koja ove godine obilježava pola stoljeća od osnivanja, napose stoga jer je tadašnji ordinarij, mons. dr. Dragutin Nežić cijeli projekt izgradnje toga pastoralnoga centra stavio po zaštitu mučenika Miroslava Bulešića.

Biskup je istaknuo povijesnu važnost tog jedinstvenog događaja za Porečku i Pulsku biskupiju te potrebu zahvalnosti Bogu što smo mogli biti prisutni na tome događaju. No, jednako tako, nastavio je biskup, trebamo biti zahvalni Bogu i na daru bl. Bulešića, toga mladoga svećenika koji se je odupro zlu u svakome obliku, bilo fašizma, nacizma ili komunizma. Zlo uvijek napada dobro i na nama je da prepoznamo dobro i odupremo se zlu. Mi danas živimo u vremenu kada smo često indiferentni, no, potrebno je znati, istaknuo je biskup, da se time nesvjesno stavljamo na stranu zla. Molimo stoga bl. Miroslava da nas zagovara da se u svim životnim situacijama znamo uvijek staviti na stranu dobra, zaključio je mons. Kutleša.

Prigodnu homiliju izrekao je vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića vlč. mr. Ilija Jakovljević.

Večeras okupljeni na ovom misnom slavlju, želimo se zahvaliti Bogu što je našem hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi podario bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika. Bl. Miroslav je Božji dar kako našem narodu tako i sveopćoj Crkvi.

Propovjednik je podsjetio kako se danas, pet godina nakon beatifikacije, relikvije našega blaženika nalaze po cijelom svijetu te mu se mnogi utječu u svojim molitvama. A zašto je tome tako, zašto je jedan mladi svećenik, iz jednog malog mjesta u Istri, postao duhovni magnet u Crkvi? Vlč. Jakovljević je pojasnio, Bog ga je izabrao, a on spremno rekao „fiat voluntas tua – neka bude volja Tvoja!“ Ta volja se očituje u Miroslavovim riječima: „Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim.” Miroslav želi biti do kraja, ono što se kaže za svećenika „Alter Christus“.  U pismu svećeniku Antunu Prodanu piše: „Mi predstavljamo Isusa.“ Miroslav je tako živio i djelovao.

 Propovjednik je potom pobliže objasnio bit kršćanskog mučeništva, ono nije junaštvo ili dokazivanje svoje ljudske moći; a još manje smatranje ovozemaljskog života bezvrijednim. Bl. Miroslav nije težio junaštvu, nego je nastojao svoj život suobličiti Vrhovnom Svećeniku Isusu Kristu i to do kraja, na križu. Kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih, u svojoj propovijedi prigodom beatifikacije Sluge Božjeg Miroslava Bulešića je izrekao: „Na pitanje, je li don Miroslav bio pripravan na mučeništvo, odgovaramo da se svetost ne improvizira. Mučeništvo nije slučajni plod naše naravi. Božja Providnost po otajstvenim putovima milosti tijekom vremena priprema svjedoke Evanđelja za najuzvišeniju žrtvu.“, podsjetio je vlč. Jakovljević.

 Bl. Miroslav nije postao mučenik slučajno, slučajno zaklan u Lanišću nakon krizme, već je po Božjoj providnosti cjelokupni njegov svećenički život bio usmjeren prema njegovoj golgoti gdje se trebalo dogoditi mučeništvo. Miroslav o vlastitom mučeništvu ne progovara samo u vrijeme rata, kad je bila veća realnost da bude ubijen, nego o svojoj spremnosti na mučeništvo piše dva mjeseca prije negoli će se dogoditi, 24. lipnja 1947.: „ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi“, citirao je propovjednik zapis iz blaženikovog Duhovnog dnevnika, zapisan na dan 24. lipnja 1947. Miroslav se osjeća zrelim, spremnim, da u 27. godini života dadne svoj život za Krista. Ne boji se ovozemaljske smrti, već je žudi. Svoj duhovni testament završava riječima: „Ostajem sam s Tobom, o Bože, pripravan da vršim uvijek samo i jedino Tvoju sv. volju.“.

 Miroslav se osjeća spremnim da kroz mučeništvo ostvari potpuno sjedinjenje s Kristom. Miroslav nije bježao od patnje, progonstva, već je bio sretan ako može koju patnju i bol podnijeti za Krista, istaknuo je nadalje vlč. Jakovljević. Miroslav nije mogao izabrati dan kad će krvlju posvjedočiti za Krista, već je Bog izabrao dan, mjesto i način. Taj dan njegova mučeništva u našoj biskupiji postao je dan posebne proslave Boga.

Uobičajeno se dan kad netko od ljudi strada uzima kao dan žalosti, tuge, u konačnici nesreće, ali dan kad je Miroslav podnio mučeništvo postao je dan posebne proslave Boga u našoj mjesnoj Crkvi kroz lik bl. Miroslava. Tom danu naša Sveta, Katolička i Apostolska Crkva prije pet godina u Pulskoj Areni dala je i službeni pečat, uzdižući svećenika Miroslava Bulešića na čast oltara, podsjetio je vicepostulator te citirao zapis iz pisma Svetog Oca pape Franje koji je u svom Apostolskom pismu napisao je za našeg Blaženika: “svećenik i mučenik, marljivi pastir, revni odgojitelj mladih i neustrašivi svjedok Evanđelja.”

Od tog dana beatifikacije, kao i od dana mučeništva našeg Blaženika, naša mjesna Crkva obilježena je njegovim likom. Bl. Miroslav svojim mučeništvom utkao se u sve duhovne i pastoralne niti naše Crkve. Reče kard. Amato za bl. Miroslava: „Kao svećenik bio je pozvan biti Dobar Pastir i Dobar Samaritanac, koji s lijekom ljubavi tješi, liječi, podiže i povija rane što krvare. Često je ponavljao: „mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane.“ Naš Blaženik, prema svjedočanstvima ljudi koji su po njegovu zagovoru uslišani, i danas povija duhovne i tjelesne rane. Mnogi mu se utječu u svojim potrebama i prema njihovim svjedočanstvima bivaju uslišani.

Odmah nakon mučeničke smrti našem Blaženiku su se utjecali za zagovor svećenici, bogoslovi i vjernici. Bogoslov Vlatko Lakošeljac piše u svom dnevniku nekoliko dana nakon mučeničke smrti bl. Miroslava: „Dragi Miro, tebe je Bog smatrao dostojnim žrtvom – pa te je uzeo k sebi, - a o meni što Bog misli? Ti možda znadeš… Predragi Miro, možda nijesam svjestan molbe koju sam izrazio ali ako si i ti igda bio potreban nečijeg zagovora u tako važnim stvarima, daj i meni pomogni. Govorim ti kao prijatelj svojem najmilijem prijatelju, jer osjećam da si mu blizu…. Zagovaraj ti kod naše Nebeske Majke, neka ona dobrohotno primi taj dar što joj ga prinosim…“, citirao je propovjednik.  

Svatko od nas u svom životu u danom trenutku ima potrebu da ga netko zagovara, da mu netko bude svjetionik u olujama života; da ga netko vodi u duhovnom životu, podsjetio je vlč. Jakovljević, te nastavio - taj netko svima nama može biti bl. Miroslav. Kad čitamo stranice njegovog duhovnog dnevnika vidimo jednog mladića, bogoslova, đakona, svećenika koji unatoč svojim ljudskim slabostima nastoji da se nikad ne udalji od Krista i u tome na m treba biti uzor. Miroslav u svom Duhovnom dnevniku često puta moli za krepost poniznosti, jer najveću opasnost za svoj duhovni život vidi u oholosti, istaknuo je propovjednik te citirao zapis iz blaženikovog Duhovnoga dnevnika  na dan 16. veljače 1943. „Ja moram biti sav za Te, a ako me ne poniziš, onda sam u velikoj pogibli da se odalečim od Tebe.“ Za njega je poniženje siguran put do Boga. To je pedagogija jednog sveca. Mi često poniženje doživljavamo kao kaznu, ostavljenost od Boga, ili neprijateljski stav svog bližnjeg, te počinjemo naricati i moliti da nas Gospodin izbavi iz tog stanja. Odbijamo Božju pedagogiju pročišćavanja kroz kušnju i poniženje te namećemo ljudsku pedagogiju ponizi i bit ćeš velik. Oholost nas je udaljila od Boga te često puta naša djela postaju besplodna a naše molitve isprazne. Bl. Miroslav ima drugu pedagogiju te kaže: „Bog hoće da me dobro iskuša prije nego mi podijeli milost i znak svećeništva Kristova. Hvala Bogu!“, i to je rečenica iz Duhovnoga dnevnika. Za Miroslava nema istinske milosti bez prethodnog pročišćavanja kroz poniženje i kušnju. Milosti mora prethoditi kušnja. No, stečena milost, služba, posao, bez kušnje čovjeka pretvara u oholicu, naglasio je propovjednik, jer misli kako on na to ima pravo i jedini je sposoban. Miroslav je samo bio svećenik na seoskim župama i poslije odgojitelj u sjemeništu i postao je svetac. Nije mu trebala velika služba, neko priznanje, da bude svet već mu je trebala kušnja da ga dovede do svetosti. Upravo najveća čuda koja Bog čini po svojim svecima i mučenicima,  događaju se u onim trenutcima kad se čovjek nalazi u kušnji, poteškoći. Svatko od nas ima te trenutke kušnje: bolest, neuspjeh u braku, neuspjeh u studiju, poslu, svećeničkom poslanju... Kad nam se dogode te kušnje tad se približavamo Bogu. Bl. Miroslav je zapisao: „Daj da trpim uz žalosne, da ih razumijem, da ih utješim. Ne daj da ikada klonem duhom.“

Propovjednik je na kraju homilije podsjetio na važnost štovanja relikvija svetaca. Danas se u ovoj crkvi nalaze relikvije bl. Miroslava, koje mi častimo. Kako nas uče duhovni oci u relikvijama nalazimo tragove svetosti Crkve. Trag svetosti naše mjesne Crkve, trag proslavljenog Isusa Krista, nalazimo u relikvijama bl. Miroslava. Kad mi dotičemo te relikvije, mi dotičemo svetost Crkve, dotičemo vječnost. Sve vas potičem na molitvu i pobožnost prema našem bl. Miroslavu. Napose molimo da bl. Miroslav bdije nad našim mladima, kao i svima onima koji se nalazi u krizi vjere te su se udaljili od Krista i njegove Crkve, zaključio je vicepostulator.

Po završetku misnog slavlja, koje je ordinarij zaključio blagoslovom s relikvijama, svi okupljeni imali su prilike dotaknuti i poljubiti relikvijar u znak čašćenja i poštovanja prema svetosti koju ta relikvija predstavlja.

Misno slavlje glazbeno je animirao Župni zbor Župe sv. Pavla pod ravnanjem dr. Andreja Angelinija.

 

 

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.