Subota, 22 lipnja, 2024
Novosti

„Priznanje za moje – gledanje kroz objektiv“

Naš dopisnik, Mijat Gavran, povodom Dana Grada Umaga, primio nagradu za životno djelo.

Cijeli mozaik mog bilježenja pretvorio se u bezgranični spektar zadovoljstva od najmlađih do najstarijih o kojima sam pisao. Osjećajući njihovo zadovoljstvo uvijek iznova sam dobivao neke unutarnju snagu i nadahnuće za moje poslanje. Božja ruka je očito iznad mene, jer kako drugačije pojasniti određene situacije kad ste u vremenskoj stisci s rokovima za predaju vijesti, odnosno izvješća, a mnogo toga vam nedostaje ponajprije vremena. Tada sve prepuštam u ruke Svevišnjeg da bi same po sebi navirale rečenice u beskraj. Što drugo to može značiti nego Božja providnost, ističe Gavran.

 Ovogodišnji dobitnik nagrade Grada Umaga za životno djelo je Mijat Gavran, novinar, koji već više od četrdeset godina objavljuje vijesti, izvješća, osvrte i reportaže u različitim glasilima.

Dodjela nagrade, njemu i drugim dobitnicima, održana 6. svibnja, povodom proslave Dana Grada i obilježavanja 70. obljetnice oslobođenja Umaga.

U svom bogatom i osebujnom novinarskom opusu Gavran je mnogim člancima redovito prisutan i kao dopisnik biskupijskih medija, prvenstveno Ladonje, ali i službene mrežne stranice Porečke i Pulske biskupije. Stoga je ovo dobra prigoda da upoznamo osobu koja redovito lijepo i nadahnuto, svojim fotografijama i zapisima, izvještava i o događajima iz života Crkve u umaškom kraju.

1. Dugi niz godina ‘slikom i perom’ bilježite sve značajne događaje u svojoj okolini, sa posebnim naglaskom na sportska događanja. Kako je sve to počelo?

 U osnovnoj školi je učiteljica zamijetila moju sklonost prema pisanju, poeziji te stihovnom i likovnom izričaju. Neki od radova su bili objavljivani u učeničkim časopisima te u tjednom prilogu lokalnih novina za učenike osnovnih škola. Međutim, za vrijeme srednjeg školovanja u Slavonskom Brodu sportu sam se, u mom slučaju nogometu, priklonio i tako je bilo sve do odlaska na odsluženje vojnog roka. Od rujna 1969. do kraja veljače 1971. godine prethodno vrijeme bez pisanja obilato sam nadoknadio u Andrićevu Travniku, u svim vojnim glasilima. Mislim da je i to dobrim dijelom odredilo moj kroničarski put. Moram priznati da mi se ta vrsta zanimacije svidjela. Gotovo da nisam imao predstavu o vrijednosti svega toga, ali su time izuzetno bili zadovoljni moji nadređeni u jedinici i vojnoj komandi. Dva puta sam bio „darovan“ s po sedam dana nagradnog odsustva, što je značilo dva tjedna ranije skinuti SMB odoru, što je u ono vrijeme bila velika stvar.

Do odlaska u vojsku radio sam u brodskom „Đuri Đakoviću“, a i nakon povratka. Međutim, imao sam skoro zapovjednu „ponudu“ za ostanak u vojsci. Trebao sam smišljati koješta da po svaku cijenu moram kući iz obiteljskih razloga. Nastavio sam raditi u istoj firmi koja potkraj svibnja 1971. izvodi radove u umaškoj Tvornici cementa. Pukom slučajnošću umjesto radnog kolege koji je u posljednji trenutak morao odustati od puta u Umag, pošao sam umjesto njega. Božja je to volja i eto me ovdje skoro četiri i pol desetljeća.

 Od djetinjstva sam volio sport, a spletom okolnosti sam zbog stature dobio mjesto na golu. Nakon brodske epizode, slijedila je umaška. Tu sam ponajprije nogometu zahvaljujući ostao i od prvih dana ljudi su me srdačno prihvatili i već sam u glavi imao – to je to! Makar je i prije Umaga bilo nekih kombinacija preko prijatelja iz vojske da završim u Solinu, Kaštel Gomilici ili Sloveniji. Meni je po svemu sudeći Umag bio suđen, zahvaljujući Božjoj providnosti.

 U međuvremenu sam zasnovao bračnu zajednici u Slavonskom Brodu 1972., zatim su se rađala dječica, u petogodišnjem vremenu dvojica sinova i kćer. Tu je i dvoje unučića koji su osnovci i u središtu su našeg življenja, kako to inače biva u životu nonića. Supruga i ja smo završili u prijevremenoj mirovini, no u svemu tome je najvažnije da nas prati zdravlje za što smo Bogu zahvalni.

 Kao djelatnik slavonskobrodske firme za kratko sam vrijeme u cementari upoznao mnogo i danas mi dragih ljudi koji su na određen način obogatili moj život u novoj sredini. Preraslo je to u brojna prijateljstva koja između ostalog i kroz nogomet, odnosno sport ne samo u Umagu nego i na cijeloj Bujštini, Istri i diljem Lijepe naše, koja traju i danas na moje ogromno zadovoljstvo. To je pravo bogatstvo onog što sam prolazio i doživljavao za vremena provedenog u Umagu kroz bavljenje nogometom, a posebice pisanjem. Gotovo da nema kutka Lijepe naše iz koje nisam, opet kroničarskom poslu zahvaljujući nekoga upoznao iz svih sfera življenja. Sugrađani bi mi često znali reći – kada sve to stigneš popratiti, pored redovnog radnog vremena. Naravno da to nije išlo bez odricanja i razumijevanja ponajprije u obitelji za moje bezbrojne izostanke i odsustvovanje. Kada uđete u to, bar tako to doživljavam i danas – meni je nepojmljivo bilo reći – danas ću nešto zabilježiti, a sutra ne. Svaki događaj podjednako je vrijedan i ima svoje junake o kojima mi je bilo zadovoljstvo pisati. Nisam ja baš najpozvaniji za taj dio posla, jer sam po struci metalac, ali ljubav prema pisanoj riječi dovela me je u te vode. Nikada me nitko iz ni jedne redakcije nije pitao za „diplomu“, a kao kuriozitet moga „novinarskog“ početka je suradnja sa zagrebačkim Vjesnikom, zanimljivo – pišući tekstove rukom. Ista se nastavlja u Sportskim novostima, Večernjem list, Glasu Istre, listu La voce del popolo, te negdašnjem glasilu SOUR-a Agroturist i većini regionalnih novina o aktivnostima njihovih sportaša za boravka u Umagu. Surađivao sam i s radio Pulom, često se javljao na lokalnim postajama i na radio Zagrebu. Od početka sam suradnik mjesečnika Bujština koji je nedavno proslavio deset godina izlaženja. Upravo kroz te novine podijelio sam životne priče mnogobrojnih sugrađana o kojima sam pisao. Koliko god mi se pisanje u pojedinim trenucima činilo zahtjevnim, posebice velike priredbe, sve bi to na kraju završavalo na dobro. Kako i ne bi kad to svjedoči i evanđelje po Mateju (6,6.8) – „Otac tvoj, koji vidi u skrovitost … zna što vam treba i prije negoli ga zaištete.“ U prisutnosti Onoga koji bdije nad nama sve je moguće

2. No, osim općedruštvenih, sportskih i drugih raznih tematika, pomno i vrijedno pratite događaje vjerskog života u Umaško – oprtaljskom dekanatu, tako da je medijski segment Biskupije, na poseban način Ladonja, pronašao u Vama dragocjenog suradnika. Kako jedna takva aktivnost utječe na (duhovni) život praktičnog vjernika?

– U dijelu svakodnevnih zbivanja koja je trebalo zabilježiti, posebice sportskih kojih je većina u dane vikenda, ostao sam uskraćen za svjedočenja nekim vjerskim događanjima. Nastojao sam biti dionikom istih i zabilježiti ih u priobalnom dijelu Umaško-oprtaljskog dekanata. Tu suradnju su inicirali župnici Sergije Jelenić, Vilim i Josip Grbac, te don Rudi Koraca, jer mi je trebalo ohrabrenja za tu vrst suradnje, za razliku od one druge ponajprije sportske. Imao sam, i danas je to slučaj, odlične suradnike u župnicima cijelog dekanata. S njima sam se, te s vlč. Marijanom Bartolićem i Vjekoslavom Slokovićem duhovno obogaćivao, kao i moja obitelj, djeca i sada unuci. Otuda suradnja u vjerskom tisku koja bi mogla i trebala biti plodnija, no mislim da je vrijeme da se na tom planu pojave mlađi za medijsko promicanje potrebnih nam vjerskih vrednota.

3. Što za Vas, za Vaš život u sadašnjem trenutku, znači ova nagrada?

Svaka i najmanja nagrada u kojem god obliku da bila ljudskom biću godi, a što meni znači – ovog trenutka teško mi je pronaći prave riječi za pojasniti. Uzvišen je to čin priznanja za sve ono što čovjek kroz život radi, a vrijednost istoga je kada to oni s kojima živite i na taj način prepoznaju. Cijeli mozaik mog bilježenja pretvorio se u bezgranični spektar zadovoljstva od najmlađih do najstarijih o kojima sam pisao. Osjećajući njihovo zadovoljstvo uvijek iznova sam dobivao neke unutarnju snagu i nadahnuće za moje poslanje. Božja ruka je očito iznad mene, jer kako drugačije pojasniti određene situacije kad ste u vremenskoj stisci s rokovima za predaju vijesti, odnosno izvješća, a mnogo toga vam nedostaje ponajprije vremena. Tada sve prepuštam u ruke Svevišnjeg da bi same po sebi navirale rečenice u beskraj. Što drugo to može značiti nego Božja providnost. Meni je zasigurno bilo teže raditi taj posao, jer ostala je neispunjena želja makar i vanredno završiti novinarstvo. Unatoč tome, uz Božju pomoć sam uspio ispuniti brojne zadatke koji su mi se činiti teško ostvarivim. Moj stil je bio i ostao, mnogi će reći vedar i afirmativan, bez „žutila“, a još manje tamnije nijanse. Koliko je to bilo ispravno potvrđuje mi svaki komentar i čestitke mojih sugrađana, kao i onaj gromoglasni pljesak koji su mi uputili na svečanosti dodjele priznanja. Odzvanja mi još uvijek u ušima, a za emocije i tada i danas riječi jednostavno nedostaju.

Uz pisanje mi je istinsko zadovoljstvo i fotografiranje koje sam eto spojio u svom obličju kroničarskog izričaja. Kao priznanje doživljavam kad me mnogi zamole za fotografiju koja bude objavljena u novinama, jer im se dopada …. Nije li to svojevrsno priznanje za moje – gledanje kroz objektiv….

Sretan sam što me na neki način u ovoj mojoj priči „slijedi“, iako je možda rano govoriti o tome, moja 15-godišnja unučica Iva koja je načinila većinu priloženih fotografija, a uz to voli i „škrabati“ kao i dida joj, ističe ponosno Gavran.

Iz teksta prijedloga za nagradu:

 Kroz desetljeća je iz Umaga pratio i izvještavao o brojnim manifestacijama državnog, europskog i svjetskog karaktera. Kroz četiri desetljeća i više mnogi su svjedoci njegova pisanja o sportskim i drugim događanjima najviše u Glasu Istre i od samih početaka u mjesečniku Bujština. Koliko je zadovoljio ukuse čitatelja na njima je da prosuđuju. Iako nije profesionalni novinar s puno emocija vjerodostojno dočarava ono o čemu piše. Jednako važnim smatra sve događaje i tako se odnosio prema svakom, od međunarodnih do lokalnih manifestacija.

Stil njegova pisanja bio je i ostao afirmativan po čemu ga većina cijeni. Tko zna koliko je novinarskih kartica i vijesti napisao, daktilografima izdiktirao o Umagu i zbivanjima u njemu, uz fotografije koje upotpunjuju to stvaralaštvo. Za sebe će reći da se nikad nije osjećao kao novinar, nego kao revni kroničar svega onog što je za tih godina nastojao zabilježiti.

Zadovoljstvo čitatelja i onih koji su bili temom njegova pisanja najljepša su mu nagrada i nadahnuće za svako sljedeće, novo bilježenje svega vrijednoga riječju i fotografijom, što mu je postalo životna svakodnevica.

Istovremeno nije propuštao pisati i o svim amaterskim aktivnostima, od najmlađih do najstarijih u svojoj životnoj sredini, uglavnom poticajno. Bio je aktivni nogometaš, sudac, delegat, a kasnije sve više kao kvalitetan i uspješan amaterski suradnik mnogih listova. Za to je često bio istican i pohvaljivan od profesionalnih suradnika – za svoj način praćenja i opisivanja događaja. Uz taj sportski dio, iskazuje se kao neumorni entuzijast u radu i praćenju svih vrsta događaja iz svakodnevnog života ove sredine. Za to stvaralaštvo koje je uspio spojiti sa svojim radnim obvezama, dobivao je razna društvena, a pogotovo priznanja sportskih i inih udruga, društvenih organizacija, te grada Umaga, Bujštine, Buzeta i Istre.

Recimo na kraju, da je sklon zagonetaštvu, odnosno sastavljanju zagonetki, dugogodišnji je dobrovoljni darivatelj krvi i sudionik je Domovinskog rata o čemu svjedoči i spomenica na to doba.

Dodjela priznanja Grada Umaga potvrđuje njegovo dugogodišnje društveno i novinarsko djelovanje što Mijata Gavrana svrstava u amaterskog barda onoga po čemu ga mnogi (pre)poznaju istarskog i uopće sportskog novinarstva. (Juraj Radovčić, iz teksta prijedloga za dodjelu nagrade, kojeg je napisao doajen umaškog sporta, profesor Juraj Radovčić)

Najave