Pedeset godina hoda za Kristom

Mons. Sergije Jelenić, ekonom i kancelar Porečke i Pulske biskupije proslavio je svečanom euharistijom u svojoj rodnoj župi Presvetog Trojstva u Svetoj Nedelji 23. svibnja 2026. godine, točno na dan mlade mise na tom istom mjestu, svoj zlatni svećenički jubilej, 50 godina misništva.

Uz rodnu župu i obitelj, u slavlju je sudjelovalo mnoštvo svećenika i od svih onih koji su kroz sve godine svećeništva mons. Jelenića, od početka i mladomisništva do danas, bili dio onih s kojima je surađivao kroz svoje službe i svećeničko djelovanje.

U nemogućnosti da osobno sudjeluje na ovom slavlju zlatnog jubileja, pročitana je homilija mons. Dražena Kutleše, zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika HBK, a nekadašnjeg porečkog i pulskog biskupa čiji je suradnik u to vrijeme mons. Jelenić dugo godina bio.

Govoreći o svećeništvu i zlatnom jubileju, nadbiskup Kutleša je istaknuo da je to „dragocjenih pedeset godina svećeničke službe prečasnog Sergija Jelenića: pedeset godina hoda za Gospodinom, križa i radosti, predanja i vjernosti.“ „Isus ne govori o lagodnosti, nego o odricanju, križu, gubitku života poradi njega i evanđelja. To je ključ za razumijevanje svakoga autentičnog svećeničkog života. Svećenik nije onaj koji je izabrao ‘siguran posao’, već se odazvao glasu koji ga je poveo dalje od vlastitih planova, u avanturu Božjega plana. U tome svjetlu i život prečasnog Sergija promatramo kao trajno ‘da’ Gospodinu raspetome i uskrsnulome.“

Jubileji su uvijek prigoda za zahvalu. Mons. Kutleša je poručio: „Danas želimo zahvaliti za taj odgovor. Zahvaliti za njegovu prisutnost u Crkvi, u ovoj istarskoj Crkvi, u životu tolikih ljudi kojima je bio pastir, ispovjednik, savjetnik, brat. Želimo zahvaliti i za njegovu vjernu suradnju u službama koje nije birao po svojoj sklonosti, nego ih je primao u poslušnosti: kao kapelan, kao župnik, kao kancelar, kao ekonom, kao onaj koji dijeli teret odgovornosti za dobro cijele zajednice. Sve to nalazi svoje mjesto u evanđeoskim riječima o odricanju, nošenju križa, gubitku života i stjecanju pravoga života.“

Zagrebački nadbiskup je naglasio: „Odricanje od samoga sebe zadobiva osobitu težinu u službama administrativne i upravne odgovornosti. Kao kancelar, prečasni Sergije služio je Crkvi ondje gdje mnogo toga ostaje skriveno očima vjernika: u dokumentima, odlukama, strukturi koja omogućuje samo pastoralna djelovanje. Odreći se sebe u toj dimenziji znači ne tražiti sebe ni u vlastitoj moći, ni u nezamjenjivosti, nego znati da i taj rad – tih, precizan, skriven od očiju drugih i ponekad vrlo nezahvalan, pripada ponudi vlastitoga života Bogu.“ Te nastavio: „Svećenik ne postaje savršen samim ređenjem. On ostaje učenik koji se uči kroz pogreške, neuspjehe, neshvaćenosti. Vjerujem da je i prečasni Sergije tijekom pet desetljeća svoga svećeništva upoznao vlastitu krhkost, trenutke nutarnje suhoće i kušnje. Ustrajnošću u službi unatoč poteškoćama, iskusio je snagu čistoga odricanja. Kada se ne povlačimo u ogorčenost, nego ostajemo na mjestu na koje nas Gospodin postavlja polažući pred njega vlastitu slabost, odričemo se iluzije da moramo sve sami nositi. To je odricanje od vlastite samodostatnosti kako bi Krist bio snaga u našoj slabosti.“

Razmišljajući o svećeništvu poručio je: „Križ jednoga svećenika danas ima mnogo lica. To je križ usamljenosti u trenucima kada ne može podijeliti teret s onima kojima služi. Križ nerazumijevanja, ponekad i nepravednih osuda ili očekivanja koja nadilaze ljudske snage. Križ slabosti Crkve, grijeha braće, ranjenosti zajednice koju voli, a nemoćan je iscijeliti je dovoljno brzo. To je i križ svakodnevne vjernosti u molitvi i slavljenju sakramenata i onda kada ne osjeća posebnu pobožnost, nego samo poslušnost i vjeru.“ „Križ svećeničkoga života ipak nije samo težina. To je i mjesto gdje Gospodin oblikuje srce pastira po svome Srcu. Kroz križeve služenja rađa se sućut, strpljivost, sposobnost slušanja, blagost. Kroz križ neuslišanih molitava svećenik uči moliti ne za uspjeh, nego za vjernost. Kroz križ vlastitih slabosti uči se poniznosti koja ne gleda druge s visine, nego iz iskustva zajedničke krhkosti.“

Gledajući na svećenički život, podsjetio je: „Prečasni je Sergije prije pedeset godina položio život na oltar, svjestan da time ulazi na put na kojemu je gubitak sebe zapravo dobitak. U tih pedeset godina taj se ‘gubitak’ preveo u tisuće misa, brojne ispovijedi, pomazanja bolesnika, krštenja, vjenčanja, sprovode, razgovore, odluke, sastanke. Mnogi od tih trenutaka već su izblijedjeli u ljudskome sjećanju, ali nisu izbrisani pred Bogom. Oni su zrna pšenice koja su pala u zemlju i donijela plod. Svećenik ne vodi statistiku svojih plodova; on zna da je njegov život skriven s Kristom u Bogu.“

Mons. Kutleša je na koncu propovijedi zahvalio: „Hvala za sve sate provedene u ispovjedaonici, u uredu, na sastancima, za oltarom, uz bolesničku postelju. Hvala za vjernost u onome što se ne vidi: u molitvi, u prihvaćanju odluka, u nošenju vlastitih križeva bez ogorčenosti. Hvala ti što si nas svojim tihim primjerom učio da se život ne spašava čuvanjem, nego darivanjem. Jedno posebno i osobno hvala za dvanaest godina vjerne suradnje i svakodnevne pomoći u nošenju tereta, ali i dijeljenju radosti i nada moje biskupske službe u dragoj Porečkoj i Pulskoj biskupiji.“

Mons. Vilim Grbac je na koncu sv. mise sažeo život i službe slavljenika od rođenja do danas: Mons. Jelenić rođen je u Svetoj Nedelji Labinskoj 19. srpnja 1950. od oca Renata i majke Ivanke. Sakramente kršćanske inicijacije primio je u rodnoj župi. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a srednju školu u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Visokoj teološkoj školi u Rijeci. Red đakonata primio je 1975. godine, a red prezbiterata 11. travnja 1976.

Njegove službe bile su: biskupski tajnik u Poreču, župa Nova Vas Porečka, te župni vikar u Poreču, deset godina župnik Savudrije i župni vikar u Umagu, župnik Umaga te Petrovije, Materade i Kršeta, župnik pulske župe Krista Spasitelja te župe Sv. Josipa u Puli i Galižane, bio je glavni urednik lista „Ladonja“, Kalendara „Istarska Danica“ te izdanja izdavačke kuće „Josip Turčinović“, župnik Funtane i suradnikom u Ordinarijatu u Poreču, te na koncu kancelar i ekonom biskupije. Monsignor Njegove Svetosti pape Franje i kanonikom Porečkog kaptola postaje 2019. godine.

Pročitan je apostolski blagoslov papa Lava XIV. te čestitke kardinala Josipa Bozanića, biskupa ordinarija mons. Ivana Štironje te mons. Ivana Milovana porečkog i pulskog biskupa i miru. Preč. Rikardo Lekaj čestitao je u ime svećenika Porečke i Pulske biskupije, preč. Blaž Bošnjaković u ime labinskog dekanata. Prije slavljenikove zahvale i blagoslova, u ime obitelji zlatomisniku je čestitala sestra Irene Mikuljan.

Mons. Sergije je zahvalno slavlje zaključio zahvalom svima koji su sudjelovali i doprinijeli ovom slavlju: „Bogu hvala za sve: za obitelj, svećenike, mlade s kojima sam radio i sve ljude koji su me kroz ovih 50 godina pratili i podržavali“.