„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“
Komentar nedjeljnog evanđelja o svetkovini Božića napisao je vlč. Dalibor Pilekić.
„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. 2 Ona bijaše u početku u Boga. 3 Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade 4 u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; 5 i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. 6 Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. 7 On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. 8 Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. 9 Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; 10 bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. 11 K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. 12 A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, 13 koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. 14 I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. 15 Ivan svjedoči za njega. Viče: “To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!” 16 Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. 17 Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. 18 Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“
Božićno bdijenje smješta nam Novorođenoga u konkretno vrijeme i prostor naznačujući nam povijesnost Kristovog rođenja u nekoj špilji izvan Betlehema u vrijeme raznoraznih upravitelja i vladara. Misna čitanja na dan Božića govore nam o tome Tko je taj Novorođeni kralj!
Zaustavimo se prvo na samoj činjenici da nam se Bog približava kao novorođeno dijete. Ovo je skoro skandalozno! On koji je moćniji nego što bilo tko može i misliti dolazi pred ljude – „svoje miljenike“ kao bespomoćna beba i prolazi ponajteža iskustva ljudskog života. Zašto to Bog čini? Čini mi se kao da nas Bog želi ganuti, potaknuti da Ga prihvatimo i darujemo Mu svoju ljubav. U svojoj bespomoćnosti Bog je svoju ljubav učinio toliko poniznom da svakome može biti prihvatljiva. Može li biti poniznije zamolbe za ljubav od pogleda bebe? Još kad ti se onako veselo nasmije anđeoski jasno. Kako biš mogao odoljeti takvom pogledu, takvom osmjehu? Upravo nam se zato Bog tako približava – On koji je najbolji pedagog – kako u ovom, za povijest kritičnom trenutku, ne bismo ostali srca tvrda i daleka. Kad učinimo ono na što nas novorođeni Kralj izaziva – a to znači prihvatimo ga i prigrlimo svojom ljubavlju – tad smo pomalo spremni rasti u Ljubavi kakva jest u Bogu.
Tko je taj novorođeni Kralj? Tko je ta beba Isus? Ovo se pitanje čini tako jednostavnim i suvišnim, ali kad se ide na njega odgovoriti lako možemo primijetiti da mnogi puno toga brkaju. Isus je Bog koji postoji oduvijek i postojat će zauvijek iznad svih kategorija koje su nama znane. On se kao riječ Očeva (Logos) utjelovljuje u djevici Mariji koja ga je rodila na današnji dan u Betlehemu. On koji je bio u zajedništvu Trojstva dolazi rasvijetliti tamu svijeta. Dolazi među svoje! Tama pred Svijetlom bježi, ali Njegovi ga ne primiše. Ipak, onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja – a On im postaje kao stariji Brat.
Isusovu legitimaciju mogli bi još na dugo raščlanjivati, ali ono bitno za Božićnu poruku već je rečeno: Bog je došao i ponudio se. Došao je u liku bespomoćnog djeteta kako bi ga svatko mogao primiti. Ipak, iako je došao među svoje, ne primiše Ga. Bojim se da kad Isus na današnji Božić dolazi među svoje kršćane doživljava vrlo sličnu sudbinu. Mnogi vole lijepu priču i običaje, ali kad treba pružiti svoju ljubav bespomoćnoj bebi današnji kršćani će tu bebu zaobići u širokom luku. Kome treba obaveza?
Srećom kao i u ono vrijeme – i danas ima onih koji će Ga primiti i zbog toga postati djeca Božja. Zato – dragi vjernici – draga Božja djeco – želim Vam sretan rođendan našeg velikog brata – Isusa!
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ!