Srijeda, 22 svibnja, 2024
Novosti

Zbor iz Opatije posjetio pulsku katedralu

U nedjelju, 17. rujna, za vrijeme župne mise u pulskoj katedrali zajedno s katedralnim zborom liturgijsko pjevanje su animirali i članovi zbora Župe sv. Jakova iz Opatije. Svetu misu je predvodio njihov duhovnik superior samostana pater Mirko Nikolić. Nako mise zbor iz Opatije održao je koncert, te je uslijedilo druženje sa domaćinima. Za vrijeme mise u koncelebraciji su bili: župnik Rikardo Lekaj i vlč. Dragutin Petrović.

Homiliju je izrekao pater Mirko: „Njemački Židov, Heinrich Heine – pisao je polovicom 19. st.: “Što bi mi trebalo za sretan i blažen život? Malena ladanjska kućica s toplim krovom od slame. U njoj udoban krevet i golema zaliha hrane. Uz to na prozoru bujno cvijeće, a pred kućnim pragom niz stabala s golemim krošnjama i hladovinom…” Mnogi od nas rado bi potpisali te Heineove želje. Pogotovu bi rado pristali uz njih i svjetski izbjeglice kojima danas više pravo ni broja ne znamo. Međutim, Heine je pisao dalje: “Ukoliko bi nebo htjelo da mi život bude potpuno sretan i blažen, onda bi moralo na drveće pred mojom kućom povješati barem desetak ljudi koji su mi zagorčili život… Doduše, kršćani vele, da neprijateljima treba oprostiti. Pa i ja sam voljan da im oprostim, ali istom onda, kad krvnik obavi nad njima svoj posao.”

Što se tiče ovog nastavka Heineovih želja, možda smo i tu na istoj valnoj dužini. Nevolja je samo u tome što Evanđelje govori baš protivno onome što Heine piše, na što se on kao Židov nije osvrtao. Bio je osobni prijatelj Karla Marxa, s kojim je zajedno emigrirao u Pariz. Isticao se svojim salonskim sarkazmima protiv kršćanstva. Stoga njegovi stihovi o sretnom i blaženom životu ne bi smjeli biti normativni i mjerodavni za nas, kršćane. Ali eto, ni nakon 21 stoljeća još mi nismo pravo usvojili Kristove smjernice koje je Matej zapisao u svom evanđelju kako smo danas čuli. Spasitelj je ondje iznio jednu od svojih najlogičnijih prispodoba naglasivši da bit kršćanstva nije u pukoj “ljubavi”, nego u milosrdnoj, a to znači u ljubavi koja prašta i to prašta bez granica. Takvu ljubav sporo shvaćamo i još sporije prihvaćamo.

                Današnje evanđelje uvodi nas iznova na područje naših odnosa i naše međuljudske komunikacije. Apos. Petar postavlja pitanje koje žulja svakog čovjeka. Kako oprostiti drugome koji nas povrijedi? Naša prva reakcija je da mu uzvratimo istom mjerom. No, ta mjera zna biti veća od onoga što smo primili. I onda slijedi protu odgovor. I tako spirala osvete i uzvrata raste i ide u beskraj. Kako je prekinuti i kako stati i ne uzvratiti zlo za zlo i izaći iz tog začaranog kruga? Kako ne uzvratiti u duhu pjesnika Heinea, njegova antikršćanskog trenda kojega je isticao prije skoro 200 godina?

                Ovdje smo na vrlo osjetljivom području. Ovom parabolom koju Isus pripovijeda da bi nam osvijetlio to područje, On vrlo ozbiljno stavlja u pitanje našu svagdanju molitvu Očenaša u kojoj molimo: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim!“ Što ako nas Bog uzme ozbiljno? Isus je često navraćao na tu našu bolnu točku. Upozorio nas je: „Mjerom kojom mjerite, mjerit će se vama!“ Sv. Ivan Zlatousti, u srijedu smo ga proslavili, to je dobro shvatio i s pravom rekao onima koji ne opraštaju: „Zli sluge! Vi koji nemate srca i okrutni ste, niste okrutni prema drugima, nego ste okrutni prema samima sebi!“

                Osjećamo, braćo i sestre, da je Petar u svom pitanju bio velikodušan. Oprostiti nekome sedam puta nije malo. To je već određeno savršenstvo, jer se broj sedam smatrao savršenim brojem. Ipak je to samo čovjekova računica kod koje Isus ne zastaje, nego širi horizonte praštanja u beskraj. Za Isusa je bitno da se praštanje ne mjeri ni kvalitetom ni kvantitetom: treba biti savršeno i beskrajno. Jedno je sigurno: s Isusom započinje nešto novo i na području našega praštanja. Ono postaje vrhunska hrabrost i krepost koju nije lako usvojiti. Isus je to pokazao kad je bio na križu razapet i kad je oprostio svojim mučiteljima i molio za njih.

                Mi naprotiv stojimo nemoćni pred izazovom opraštanja. Nismo spremni i nemamo dovoljno snage da oprostimo ni one najmanje stvari, a kamoli veće. Trebamo se diviti i cijeniti one ljude koji to uspijevaju, jer time svjedoče da su Isusovi učenici u jednoj od najtežih lekcija. Trebamo se boriti da krepost praštanja postane i naš način postupanja i ponašanja. Kad apostol Petar pita Isusa: “Koliko puta da oprostim?”, time u milosrđe i ljubav unosi račun, matematiku! Petar bi praštao i to zbrajao, a to znači da bi u svom milosrđu ostao zlopamtilo!    

                Isus zatim pripovijeda u svojoj prispodobi upravo ono što se vrlo često događa u našoj svakodnevici. Nemilosrdni smo jedni prema drugima i ne opraštamo. U nama živi i progovara starozavjetna Lamekova besjeda: „Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će biti sedamdeset i sedam puta!“ Dug ovoga čovjeka-dužnika iz Isusove prispodobe je nevjerojatno velik. Da to donekle shvatimo spomenimo da je provincija Galileja u Isusovo vrijeme godišnje plaćala porez Rimu u visini od stotinu talenata. A dug ovog čovjeka je bio sto puta veći i što bi odgovaralo današnjem dugu od 40 mil. eura. I dobio je oproštenje duga.

A kada je taj isti sluga izašao, nakon što mu je taj silni dug bio oprošten, naišao je na jednoga svoga druga koji mu dugovao sto denara, što je ništa u usporedbi s njegovim dugom. Međutim, nema milosrđa prema svom dužniku, nego ga hvata za vrat, a onda baca u tamnicu  dok mu ne vrati duga.

                Čovjek nije ništa razumio ni naučio od dobrote koja mu je bila iskazana. Njemu je netko dugovao tako malo u usporedbi koliko je on dugovao i koliko mu je bilo oprošteno. To je ustvari naša slika. Mi smo najčešće poput prvog dužnika: iako doživimo milost, mi je ne znamo i ne želimo drugome iskazati. Spremni smo ga strpati u zatvor i prirediti mu neugodnosti sve dok ne „isplati“ duga.

                Parabola nas vrlo ozbiljno upozorava da opraštamo. Imamo toliko molitava u kojima molimo i pjesama u kojima pjevamo da nam Bog oprosti i da nam se smiluje. I toliko puta smo osjetili i doživjeli njegovo oproštenje. Ne zaboravimo da nas uvijek vraća da i mi oprostimo svojim bližnjima. Sjetimo se da ustvari nigdje, ni u kući, braku, obitelji, ne možemo pola sata ljudski živjeti bez praštanja.

Gospodine, stojim pred izazovom opraštanja. Nisam spreman i nemam dovoljno snage da oprostim. Ni one najmanje stvari, a kamoli veće. Divim se ljudima koji to uspijevaju, jer time svjedoče da su tvoji učenici. Trebam se boriti da krepost praštanja postane i moj način ponašanja. Ti me zoveš da tako postupam. Hvala ti za primjer koji si mi dao. Pomozi mi da u svojoj obitelji, zajednici, na radnom mjestu mogu oprostiti onima koji su me uvrijedili. Molim te za milost: da znam pobijediti osvetu i oprostiti onome koji me povrijedi! Gospodine, pomozi mi da od srca oprostim da onda i meni bude oprošteno.“

Najave