Pogreb vlč. Dragana Domšića u Grdoselu

Sprovodnu misu vlč. Dragutina Domšića, umirovljenog svećenika Porečke i Pulske biskupije, u utorak, 22. veljače 2022. predvodio je apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije nadbiskup mons. dr. Dražen Kutleša, a sprovodni obred porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan. Uz rodbinu, prijatelje, mještane te predstavnike župa gdje je pokojnik djelovao, sprovodu je nazočilo i dvadesetak svećenika.

Misa je održana u grdoselskoj župnoj crkvi Imena Marijina, a ukop na tamošnjem mjesnom groblju, u župi gdje je pokojni vlč. Dragan bio župnik 28 godina.  

„Dok Kristu upućujemo svoje molitve za vlč. Dragana zahvaljujemo Gospodinu za primjer što nam ga je on ostavio kao poticaj za naš život. Mnogi od nas prisutnih bili su s njime vezani dubokim prijateljstvom, zato znam da tako govoreći tumačim i osjećaje mnogih od vas. Poznajući vlč. Dragana znam da ne bi želio da mu izričemo pohvale, nego bi želio da govorimo o Evanđelju Gospodnjem, što je on činio cijeli svoj svećenički život“, rekao je mons. Kutleša na početku homilije.

„Vlč. Dragan izvršio je svoje poslanje, istrčao je svoju trku, završio svoj zemaljski put i ušao u radost svoga Gospodara, a nama preostaje da obratimo Pozornost na Providnosti i dobro te to iskoristimo u svome budućem životu“. Biskup je nastavio razlamajući Riječ iz Poslanice sv. Pavla apostola Filipljanima, koju je sv. Pavao napisao dok je bio u zatvoru očekujući suđenje. „Sveti Pavao bio je u to vrijeme obuzet mišlju ‘Što je bolje? Živjeti ili umrijeti?’, jer nije bio siguran na koji će se način Krist preko njega više proslaviti; živjeti u tijelu bilo bi potrebnije Kristovoj Crkvi, a umrijeti i biti s Gospodinom bilo bi bolje za njega osobno“, obrazložio je propovjednik.

„Kako bismo što bolje shvatili sam misterij smrti razmišljat ćemo o izrazu ‘otići’ kojeg sveti Pavao koristi. Sveti Pavao za riječ otići u grčkom izvorniku koristi riječ analio koja ima različita značenja“, rekao je mons. Kutleša te ih je u nastavku analizirao.

„Prvo značenje je razdvajanje nečega što je sastavljeno iz više dijelova. Kada promatramo čovjekov u život primjećujemo da je čovjek sastavljen iz dva temeljna dijela: iz duha i materije, duše i tijela. To su dva integralna, bitna i sastavna dijela i vrlo su različita u svom izvornom obliku. Tijelo je od materije, a duša je nematerijalna i posjeduje sposobnosti kao što su razumijevanje, ljubav, volja i ostalo. Između njih dvoje postoji poveznica čime čine jedno biće, jednu osobu koja se ponekad naziva prema tijelu ili prema duši, zemaljski ili duhovni čovjek. Ta dva dijela, toliko različita po svojoj prirodi blisko su sjedinjena. Tvorac toga jedinstva jest Bog, nitko ne zna što je to je to što povezuje i drži tijelo i dušu zajedno, to nam može pomoći kako bismo umanjili našu oholost i kako bismo došli do spoznaje da mnogo toga o čovjekovu žvotu ne znamo. Smrt je raspad toga sustava, odvajanje duše i tijela. Smrt nije ništa drugo do odvezivanje čvorova i spona koje drže duh i tijelo zajedno.  Kao što se ne može razdvojiti osobe sjedinjenje od dviju naravi u Kristu, božanske i ljudske, tako se ne može razdvojiti jedinstvo osobe vjernika i Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga čija je veza vječna ljubav. Smrtnost nas ne može odvojiti od Božje ljubavi“ zaključio je propovjednik o prvoj interpretaciji definicije smrti.

Kao drugo značenje izvornika grčkog izraza ‘analio’ propovjednik je naveo „rušenje, rastavljanje šatora, oslobađanje konopa i kolaca“. Šator nema trajni karakter kao kuća, upravo stoga ta interpretacija označava da je život u ljudskome tijelu put prema Obećanoj zemlji, prema Vječnosti. Treća interpretacija značenja riječi ‘analio’ je  odvezivanje konopaca, otpuštanje od sidra, isplovljavanje iz luke prema oceanu Vječnosti. Kao smrtni ljudi trebamo si posvjestiti da moramo otići iz ovoga svijeta, i da bez obzira koliko se mi navezali na sigurnost materijalnog u toj privremenoj luci moramo kao vjernici učiniti sve potrebno za taj naš put prema Vječnosti. „Trebamo sebi posvijestiti da naše istinsko bogatstvo leži negdje drugo a ne u ovoj luci gdje se sada nalazimo. Kao vjernici vezani smo uz smrt i naš kurs treba biti usmjeren prema Bogu. Smrt je brod u kojem se ljudi prevoze s obale ovoga svijeta ovoga svijeta na obale drugoga svijeta, smrt je postavljanje jedara i odlazak na putovanje koji vodi vječnom nebu, k Bogu“, naglasio je nadbiskup.

„Četvrto i posljednje značenje, prevodimo s riječju otputovati. Židovi su uobičajeno za smrt upotrebljavali izraz otputovati ili odlaziti. Tako sveti Pavao koristi isti način govora u skladu sa svojim sunarodnjacima, tako što smrt našega Gospodina Isusa Krista naziva odlaskom iz svijeta k Ocu. Apostol Pavao vrijeme svoje smrti naziva vremenom odlaska o kojem govori sa zadovoljstvom. I mi u našem uobičajenom govoru, kada želimo reći da je netko preminuo kažemo da je napustio ovaj svijet i otišao. Svjesni smo da postoji život koji je sada, život koji živimo u tijelu, ali smo također svjesni da postoji i život koji dolazi. Sadašnji život je prolazan, kao što kaže apostol Jakov u svojoj Poslanici, ‘Pa što je vaš život? Dašak se što se načas pojavi pa zatim nestane.’ Smrti je odlazak iz ovoga zemaljskog života. Kada pravednik odlazi iz svijeta ulazi u drugi, Vječni svijet.  Kada čovjek umire prekida svoje odnose s prijateljima i poznanicima i oni ga više ne vide. Mjesto gdje je živio ostaje prazno i više se ne vraća sadašnjem svijetu. Njegovi će prijatelji i poznanici otići k njemu, ali on se nikada neće vratiti. U zoru uskrsnuća bit će veličanstveni susret Božjih pravednika kada se ujedine i živi i mrtvi i nikada se više neće rastati i zauvijek će biti zajedno s Kristom. Smrt nije ništa drugo doli odlazak iz jedne kuće u drugu kuću, iz zemaljskog šatora do kuće koja nije sačinjena rukama, a nalazi se na nebesima. To je odlazak iz glinene kuće koja ima temelje u prašini i odlazak do vječnih stanova, do onih palača radosti i blaženstva koje se nalaze u Očevoj kući. Sve ovo nam koristi da lakše prihvatimo smrt i da nam bude ne tako odbojna, smrt je odlazak iz našeg propadljivog zemaljskog šatora u nebesku Očevu kuću, iz jednog grada u drugi, bolji, čiji je graditelj i stvoritelj veliki Bog“, rekoa je propovjednik.
„Iz svega rečenog o smrti može se primijetiti da to nije uništenje čovjeka nego je razdvajanje ljudske prirode i razdruživanja njezinih dijelova, duše i tijela. Ali nijedan od njih ne prestaje postojati. Duša postoji u zasebnom stanu bilo sreće ili bijede, ali i tijelo, svedeno na prašinu, iako je rastavljeno na milijarde atoma, točnije rečeno sedam kvadrilijardi atoma, 7×10²⁷,  ipak još uvijek postoji; iako je poput šatora srušeno, a njegovi dijelovi odvojeni, ipak su pažljivo postavljeni kako bi se sastavili u ljepšem obliku i redu“, pojasnio je mons. Kutleša.

„Svaki će, dakle, od nas pred sudištem Božjim za sebe dati svoj račun. Stat ćemo pred Bogom u osamljenosti naše vlastite duše. Njemu ne možemo ponijeti ništa osim dobrih djela koja smo učinili i vjere koju smo u životu izgrađivali. Ali ovo nije cijela istina. Nećemo stajati potpuno usamljeni pred sudište Božjim jer ćemo stajati s Isusom Kristom; ipak, odjeveni u njegove zasluge. Istina je, moramo stati pred sudište Božje u goloj osamljenosti naše vlastite duše, ali ako smo u životu s Kristom živjeli s njime ćemo zajedno biti i u smrti pred Bogom i on će biti naš branitelj i branit će naš usud“, rezimirao je nadbiskup.

„Velečasni Dragane,  mi Vas sa svim poštovanjem i zahvalnošću srca ovom svetom misom i ovim sprovodnim obredom predajemo milostivom Sucu i Ocu nebeskom kojemu ste živjeli i umirali. Živimo li dakle ili umiremo, Gospodinovi smo. Molimo Gospodina, kojemu je svećenik Dragan vjerno služio, da se snagom ove žrtve zauvijek raduje pred licem Gospodnjim i da s mnogostrukim plodovima svoga rada uđe u vječnu radost Gospodara svoga“, zaključio je mons. Kutleša.

U ime svećenika, redovnika i redovnica Porečke i Pulske biskupije od pokojnika se je oprostio generalni vikar mons. Vilim Grbac. Uz izraze sućuti rodbini i prijateljima, mons. Grbac je ukratko podsjetio na pokojnikov životni put.

„Poštovani svi koji se danas ovdje, a posebno vi, poštovani vjernici, koji ste bili dionici njegove svećeničke službe u župama u kojima je pokojni svećenik Dragan djelovao, dozvolite mi da izrazim jednu duboku iskrenu zahvalnost u ime svih kojima je služio u svojoj svećeničkoj službi. Želimo mu izreći riječi zahvale u ime svih koji su po njegovim rukama doživjeli susret s Kristom primajući sakramente, u ime svih koji su slušali njegovu riječ i doživjeli blizinu Božje Riječi, a dakako, i u ime svih koji su u teškim trenucima svoga života u njemu prepoznali utjehu i nadu. Svi mi koji smo imali čast upoznati ga pamtit ćemo njegov neumoran rad u župama u kojem je djelovao vodeći brigu o svakome čovjeku koji mu je bio povjeren, u duhovnom životu, a vrlo često nastojao je pomoći i svojim fizičkim radom. Nakon službe u župama pomaže u izdavačkoj djelatnosti poduzeća Josip Turčinović. Za njega je pisana riječ bila vrednota, vrijednost i bogatstvo. Surađujući s mons. Antunom Hekom, duži niz godina, dao je važan doprinos vrednovanju pisane riječi koja je bila od neprocjenjive važnosti tijekom cijele povijesti Istre u očuvanju vjere, nacionalne svijesti i hrvatskog identiteta i jezika. U njegovu životu bile su prepoznatljive vrednote koje su obilježile njegov život a to su: vjera, svećenički poziv i ljubav prema domovini, za te vrednote je živio, njih je svjedočio, one su bile sastavni dio njegova djelovanja pa i onda kada je radi njih trebalo služiti zatvorsku kaznu u Nišu, a i onda kad je te vrednote trebalo svjedočiti pred duhovnim i svjetovnim autoritetima. Njegova riječ je znala biti oštra, ali uvijek iskrena i otvorena. Dakako, u temelju njegovih riječi i stavova bio je njegov izvanredan osjećaj za pravdu, poštenje i istinu. Velečasnog Dragana pamtit ćemo po njegovoj jednostavnosti i skromnosti. Za njega to nisu bili nedostaci. Za njega su to bile vrednote koje bi trebale krasiti svaki svećenički život. Nadam se da će svima nama ostati pred očima njegov primjer svećenika koji služi svakom čovjeku, koji nije očekivao da mu drugi služe, kome vlastiti komoditet nije bio na prvome mjestu. Za takav život pravu nagradu daje samo Bog, a mi mu možemo izraziti zahvalnost ponajprije slijedeći njegov primjer, ali dakako i moleći da mu Bog bude nagrada za sve dobro je učinio tijekom svoga života i tijekom svoje svećeničke službe“ istaknuo je mons. Grbac.

„Želim se, dakako, ovoga trenutka najiskrenije zahvaliti svima koji su velečasnome Draganu bili od pomoći: djelatnicima izdavačkog poduzeća Josip Turčinović, Pazinskom kolegiju, a u zadnjim godinama, u zadnjim danima njegova života posebno djelatnicima Svećeničkog doma Betanija u Puli i zahvaliti im na njihovoj strpljivosti, njihovoj požrtvovnosti i dobroti.“

„Neka ga Bog kome je cijelim svojim životom služio i kome je vjerovao, neka ga nagradi vječnim pokojem i mjestom u svom Nebeskom Kraljevstvu“, zaključio je generalni vikar.

Nakon sprovodne mise lijes su iz crkve iznijeli svećenici, a pogrebna se je povorka potom uputila prema mjesnome groblju gdje je obred ukopa predvodio mons. Ivan Milovan.

Uz mnoge druge brojne velike i male poduhvate koje je vlč. Dragan realizirao, cijeloga života se, uz ostalo, trudio uljepšati crkve i druge sakralne objekte, a, u jednom paralelnom segmentu njegova interesa, posebno mu je na srcu bila vrijednost pisane riječi. Spojivši ta svoja dva područja djelovanja u Grdoselu je prigodom obnove crkve sam projektirao novi kameni oltar – u obliku glagoljskog sloga ‘g’, nadahnut  jednim od najstarijih glagoljskih spomenika u Hrvatskoj, upravo Grdoselskim ulomkom, iz 12. stoljeća. Voljom Božjom okolnosti su se posložile na način da je sprovod vlč. Domšića bio upravo 22. veljače, koji se obilježava kao Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Hrvatska glagoljica je naše povijesno pismo i jedan od nezaobilaznih simbola našeg nacionalnoga identiteta i kulture. 22. veljače odabran je kao spomen na dan kada je 1483. godine tiskana prva hrvatska knjiga – „Misal po zakonu rimskoga dvora”. Providnost je htjela da vlč. Domšić, bude položen u grob upravo u na taj dan, na 539. obljetnicu tiskanja prve hrvatske knjige, i to upravo misala; svojevrsni je to hommage njemu koji se cijeloga života neumorno trudio oko izdavanja knjiga, s posebnom ljubavlju prema onima koje proglašavaju Riječ evanđelja.

(G. Krizman)