Nedjelja, 14 travnja, 2024
Miroslav BulešićNovosti

Razgovor povodom proslave desete obljetnice biskupskog služenja mons. Ivana Milovana

“Graditi u ljubavi”

Razgovor povodom proslave desete obljetnice biskupskog služenja mons. Ivana Milovana

Mons. Ivana Milovana za porečkog i pulskog biskupa imenovao je papa Ivan Pavao II. u Rimu 18. studenog 1997. godine, a posvećen je i ustoličen 10. siječnja 1998. godine u porečkoj Eufrazijevoj bazilici.

Ove godine bilježite deset godina na stolici porečke i pulske biskupije. Jedno desetljeće je malo i puno, kako se danas osjećate kao biskup, što vas je brinulo prvih dana?

I sam se čudim da je prošlo već deset godina otkako sam biskup. Čini mi se kao da je moje biskupsko ređenje u Eufrazijani bilo jučer. Normalno je da mladi biskup na početku ne osjeti odmah sve probleme povezane sa svojom službom. Priznajem da mi je danas, nakon deset godina, puno teže biti biskupom zbog raznih briga i teškoća u obnašanju službe. Vjerojatno svatko od nas doživi istinitost riječi kojom je pjesnik izrazio čestitku blaženom Stepincu kad je ovaj bio zaređen za biskupa: „Biskupska mitra od sjajne krune pretvorit će se u trnovu krunu“. Uostalom za hod u službi Isusa Krista raspetoga to nije ništa neobično.

Koji su vam događaji i dani bili posebno radosni otkad ste biskupom, čega se napose sjećate? Istodobno, što vam je u tom razdoblje bilo najtužnije?

Kao da u tih deset godina posebno strše tri blještava trenutka: Euharistijski kongres u Areni u Puli 2000., Susret hrvatske katoličke mladeži u Areni u Puli 2006. i Proslava 60 obljetnice mučeničke smrti Miroslava Bulešića 2007. Među najradosnije trenutke, svakako, spadaju i ređenja mladih svećenika. A najtužnije su u tom razdoblju bile iznenadne smrti dragih suradnika.

Uzeli ste moto „Graditi u ljubavi“, to je vaš plan i program. Je li teško graditi u ljubavi?

Svaki odgovoran čovjek zna kako to ide u životu, u braku, u odgoju djece: svako rušenje ide vrlo brzo, dok naprotiv svaka gradnja uključuje ustrajnost, strpljivost, rad na duži rok, pa i uz napore. Sve to – u ljubavi, a sveti Pavao u 1 Kor 13 kao kvalitete ljubavi spominje: „ljubav sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi“. I ja pokušavam tako.

Crkva u Istri je mala, ali bogata poviješću, tek je, može se reći, nedavno sjedinjena. Na tom malom prostoru djelovala je pulska, porečka, novigradska, pićanska neki kažu i biskupija nestalog grada Cissa. Vi u osobi biskupa sjedinjujete svu tu povijest, sve te znane i neznane muževe koji su nosili mitru. Što je danas Crkva u Istri? Objasnite za one koji ne znaju zašto nosite „samo“ naslov porečki i pulski biskup?

Naša biskupija ima nešto preko 200 tisuća stanovnika, većim dijelom katolika. Spada u red biskupija „po mjeri čovjeka“, nije ni prevelika ni premala, svećenici se mogu svi osobno poznavati, u njoj se može organizirati sva lepeza pastoralnog rada. Male biskupije, kakve su bile u starokršćansko vrijeme ili u Srednjem vijeku, upravo su zbog potrebe za širim organiziranjem pastoralnog rada, ali često i zbog političkih razloga, bile ukidane i pripajane drugima. Tako su dokinute Pićanska i Novigradska biskupija. Godine 1828. dvije su tada razmjerno male biskupije, Porečka i Pulska ne spojene u jednu nego, zadržavši svoje granice, katedralu i kaptol, ujedinjene „aeque principaliter“ pod upravom jednog biskupa. Ovih dana upravo se navršilo trideset godina od kada je 1977. papa Pavao VI. i konačno uredio biskupijske granice na ovom području. Središnji i sjeverni dio Istre u Republici Hrvatskoj, dio nekadašnje Tršćansko-koparske biskupije, pripojen je Porečkoj biskupiji. Tako danas Porečka i Pulska biskupija pokriva sav teritorij Istre u RH. Dio je Riječke metropolije i Hrvatske biskupske konferencije.

Drugi vatikanski koncil je, među ostalim, promovirao aggiornamento/posadašnjenje, koje je u našoj Crkvi, Crkvi u Hrvata, posebno aktualno padom jednoumlja. Je li se Crkva snašla u poziciji kada se više ne prave spiskovi onih koji idu u crkvu, koji krštavaju djecu, crkveno se vjenčavaju? Ima li kadrova, kako crkvenih, tako i civilnih, koji su kadri djelovati učinkovito u tako novom stanju?

Najveća novost u životu Crkve na ovom području nakon demokratskih promjena jest svakako porast vjerske kulture i angažiranost u Crkvi velikog broja vjernika laika. Ono što je se na Zapadu dogodilo već ranije, no osobito nakon Drugog vatikanskog sabora, te kod nas zbog pritiska komunističkih vlasti, zbog straha i obzira nije u punoj mjeri bilo moguće sve do devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Danas naša Crkva ima teološki obrazovanih laika, osobito vjeroučitelja, ali i animatora u obiteljskom i liturgijskom apostolatu. Mnogi vjernici stekli su veću vjersku kulturu preko tečajeva, seminara, čitanjem literature… Možda se i smanjio broj praktičnih vjernika kod nedjeljnih misa ali su mnogi vjernici produbili svoju vjersku kulturu i angažiranost u župama. Tu su i vjerske udruge i pokreti u kojima vjernici produbljuju vjeru i angažiraju se u Crkvi, „dar Duha“ ovom vremenu liberalizma, sekularizma i duhovne izgubljenosti.

U župskoj zajednici vođe bi trebali biti župnici/svećenici. Istra je ostala bez svećenika iz svoje baze, mladići sa sela, što je nekada bilo pravilo, više ne idu u sjemenište. Svećenička zvanja bude se u gradovima. Što se to dogodilo s istarskim selom, s kršćanskim obiteljima u seoskim obiteljima, brojnim obiteljima? Režanci su bili „mali Vatikan“, o čemu i vi svjedočite, iz vašeg je roda puno svećenika…

Duboke promjene koje je posljednjih desetljeća doživjela također Crkva u Istri vidljive su, možda na posebno izrazit način, upravo na području duhovnih zvanja, čiji se broj jako smanjio osobito iz tradicionalnih katoličkih sredina. Mi smo u tom međuvremenu u Puli dobili Biskupijsko misijsko sjemenište gdje se školuju mladići raznih nacionalnosti; dio njih dolazi iz neokatekumenskih zajednica u Hrvatskoj a dio iz drugih zemalja. Neki ostaju u službi u našoj biskupiji a drugi drugdje po Hrvatskoj ili po svijetu. Upravo se u ovom novom drukčijem svijetu koji je u nastajanju, u segmentu duhovnih zvanja očituje snaga vjere neke kršćanske zajednice koja je sposobna iznjedriti, izmoliti i odgojiti mlade koji će sav svoj život darovati Bogu i Crkvi. Najvažnija je uloga žive kršćanske zajednice, ali i svećenika osobno koji mogu i znaju mlade privući i oduševiti te se konstantno angažiraju u radu s djecom, ministrantima, skupinama mladih.

Istarske svećenike pritisle su časne godine, međutim, ima i mladih snaga, posebno mladih angažiranih laika. I njima ste pastir i otac, kako da ti mladi sačuvaju, njeguju i prenesu sve one tradicionalne vjerske vrednote, a da ih, recimo to jednom riječju – materijalizam ne osvoji?

Ovo je vrijeme buđenja i angažiranja laikata. Iako su svećenici i dalje presudni za život Crkve (te je istinita ona riječ, prema Arhimedevoj izreci: „Dajte mi dobre svećenike i ja ću promijeniti svijet“), ipak nakon Vatikanskog sabora pokrenuta je ova velika snaga Crkve u svim područjima apostolata. I tu se može spomenuti riječ Ivana Pavla II.: „Crkva diše na svoja dva plućna krila“ – klerom i laikatom. Prisustvujemo procvatu udruga i pokreta. Svakako, da bi angažirani vjernici bili pravi svjedoci, potreban im je jak duhovni molitveni život, osobito euharistija. Važno je također njegovanje crkvenosti, poštivanje crkvenog autoriteta, čuvanje jedinstva u župi, biskupiji, u Crkvi. Teško je ako si netko umisli da samo on ima objavu s neba. Važna je uključenost u župne zajednice i pastoralne planove župe i biskupije. I danas vrijedi ona starokršćanska: „Nil sine episcopo“ – ništa bez (a kamo li protiv) biskupa.

Neki Crkvi zamjeraju da se bavi politikom, da bi trebala zanemariti materijalna dobra, da bi se trebala držati sakristije i onostranog/onozemaljskog a ne sadašnjosti. Smije li vjernik biti politički angažiran?

Naslušali smo se tijekom 45 godina komunizma takvog govora. Ipak i danas postoje recidivi takvog govora na račun Crkve. U isto vrijeme razne civilne udruge koje broje do četiri – pet članova, dobivaju veliko mjesto u sredstvima informiranja i „tresu društvom“…  Treba uvijek iznova ponoviti da Crkva ne samo smije, nego mora, to joj je i dužnost – progovarati u javnosti kad se radi o općem dobru čovjeka, posebno u etičkim pitanjima: o obitelji, poštivanju života, radu nedjeljom, vjeronauku u školi, drogi… Jasno da Crkva niti smije niti želi ulaziti u politiku u užem smislu riječi, u stranačka nadmetanja. A pojedini vjernik poželjno je da se, prema svojoj sposobnosti, angažira u javnom životu zastupajući stavove nadahnute evanđeljem.

U proteklom desetljeću izgrađeno je u Istri nekoliko crkava, u kojim mjestima su još u planu u jednom razumnom roku? Koje su značajnije investicije na razini biskupije?

Izgrađena je crkva sv. Josipa u Puli, u gradnji je crkve sv. Ivana u Puli (gradi je Provincija otaca konventualaca), izgrađene su crkve u Pješčanoj Uvali u Puli i u Potpićnu, gradi se crkva bl. A. Stepinca u Škropetima, sagrađen je Učenički dom pri Kolegiju u Pazinu, dovršava se uređenje zgrade Biskupskog ordinarijata gdje ćemo dobiti potrebne uredske prostore za biskupiju. U bližem planu je gradnja novih crkvi u Poreču i Rovinju, gdje je potrebno osnovati nove župe te u Rabcu, Kaštelu kod Buja…

Jesu li svi župni stanovi uređeni, svi svećenici, normalno, imaju automobile, imaju li računalo/kompjutor?

Poznato je kako su župni stanovi u većini župa bili zadnjih desetljeća u lošem stanju. Popravci su bili prepušteni snalažljivosti pojedinog župnika i eventualnoj angažiranosti župljana. Tek posljednjih godina država kod nas „zbog uloge Crkve u društvenoj, odgojnoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti“ daje biskupijama novčanu pomoć u tri svrhe: za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, za karitativnu djelatnost i uređenje crkava. Na taj način moglo se obnoviti mnoge župne stanove u Istri. Najbolje je kad pojedine župe ne očekuju sve samo od Biskupije (jer ona nema neiscrpne mogućnosti) nego se i sami angažiraju kako je to npr. bio slučaj u Žminju, Pićnu, Trvižu… Negdje smo imali lijepe donacije u tu svrhu (Baderna) na čemu smo vrlo zahvalni. Danas je automobil upravo nužan za obavljanje župničke službe. Gotovo isto toliko i računalo – sve to nekako spada u infrastrukturu župe i u standard župnika.

Vi i svećenici dobivate od države naknadu, nazovimo to plaćom. Možete li vi i svećenici od toga pristojno živjeti?

U toj stvari dobro je dati pojašnjenje: Od početaka Crkve uvijek je bilo i ostaje trajno načelo – župna zajednica uzdržava svog svećenika. U praksi se je to kod nas donekle vršilo preko misnih intencija, priloga koji su se davali uz podjelu sakramenata i blagoslovina itd. No u mnogim župama, osobito u manjima, svećenici su mogli samo vrlo skromno živjeti. U zadnje vrijeme postignuta je veća ujednačenost u primanjima svećenika, u tzv. nagradi, koja se osigurava iz davanja župe a u mnogim slučajevima jedan dio nagrade nadodaje Biskupija.

Da ste estradna osoba novinari bi Vas pitali – što radite u slobodno vrijeme, imate li neki hobi, koju knjigu trenutno čitate, odete li u šparoge na proljeće, stignete li se okupati ljeti, skijati zimi…

Spomenuli ste nešto meni najdraže „brati šparuge“ u proljeće, iako zna proći godina a da ne odem. Ugodno je i ljetno kupanje ili izlet ili malo briškule sa svećenicima, što također nije često. Trenutno čitam knjigu „Arhitekti kulture smrti“ (izdanje Verbuma – Split) o poznatim širiteljima bezboštva u 19. i 20. st.

Je li Crkva u Istri karitativna, Crkva potrebitih i siromaha? Osim Caritasa, tko o takvima skrbi?

Kako je poznato, naš Biskupijski karitas vodi Dom za nezbrinutu djecu u Majmajoli kod Vodnjana, a brine se i za zajednicu liječenih ovisnika u Dajli. Trudimo se sudjelovati u svim akcijama Hrvatskog karitasa, za pomoć u raznim katastrofama u svijetu. Jako mi je drago, i smatram to zajedničkim uspjehom, da su gotovo u svim župama osnovani Župni karitasi, negdje također karitativne Udruge sv. Vinka Paulskog i mnogi su od tih članova vrlo aktivni u posjećivanju i pomaganju u svojim župama. Na području Biskupije imamo dobru suradnju s Centrima za socijalni rad i Crvenim križem.

Crkva u Istri bogata je kulturnim dobrima koja treba sačuvati za iduća stoljeća, za iduće generacije? Koji su vam planovi i programi, prate li potrebe nadležni, od općina i gradova, županije do države?

Mi smo u tom smislu vrlo bogata biskupija. Izražavam veliko zadovoljstvo i zahvalnost državi, županiji, gradovima i općinama koje su u daleko najvećem broju otvorene za financijsko pomaganje u čuvanju sakralne baštine. Veliki dugogodišnji projekti su: Daljnja restauracija kompleksa Eufrazijeve bazilike u Poreču, uređivanje Pavlinskog samostana u Sv. Petru u Šumi, ali i manje poznati a vrlo vrijedni objekti. Gotovo sve naše institucije pokazuju veliku osjetljivost za kulturnu baštinu. U zadnje vrijeme bile su velike obnove crkvi u Svetvinčentu, u Sv. Ivancu, Štinjanu, Kanfanaru, Hreljićima, Pomeru, Premanturi, Buzetu, Lanišću… Negdje su naši iseljenici, osobito na Labinštini, mnogo učinili za obnovu crkava.

Kome ste posebno zahvalni da ste došli do oltara, da ste postali svećenikom?

Prigodom većih godišnjica normalno je sjetiti se sa zahvalnošću onih od kojih smo najviše primili. U mojem svećeničkom zvanju najveću zahvalnost dugujem obitelji i rodbini (moj pokojni otac Antun, kao angažirani vjernik, stradao je u čistkama 1945.), svojim predšasnicima biskupu Nežiću i Bogetiću, odgojiteljima u sjemeništu a onda i svim suradnicima i dobročiniteljima, svima koji su mi davali podršku u životu i radu te koji me trajno prate molitvom i podrškom.

Najave