Preč. prof. dr. sc. Josip Grbac: “SOLIDARNOST U DJELOVANJU KARITASA”

Na korizmenom susretu članova župnih Caritasa Porečke i Pulske biskupije, koji je održan u subotu, 24. veljače, u Pazinskom kolegiju, preč. prof. dr. sc. Josip Grbac održao je predavanje koje, uz dopuštenje predavača, prenosimo u cijelosti.

1. POJAM SOLIDARNOSTI

Kada govorimo o djelovanju Karitasa i njegovih djelatnika i volontera uvijek u prvi plan stavljamo njihovu empatiju, požrtvovnost, ljubav… I to je dobro. To su sve plemenite osobine ljudi koji tvore Karitas. Bez tih osobina nezamisliva je djelatnost Karitasa. No, smatram da iza njihovih zalaganja stoji i nešto više od tih plemenitih osjećaja. Ti su osjećaji individualni i u svemu ovisni o tome o kakvoj se osobi radi. Možda oni toga nisu svjesni, ali bi bilo dobro podsjetiti da je jedan od temeljnih poriva njihova djelovanja i solidarnost. To je kategorija koja nadilazi individualnost i uvijek je vrjednovana kao nekakva „laička“ ili socijalna kategorija koja tvori temelj jedne zajednice.

Pojam solidarnosti rijetko se upotrebljava u Crkvi. Govorimo o ljubavi perma bližnjemu, o Kristovu primjeru koji potiče sva karitasova djelovanja, o Crkvi koja tu ljubav mora učiniti djelotvornom, itd. Solidarnost „miriše“ na nekakav profani pojam, što ne čudi ako znamo koji su korijeni pojma solidarnost. On je na važnosti dobio poglavito u radničkim pokretima 19. stoljeća, danas se sve više širi i obuhvaća najrazličitije odnose, kao što je odnos među generacijama, odnos između zaposlenih i nezaposlenih. Danas ovaj pojam često priziva potrebu umjerenosti ili odricanja jednih u korist drugih. Ima onih koji smatraju da ovo nije originalni smisao solidarnosti. Solidarnost, tvrde oni, nije kategorija odricanja nego uspjeha i međusobnog pomaganja.

Ako znamo kada i u kojem kontekstu je na važnosti dobio pojam solidarnosti, kako je često gotovo automatski bio povezivan s “lijevo” orijentiranim strujanjima u društvu, nije čudno što se on relativno kasno počeo sustavno  obrađivati u socijalnim dokumentima Crkve, praktički s enciklikom “Socijalna skrb”. Upravo se zbog toga naglašavalo kako kršćanski pojam solidarnosti nema ništa zajedničkoga s pojmom “klasna solidarnost“.

Danas vjerojatno ne postoje razlozi za ovakva razlikovanja. Prije svega, očito je kako su pretjerani individualizam ili egoizam glavni uzroci mnogih zala, a ne prvenstveno jedna klasa ili grupa.

Svakako je moguće govoriti i o etičkoj ambivalentnosti pojma solidarnosti. Naime, solidarnost pretpostavlja da različite strane koje žele biti solidarne imaju nešto zajedničkoga, nešto što ih povezuje, što ih motivira na uzajamno pomaganje. U čemu se, međutim, sastoji ova zajednička dimenzija ostaje otvoreno pitanje. Poznata je parabola o miševima koji, našavši se u neprilici zatraže pomoć od šišmiša. Ovi im odgovore da im ne mogu pomoći jer su oni, zapravo, ptice. Kada su im se za pomoć obratile ptice odgovorili su jednako, jer su oni, zapravo, miševi. Postoji tako solidarnost potlačenih koji se bore za pravdu, ali i solidarnost onih koji ih tlače i ne žele ispustiti iz ruku tlačiteljsku moć. Postoji solidarnost među teroristima, kriminalcima. Koliko je ovaj zajednički temelj neodređeniji toliko će biti manja motivacija za solidarnim djelovanjem. Što npr. imaju zajedničko karitasov djelatnik i onaj kome on pomaže? Stoga se nameće logično pitanje do kuda bi trebao ići taj solidarni angažman za drugoga. Što je jedno od temeljnih pitanja karitasovih djelatnika i njihove empatije prema potrebnima. Čak i GS upotrebljava pojam solidarnosti prvenstveno u apstraktnom ili općenitom smislu i kontekstu: Svijet tako živo osjeća svoje jedinstvo i uzajamnu ovisnost pojedinaca u nužnoj solidarnosti.(GS 4) Upravo apstraktnost te zajedničke podloge solidarnosti glavni je uzrok krize solidarnosti danas. Kršćansko poimanje solidarnosti, kao jednog oblika ljubavi prema bližnjemu, može taj zajednički temelj konkretizirati. U svjetlu vjere solidarnost teži da samu sebe nadiđe, da poprimi specifično kršćanske razmjere posvemašnje dobrohotnosti, opraštanja i pomirenja. Tada bližnji nije samo ljudsko biće sa svojim pravima, već on postaje živa slika Boga Oca, otkupljena krvlju Isusa Krista i podvrgnuta trajnom djelovanju Duha Svetoga….U svjetlu se vjere pokazuje novi model jedinstva ljudskoga roda, na kojem se u konačnici mora nadahnjivati solidarnost. (Socijalna skrb 40)

2. NOVI OBLICI SOLIDARNOSTI

Novi oblici siromaštva imaju potrebu za novim oblicima solidarnosti. Bogati nisu samo vlasnici kapitala nego svi oni koji na tržištu konkurencije uspijevaju osvojiti i zadržati istaknuto mjesto. Oni su zagovornici sustava koji živi i funkcionira na leđima većine čovječanstva, koji prirodna dobra prisvaja i koristi ne vodeći brigu o budućnosti. Nasuprot tome razvija se novi oblik solidarnosti koji ne obuhvaća samo klase u društvu, nego je puno širi, jer ima za cilj razvoj svih ljudi i pravedniji poredak za sve. To je solidarnost ljudi koji se zauzimaju za zaštitu okoline, održivi razvoj, poštivanje ljudskih prava, oprost dugova najsiromašnijim zemljama. Upravo takvu općenitiju solidarnost naglašava enciklika “Socijalna skrb”: Takva se solidarnost unutar svakoga društva valjano ostvaruje jedino ako se svi njegovi članovi međusobno priznavaju osobama. Oni koji imaju veći utjecaj, jer raspolažu većim dobrima i zajedničkim uslugama, moraju se osjećati odgovornima za slabije i biti spremni s njima dijeliti ono što posjeduju. U duhu te iste solidarnosti, oni koji su najslabiji ne smiju, sa svoje strane, zauzeti puki pasivan ili rušilački stav u društvu, već treba da za dobro sviju čine ono što je u njihovoj moći, dakako braneći pritom svoja zakonita prava…

U stvaranju solidarnog ozračja mi moramo učiti iz povijesti, a ona pokazuje da, kada jedno društvo dođe u fazu određenog blagostanja, solidarnost prestaje biti samo po sebi razumljiv fenomen koji se spontano rađa među pojedincima ili grupama. Solidarnost postaje sve više zahtjev upravljen zajednici, državi. Naravno da u tom slučaju solidarnost poprima nove oblike. U njoj sve veću ulogu dobiva reciprocitet, te postaje stvar određenog “društvenog ugovora”. Tko od društva nešto dobiva, on to mora u nekom obliku društvu i vratiti. Iz perspektive katoličkog socijalnog nauka takvi oblici solidarnosti nisu dovoljni, jer postavlja se pitanje solidarnosti u odnosu na one koji iz bilo kojeg razloga nisu u stanju uzvratiti solidarnost, kao npr. siromašni ili hendikepirani. Taj problem rješava samo Karitas. Nema reciprociteta. To je viši stupanj solidarnosti gdje solidarnost biva oplemenjena.

Bilo bi idealno kada bi solidarnost u obliku društvenog ugovora bila tako koncipirana da se sredstva,  stvorena na takav način, usmjere na zadovoljavanje potreba ovih kategorija ljudi. Ali se to uvijek ne događa i poglavito ne događa se automatski.

Razumljivo je, stoga, da taj cjelokupni proces na kraju krajeva proizvodi određeni individualizam u svim segmentima društva u kojem sada valja ponovno uspostaviti solidarne odnose. Taj individualizam ili usmjerenost na samoga sebe stvara ozračje u kome solidarnost postaje prvenstveno stvar slobodnog izbora, a ne potreba ili zahtjev. Većina ljudi, upravo zato jer živi dobro, ne osjeća potrebu uključivanja u zajednicu solidarnosti, jer nema potrebu za reciprocitetom. To ipak ne znači da individualizam nužno razara solidarnost. Nestaje, doduše, solidarnost tradicionalnog tipa, solidarnost između uskog kruga ljudi, ali stvara se solidarnost na širem, globalnom i planetarnom planu. Prvenstveno iz dva razloga: sveopća nesigurnost i dezorijentiranost, s jedne strane, te svijest o opasnostima koje nadilaze tradicionalne granice, kao što su ekološki problemi ili pitanje atomskog oružja. Ova dva fenomena, pored raširenog individualizma, prisiljavaju ljude na neke nove oblike solidariziranja. Solidarnost postaje solidarnost bez ili iznad granica. Ovdje se naravno postavlja pitanje koliko je ova solidarnost realna, a koliko samo verbalna, da li ona uspijeva ljude navesti da osobno preuzimaju odgovornost ili se svodi samo na prizivanje nekoga drugoga, npr. države, da rješava nastale probleme. Bez obzira na to, takav planetarni oblik solidarnosti stvara nove grupe, nova udruženja utemeljena na solidarnosti, kao substitute tradicionalnih oblika udruživanja.

Ovaj fenomen naglašen je u zajedničkom dokumentu Njemačke biskupske konferencije i Savjeta Evangeličke Crkve u Njemačkoj koji nosi naslov: “Za budućnost u solidarnosti i pravdi”: Budući da je postala globalna ugroženost, i solidarnost mora poprimiti globalne konture, što je posebna prilika za kršćanstvo čija antropologija zastupa univerzalnost ljudskog dostojanstva. U tom kontekstu onda valja podjednako vrednovati sporadično solidarno organiziranje na nekoj lokalnoj razini kao i ono na međunarodnoj.

3. MOTIVACIJE SOLIDARNOSTI

Puno se i često govori o potrebi solidarnosti, ali problem je retoriku zamijeniti praksom, tj. vidjeti kako je moguće solidarnost učiniti operativnom.

Koliko je zajednički temelj ljudi koji žele biti solidarni jasniji, toliko će motivacija biti veća. Poznata je priča o slijepcu koji se potuži hromome kako bi želio na tržnicu ali ga nema tko povesti onamo. Hromi se, naprotiv, potuži kako i on želi onamo, ali nema ga tko ponijeti. Ipak se dosjete te slijepac hromoga uzme u naručje, a ovaj mu pokazivaše put. Zajednički hendikep postao je temelj solidarnosti. Ali i ovdje se traži da netko bude spreman na solidarnost. Ako je u ovoj priči jasno da zajednička potreba postaje motivacijom solidarnosti, nije uvijek tako jasno kada se radi o solidarnosti među skupinama ljudi čiji su interesi različiti. Što bi to nekoga moglo navesti da bude solidaran, ako on sam te solidarnosti nije potreban? Opravdano je, stoga, mišljenje kako sama solidarnost postaje apstraktna, ako nije popraćena onim što kršćani zovu “ljubav prema bližnjemu”. Ova se dva pojma moraju upotpunjavati. Za uspostavu solidarnosti nije dovoljan neki razlog “izvana”. Odlučujuće je u tom smislu antropološko poimanje “drugoga”.

U nas u Hrvatskoj prisutno je mišljenje kako je teško uspostaviti solidarne odnose zbog sveopće krize društva, poglavito one materijalne. Ljudi su  preopterećeni sami sobom, svojim egzistencijalnim pitanjima, a da bi se mogli posvetiti drugome. Međutim, da bismo shvatili što je sve važno uvidjeti kako bi se postiglo veće uvažavanje vrjednote solidarnosti, valja naglasiti da samo povećavanje standarda ne znači automatsko povećavanje solidarnosti. Baš suprotno. Upravo u imućnim društvima, u kojima postoji široka lepeza mogućih individualnih ostvarenja, umanjuje se važnost socijalnih povezanosti. Pitanja kao što su “Kako živjeti?” i “S kime živjeti?” u takvim se društvima poimaju kao individualna pitanja na koja je moguće i individualno odgovoriti. Drugim riječima, čovjek zadobiva svijest da sam može riješiti sve probleme. Socijalne navezanosti, npr. u obliku bilo kakve solidarnosti, izgledaju više kao kočnica individualnom razvoju.

4. SOLIDARNOST KAO PROCES

Ovo na prvi pogled može izgledati gotovo idealno rješenje za društvo koje nema potrebu solidarnosti. Valja, međutim, uočiti da ovdje solidarnost biva shvaćena samo kao nužnost obrane od zla, potlačenosti, neimaštine, a ne kao vrednota koja ima svoju vrijednost uvijek, bez obzira na životni standard. Život u društvu u kojemu nema osjećaja za potrebu solidarnosti može na duže staze itekako stvoriti nepremostive individualizme i egoizme, što na kraju krajeva stavlja u pitanje i mnoge druge vrjednote koje su ovisne o prakticiranju solidarnosti. Pomislimo samo na mogućnost recesije nekog društva ili na potrebu privikavanja na život u nekom siromašnijem društvu. Stvaraju se neminovno psihičke traume, nemogućnost prilagođavanja, izoliranost, nezadovoljstvo i anonimnost. Apsolutno je premalo na solidarnost gledati samo kao na lijek protiv siromaštva.

Možda i tu leži šansa razvoju solidarnosti u hrvatskom društvu, s obzirom da se ne možemo ubrojiti u bogata društva. Solidarnost kao odgovor na konflikte samo je prvi i rudimentalni oblik solidarnosti. Ona mora postati krepost koja će biti trajni sastavni dio društvenog života. Ovaj proces kroz koji prolazi izgradnja istinske solidarnosti, od rudimentalne do solidarnosti kao kreposti, u Hrvatskoj se događa prvenstveno u djelovanju karitasovih djelatnika. Oni su jedna avangarda izgradnje solidarnosti kao trajne društvene i moralne kreposti.

5. SOLIDARNOST I SOCIJALNA PRAVEDNOST

U društvu gdje je sve podređeno ekonomskim zakonitostima vlastiti interesi su često predstavljeni kao zajedničko dobro. U takvim slučajevima neke vrijednosti  etičke naravi, među kojima je solidarnost, nužno postaju paravan za širenje autentičnog materijalizma. Drugim riječima, događa se da na taj način egoizam i pohlepa, pod plaštem tzv. “solidarnosti”, zadobivaju rang društvenih kreposti. Postavlja se ključno pitanje: postoji li volja da se u modernom društvu određenim etičkim principima, kao što su pravednost i solidarnost, dade primat? U tom smislu ključnu ulogu igra politička volja koja se neće stvoriti unutar stranaka, nego izići iz socijalnih gibanja. Socijalna pravednost postaje pretpostavka uspostavljanju solidarnosti;  znači da se svatko osjeća odgovornim za drugoga jer zna da je svatko svakome nešto dužan. A ne zato jer od drugoga očekuje uzvrat.

S kršćanskog motrišta nemoguće je potpuno odvojiti solidarnost od pravednosti, onako kako to pokušavaju učiniti određene političko-društvene doktrine u nekim razvijenim zemljama. Prema njima država ima zadatak uspostaviti pravednosti, dok solidarnost nije u njezinoj nadležnosti. Solidarnost je vrlina pojedinaca ili grupa, ali prepuštena njihovoj volji, spremnosti, požrtvovnosti. Ona nema moralnog ili juridičkog značenja izvan određene skupine. Solidarnost se u ovakvom poimanju pojavljuje isključivo kao individualna stvar, utemeljena u konkretnim potrebama, a ne u poimanju čovjeka kao osobe društvene naravi. Takav oblik solidarnosti ne može zadobiti snagu da bi bitno utjecala na društvena zbivanja. Ona može donekle biti tolerirana u društvima s visokim standardom velike većine stanovništva, ali u društvima kakvo je naše, solidarnost mora biti moralna i juridička kategorija, “ozakonjena” i smišljeno usmjeravana na najugroženije kategorije ljudi. Naime, ako se u kršćanskom poimanju pravednost i solidarnost upotpunjuju, onda su i jedna i druga u nadležnosti države. Barem u supsidijarnom smislu, kada solidarnost “privatnog” tipa postaje nedovoljna za rješavanje strukturalnih problema. U nas se pokazalo da takva solidarnost, utemeljena samo na dobroj volji pojedinca ili neke grupe, postiže samo djelomičan uspjeh. Valja solidarnost shvatiti jednostavno kao konkretan način ostvarenja pravednosti.

Solidarnost znači smisao za društvenu pripadnost, sudioništvo i suradništvo, što je uvjet da bi se mogli ispuniti zahtjevi socijalne pravde…solidarnost ne smije značiti tutorstvo nad drugim … nego samo pomoć kako bi on mogao ispunjavati svoje dužnosti te tako brinuti i o sebi i o općem dobru.

6. NADIĆI RADNIČKU SOLIDARNOST

Ako znamo da je pitanje solidarnosti pokrenuto prvenstveno u radničkim krugovima, nameće se konstatacija da ova “radnička solidarnost” koja je sve do sada služila kao model našeg govora o solidarnosti, mora postupno prerasti u “svakodnevnu solidarnost”. Pitanje je npr. koliko bi mi, u sadašnjoj situaciji, mogli biti solidarni s ljudima koji žive daleko od nas i nalaze se u potrebi, kao što su to bile tisuće mladih po Europi u odnosu prema našim potrebama za vrijeme Domovinskog rata. Nije za isključiti, međutim, da ovi novi modeli svakodnevne solidarnosti mogu imati utjecaja i na solidarnost unutar radničkog i poduzetničkog svijeta.

Stoga, uspostava neke nove solidarnosti mora poštivati određene uvjete bez kojih se ne može ostvariti na duže vrijeme:

1. Nije dovoljno solidarnost organizirati ili profesionalizirati unutar socijalne države. Ona mora biti usađena u svijest ljudi kao vrednota.
2. Naglasiti važnost odnosa solidarnost – religioznost. Religiozna motivacija solidarnosti nužna je uvijek, ali poglavito onda kada od partnera nije moguće očekivati reciprocitet. Solidarni čin za kršćanina je mjesto susreta s Bogom. Ljubav prema bližnjemu može solidarnosti udijeliti specifičnu dimenziju gratuiteta koji je teško ostvariv inače u društvu utemeljenom na profitabilnosti.
3. U kontekstu sveopće solidarnosti možemo u budućnosti očekivati razvoj parcijalnih solidariziranja, solidarnosti unutar pojedinih sektora. To će omogućiti brže i bolje konkretiziranje solidarnosti koja bi inače mogla ostati apstraktni princip.
4. Solidarnost će postati nad-ideološka, pragmatična stvarnost, čime će se lakše ostvarivati, ali biti će i labilnija.

Sumnjam da postoji neka druga instancija u ovom našem društvu, osim Crkve i možda nekih drugih vjerskih zajednica, koja bi se mogla staviti na čelo ovog potrebnog procesa sveopće solidarizacije. Jedino Crkva, i to zato jer u svjetlu molitve Gospodnje, pravo na kruh ne smatra samo etičkim, nego i religioznim pitanjem, te neće nikada dopustiti određene kompromise u tom pitanju. Nije, stoga, čudno ako danas svi ugroženi i siromašni svoj pogled upiru poglavito u Crkvu i njezine službenike. Ovo može biti znak životnosti vjerskog života u našem društvu, ali je i izazov Crkvi danas u tom društvu.

Postoji, zacijelo, i laički korijen solidarnosti, a to je strah da prevelike socijalne razlike ne ugroze ekonomski razvoj. No, postoji i jedan puno dublji, religiozni korijen, onaj koji priziva Božje očinstvo nad svim ljudima i njihovo iskonsko bratstvo. U tom smislu solidarnost postaje drugo ime za pravednost.

Da istinska solidarnost bez Boga ne postoji razvidno je iz mnogih biblijskih tekstova. Možda se to najslikovitije vidi na prvim stranicama Biblije. Nakon grijeha, kada Bog čovjeka pita kako se to dogodilo, čovjek optužuje drugoga, ženu. Prve riječi nakon što se čovjek udaljio od Boga jesu optužba drugog čovjeka.

I nama predstoji razrada jedne kulture solidarnosti na robustnim religioznim temeljima. Crkvi za to nisu prvenstveno potrebni profesori ili socijalni eksperti, nego kreativni kršćani koji će znati biti posrednici između Riječi Božje i ljudske povijesti. To su, po mijem skromnom mišljenju svi oni koji se nesebično stave u službu Karitasa.

7. KRŠĆANSKO POIMANJE SOLIDARNOSTI

Specifičnost kršćanskog poimanja solidarnosti je u tome što kršćani temelj solidarnosti smještaju u narav i dostojanstvo čovjeka, za razliku od mnogih drugih doktrina koji u solidarnosti gledaju samo praktični način svladavanja problema, te razlog solidarnosti traže ne u čovjeku kao takvom, nego u drugim povijesnim, ekonomskim, društvenim ili političkim čimbenicima. Samo u jednom svjetonazoru u kome solidarnost neće biti gledana isključivo kao nužni produkt određenog povijesnog trenutka, nego kao vrijednost utemeljena u naravi čovjeka, moguće je shvatiti tu povezanost pravednosti i solidarnosti; pravednost gotovo poistovjetiti sa solidarnošću, i onda na tim temeljima graditi socijalno društvo. Kada bi se u budućnosti uspjelo stvoriti više društava na tim načelima, to bi bio pozitivan znak rješavanja nagomilanih problema. Neki u tom smislu svoje nade polažu u Europsku uniju. U svojim prvim govorima nekadašnji predsjednik Europske komisije Romano Prodi naglašava kako u budućnosti Europska unija mora pronaći “vlastitu dušu, tj. kako se u pitanjima socijalne sigurnosti i zapošljavanja mora temeljiti na principima jednakosti i solidarnosti.

Nama u Hrvatskoj ne preostaje za sada ništa drugo nego inzistirati na stvaranju određenih zakonskih okvira u kojima će solidarnost postati društvena vrlina o kojoj će se brinuti ne samo pojedinci ili društva “dobre volje” nego država sa svim svojim mogućnostima.

M. Valković, govoreći o socijalnoj problematici u Hrvatskoj kaže: Iz puno razloga možemo prilično uvjerljivo protumačiti socijalna zaostajanja i raskorake, ali nam valja dobro paziti kojim smjerom ide socijalni razvoj u Hrvatskoj, da li dugoročno prema solidarnosti i socijalnoj pravdi ili prema raslojavanju i socijalnoj polarizaciji. Narodno i političko ’pomirenje’/povjerenje u socijalnoj Hrvatskoj treba počivati na solidarnosti i socijalnoj pravdi.

Upitno je da li hrvatsko društvo ide u tom smjeru.

8. GOVOR CRKVE O NEZAPOSLENOSTI

Postavljaju se, dakle, pitanja: da li su zahtjevi za socijalnom pravdom, pravo na zaposlenje, pravo na životni standard dostojan čovjeka, samo zahtjevi određenog humanizma ili svjetonazora ili imaju i, mogli bismo gotovo reći, “religioznu” težinu? Da li se tu radi samo o etici ili i o vjeri? Da li je nebriga oko rubnih skupina ljudi samo prekršaj određenih prava čovjeka ili je grijeh u pravom smislu riječi, tj. ne samo prekršaj odnosa prema čovjeku, nego i onih prema Bogu? Kako se neko društvo može smatrati utemeljeno na kršćanskim načelima, ako u njemu nisu solidarnost i socijalna pravda prioritet na ljestvici političkih i gospodarskih odluka? Da li je Crkva obvezatna progovoriti o ovim pitanjima samo na temelju njezine brige oko poštivanja nekih etičkih načela koja izviru iz prirodnog zakona, ili je obvezatna govoriti jer je to dio njezine vjere i poslanja kao sljedbenice Kristove: jer je to grijeh protiv solidarnosti i, na kraju krajeva, protiv zapovijedi ljubavi? Kao što je tek nedavno Crkva u novom kompediju socijaalnog nauka Crkve rekla kako je korupcija grijeh.

Iz ovakvih i sličnih pitanja proizlaze mnoga druga koja se tiču naše svakodnevne pastoralne prakse. Da li se govor o solidarnosti i socijalnoj nepravdi mora čuti i s naših propovjedaonica, ili se ograničava samo na prigodna pisma episkopata, na simpozije i sl.? Ako nas Krist uči da molbu za kruhom upućujemo Bogu Ocu, onda je ta molba dio naše vjere, dakle, i kulta. Da li se autoritet Crkve kada govori o tim pitanjima bitno razlikuje od autoriteta kada govori o pitanjima koja se tiču samo određene crkvene zajednice? Kada Crkva govori “unutar” crkvene zajednice, njezin je autoritet vrhunaravan, ima obvezatnu snagu koja proizlazi od samog Krista, jer je dobro koje je u pitanju, vječno spasenje, vrhunaravnog karaktera. No, da li taj autoritet Crkve kada govori o čovjekovom pravu na kruh svagdanji gubi aureolu sakralnosti i obvezatnosti samo zato, jer radi se o “profanim” stvarima? Nemoguće je očito pravo na kruh, molbu za kruhom, smatrati samo profanom stvari koja se, eventualno, tiče etičkih načela. Naime, ako “imati kruha” predstavlja “conditio sine qua non” da bi čovjek mogao gajiti ljudske i kršćanske kreposti neophodne za vječno spasenje, onda i autoritet Crkve na tom polju valja drukčije vrjednovati. Sveti Toma je to izrekao usporedbom kako lijepi cvijet (vjera i kreposti) ne može izrasti na trnovitom tlu (trajna borba za osiguranje osnovnih životnih potreba). Ako je molba za kruhom svagdanjim isto tako vrjednovana od samog Krista kao molba za dolaskom kraljevstva Božjega, onda govor Crkve o pitanjima kao što su solidarnost, socijalna nepravda, ljudski uvjeti života postaje “religiozna”, ne samo etička, dužnost. Njezin autoritet, pak, nije samo moralni, nego i religiozni. Manjak govora o tome i neosjetljivost za ova pitanja pogodili bi samo srce njezinog naviještanja vjere.

U tom smislu i opcija za siromašne nije u prvom redu etičko pitanje, nego pitanje vjere. Ona se tiče samog odnosa s Bogom Ocem. U tom smislu valja promatrati i pitanje rješavanja svih onih problema u čijoj je osnovi pitanje siromaštva. Tako volontiranje nije samo humanitarno ili socijalno prisustvo među ugroženima, nego postaje kritičko-proročki navještaj novog modela društva u kome solidarnost prevladava nad individualizmom. U današnjem društvu koje nastoji čovjeka izolirati i emarginirati, volontiranje dokazuje da postoji mogućnost društvenih odnosa koji nadilaze logiku individualizma i utilitarizma. Nije prvotno “učiniti nešto za siromašne”, nego “biti sa siromašnima”. A to, barem za sada, čini uglavnom Caritas i njegovi djelatnici.

Sve u svemu, valja reći sljedeće: karitasovi djelatnici, neovisno o tome jesu li toga svjesni, istinski su pioniri jedne solidarnosti koja postaje društvena krepost, ali i više od toga. Stvaraju jednu novu ljestvicu vrijednosti na kojoj predugo vremena za istinsku solidarnost nije bilo mjesta.