Srijeda, 4 listopada, 2023
Duhovna zvanjaNovosti

“Od neba do Neba”

U emisiji “Od Krista pozvani” na Hrvatskom katoličkom radiju, u subotu, 30. travnja 2023. gost je bio vlč. Damir Štifanić, svećenik Porečke i Pulske biskupije, župnik Vodnjana.

Vlč. Damiru Štifaniću nebo je u domeni djelovanja i prije kao pilotu, ali i danas kao svećeniku. Ističe kako ga je u razmišljanju kamo usmjeriti svoj život majka molila da ne ide raditi u vojsku i da ne ide u svećenike, a ostvarile su joj se obje želje. Danas je župnik u župi sv. Blaža u Vodnjanu. U pastoralu nastoji svima pomoći da dožive Crkvu kao svoju veliku obitelj, kao i da kroz njegovo djelovanje prepoznaju Božju ljubav.

Emisiju poslušajte ovdje:

Vlč. Damir Štifanić rođen je u Puli 1973. godine. U razgovoru za emisiju ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija posvjedočio je da je odrastao u jednoj normalnoj vjerničkoj obitelji uz roditelje, baku i sestru. Prve korake u vjerskom odgoju primio je u obitelji. S početkom osnovne škole krenuo je na vjeronauk. „Bio sam u župi sv. Josipa u Puli koju su tada vodili franjevci konventualci. Nakon što sam primio prvu pričest počeo sam ići u župu sv. Pavla u kvartu u kojem sam i živio. Župa je tada tek stasala i bila u izgradnji. Bilo je to vrijeme nagloga rasta pulskih kvartova gdje su živjele radničke obitelji čiji su članovi bili zaposleni u Uljaniku. Uz rast župne zajednice sv. Pavla istovremeno se gradila i crkva što je nama mladima pružalo mogućnost da budemo angažirani u crkvi na više načina – od pomaganja u onome što smo mogli s obzirom na uzrast, ali i u ministriranju i svim onim aktivnostima koji se vežu uz župnu zajednicu poput predstava i druženja. Formiralo se jedno lijepo društvo koje se sastajalo i izvan same crkve. Ta prva sjećanja zaista su lijepa. Danas kada iz ove perspektive gledamo na ta vremena možda gledamo s negativnim osvrtom, obzirom na komunistički režim, ali kada se sve zbroji mogu reći da nosim lijepa sjećanja iz toga vremena koje je na svoj način obilježilo i moj kasniji put.”

Letenje ili medicina?

Vlč. Damir imao je prigodu u toj župi usko surađivati sa župnikom mons. Marcelom Krebelom. „Mons. Krebel bio je dugogodišnji župnik pa sam imao prigodu odrastati uz njega i gledati kako on radi s ljudima. Tu se nekako, možda, rodio prvi put poziv. Kako me je kroz odrastanje puno toga zanimalo – pomorstvo, zrakoplovstvo, medicina,… izbor interesa se kasnije suzio na letenje i medicinu. Medicina mi se činila previše komplicirana, a želja za putovanjima presudila je da sam svoj životni put usmjerio ka zrakoplovstvu. Otišao sam studirati aeronautiku u Zagrebu i nakon petogodišnjeg studija počeo sam raditi u hrvatskom ratnom zrakoplovstvu kao pilot na transportnim helikopterima. Radio sam u zrakoplovnoj bazi u Divuljama kraj Splita 10 godina. Za to sam vrijeme polagao i civilne dozvole vođen željom za duljim putovanjima. Uspio sam preći u civilne kompanije kako bih se otisnuo dalje izvan granica naše domovine. Godine 2006. prešao sam iz ratnoga zrakoplovstva u našu nacionalnu kompaniju Croatia airlines gdje sam letio idućih šest godina.”

Kako je radio ono što voli vlč. Damir nije imao problem sa stresom koji prati zanimanje pilota. „Većina ljudi pita o stresu kod letenja. Ja taj posao nisam nikada doživljavao kao stres, taj posao me je opuštao. Istina je da je to zahtjevan i naporan posao ali on nosi svoja zadovoljstva i vjerojatno ostavlja nekakav trag za organizam i nosi određeni zamor zbog neprestane koncentracije. Međutim, ako to volite i možete raditi onda to ne doživljavate kao nešto zamorno.”

Ostvarenje svećeništva – cjeloživotni proces

Vlč. Damir za ostvarenje svoga svećeništva naglašava da je to bio proces koji je trajao cijeli život. „Sada kada to gledam mogu reći da je vjerojatno tako trebalo biti. Iskrice poziva javljale su se od ranih godina djetinjstva. Prvi puta kada sam to doista intenzivno osjetio bilo je na jednom susretu ministranata na koji me poslao vlč. Krebel. Tada sam bio u šestom razred osnovne škole. Valjda se ta iskra, koja je postojala i ranije, probudila. Sjećam se da sam kroz sljedeća tri mjeseca intenzivno molio Gospodina da mi pojasni što je to što u sebi osjećam, i da mi pokaže je li to što osjećam zaista za mene. Nisam čuo nikakav poseban odgovor i mislio sam da bi najbolje bilo da porazgovaram sa svojim roditeljima. Nisam im otvoreno rekao o čemu razmišljam u svojoj glavi nego sam ih izdaleka pitao što oni misle da bih mogao biti kada odrastem. Moja majka, koja nije bila svjesna o čemu u tome trenutku razmišljam, rekla mi je budem u životu što god hoću samo da to bude pošten posao. Pritom je dodala da me moli da ne idem raditi u vojsku i da ne idem u svećenike, ako ne moram. Eto, majci su se ostvarile obje želje. Sljedećih mjeseci ispričavao sam se Bogu i molio da mi pokaže drugačiji put u mome životu.”

Krize u duhovnom životu

Tijekom odrastanja događale su se krize u duhovnom životu. „Moj duhovni život krenuo je sasvim drugačijim putem koji je bio uvjetovan ondašnjom situacijom u zemlji. Na studij sam krenuo početkom Domovinskoga rata i taj jedan susret sa životom, stvarnim svijetom, nepravdom, sa svime što se događalo. Izgleda da se nisam znao sa svim time nositi i to je jako duboko obilježilo moje sazrijevanje i odrastanje. Kako je to bilo vrijeme osobnog propitivanja, propitivanja vrijednosti koje su usađene u djetinjstvu, vjerojatno je došlo i do propitivanja vjere. Kroz niz godina pritisnut raznoraznim razočaranjima i događajima koji su se dogodili ja sam malo po malo izgubio vjeru i udaljio se od molitve, od Boga, od crkve.”

Čudesan povratak k Bogu

Vlč. Damir je doživio čudesan povratak k Bogu. „Bio je to jedan čudesan događaj i vjerojatno nisam jedini koji je doživio tako nešto – predivni susret s Gospodinom, želja za potpunim predanjem Božjoj volji. Tada nisam razmišljao o svećeničkom pozivu nego sam se nadao da ću svoj život posložiti u pravcu ostvarenja obiteljskog poziva. Ali, ono što mi je bilo najvažnije u tim trenucima bio je taj povratak k Bogu i to je ono što me je ispunjavalo. Međutim, počela se ponovno javljati iskra poziva koju nisam u početku razumio. Osjećao sam nešto poput čežnje koja negdje čovjeka zove, ali se ne može definirati. Ali malo po malo počelo se je to definirati. U početku sam bio prestrašen i nisam znao što bih činio. Trebao mi je savjet. Jedina osoba koja me je poznavala dovoljno dobro da bi mi mogla dati savjet – mons. Krebel, bio je tada pokojni. Ali, tu se našao moj prvi vjeroučitelj fra Augustin Kordić koji se tada nalazio na zagrebačkom Svetom Duhu. Odlučio sam ga posjetiti. On je iz svoje memorije izvukao jedan događaj s vjeronauka kada sam bio u prvom razredu osnovne škole. Tada smo na papiriće pisali što bismo bili kada odrastemo. Iako se nismo potpisivali, rekao mi je da je znao po rukopisu da sam ja napisao da želim biti svećenik. Od toga događaja do našeg susreta prošlo je 30 godina. Nakon te simpatične epizode uslijedio je ozbiljan razgovor tijekom kojeg sam malo bolje mogao sagledati taj poziv i čežnju koju sam osjećao u sebi.”

Rimski dani tijekom svećeničke formacije

Put formacije vlč. Damira započeo je u riječkoj bogosloviji da bi se nakon dvije godine studija nastavio u Rimu gdje je boravio u kolegiju Germanicum et Hungaricum i studirao na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Studirao je s bogoslovima koji su od njega bili mlađi i do 20 godina. „Iako je razlika u godinama bila svojevrsni prvotni šok, čak je i sam rektor bio od mene mlađi mjesec dana, poslije se to pretvorilo u nešto predivno. Divio sam se tim mladim ljudima koji su prepoznali iskru poziva u sebi, na nju spremno odgovorili i ustrajavali na tome putu. Ta zajednica me je nosila i u iskušenjima učenja njemačkog jezika s 40 godina života. Te rimske epizode sjećam se sa zahvalnošću prema biskupu mons. Draženu Kutleši koji me je poslao na studij u Rim. Tamo sam po prvi put osjetio što je to Katolička Crkva – na jednom mjestu, recimo auli, sjediti s bogoslovima iz svih dijelova svijeta. Tu se vidi ljepota i shvati što znači riječ ‘katolička’, da je to zaista sveopća Crkva koja je pozvana i poslana da bude obitelj svim ljudima svijeta.”

„Najdirljiviji trenutak na ređenju bio mi je trenutak prostracije”

Đakonsko ređenje vlč. Damira bilo je 2017. u pulskoj katedrali, a svećeničko godinu dana kasnije. Prisjećajući se intenzivnih priprema i samog svećeničkog ređenja istaknuo je: „Najdirljiviji trenutak na ređenju bio mi je trenutak prostracije. Nevjerojatno je što čovjeku sve prođe kroz glavu dok leži na podu crkve i dok se pjevaju zazivi svetaca. To je bio i trenutak propitivanja jesam li uopće dostojan toga poziva. Dok sam slušao imena svih tih svetaca dolazile su mi u misli epizode iz njihovih života, onoga traga kojeg su oni ostavili u povijesti Crkve i u tim trenucima čovjek se duboko saživi s tim zazivima i moli da i sam ostavi barem jedan mali trag u svom životu, službi, posvećenosti Bogu i Crkvi.”

Vrijeme đakonske službe vlč. Damir proveo je u Rovinju. U toj tradicionalnoj vjerničkoj sredini imao je prvi doticaj s pastoralom. „Pamtim topli prijem od vjernika. Vrijeme u Rovinju uvijek će mi ostati u lijepom sjećanju. U toj aktivnoj župi puno sam naučio. Rovinj ima oko 14 tisuća stanovnika i svojim je položajem privlačan i turistima te je pastoral prilično zahtjevan. Velika pomoć i uzor bio mi je i župnik mons. Vilim Grbac od kojeg sam jako puno naučio”.

Svećenički poziv – potpuno predanje Bogu i ljudima

Poseban događaj bila je proslava mlade mise u župi sv. Pavla u Puli. „Bilo je više dirljivih momenata – od blagoslova roditelja na početku same mise, pogleda na obitelj s oltara, zatim koncelebriranje s kolegama mladim svećenicima koji su mi ulijevali sigurnost i povjerenje. Prepuštanje njihovom vodstvu te mlade mise ostao mi je u posebnom sjećanju jer sam upravo kroz to prepuštanje i njima i Bogu osjetio ono što bi trebao biti moj svećenički poziv – potpuno predanje Bogu i ljudima. Biti svećenik ne znači samo biti vođa nego na neki način dopustiti biti vođen od Boga preko ljudi. A, najteži trenutak bio mi je zahvala na kraju mise kada sam se htio zahvaliti svim živima i pokojnima što je malo uzburkalo emocije.”

Svećenički hod vlč. Damir započeo je s geslom „Isuse daj da budem svećenik po tvome srcu!”. „To je ono što želim. Kako sam kasno krenuo putem svećeništva nisam imao nekakvih posebnih očekivanja i želja. Sjećam se tijekom razgovora s fra Augustinom Kordićem da me je pitao kako zamišljam svoj svećenički život, što bih ja htio. Nisam znao što bih mu odgovorio jer nisam imao nekakvih projekcija samo sam znao da želim biti tamo gdje me Bog hoće i gdje me šalje i raditi ono što On želi od mene. Tako se geslo samo po sebi nametnulo da možda i u mom ograničenom znanju i sposobnostima ljudi mogu prepoznati Božju ljubav kroz moje djelovanje. Kasnije sam doznao da je isto geslo imao i mons. Krebel ‘Isuse daj da budem svećenik po tvome srcu’ ali s dodatkom ‘po Mariji, k Isusu!’.”

Prva župnička služba u Vodnjanu

Prva župnička služba odvela je vlč. Damira u župu sv. Blaža u Vodnjanu, gdje nastoji svima pomoći da dožive Crkvu kao svoju veliku obitelj. „Drago mi je što sam došao u ovu župu koja ima svoje specifičnosti kao i svaka druga župa. Normalno je da svako mjesto ima svoje zakonitosti i svoj mentalitet. U ovom kratkom vremenu, otkako sam došao, imao sam prigodu upoznati dosta ljudi. Mislim da me zajednica srdačno prihvatila i osjećam se ovdje kao kod kuće. Ovo je lijepi grad nažalost malo nagriza zub vremena, što se vidi na građevinama, ali vjerujem da tamo gdje ima ljudi, gdje je zajednica živa, da će ta zajednička sinergija doprinijeti tome da grad zaista blista u novom sjaju.”

Za svoje svećeništvo vlč. Damir ističe da ga u potpunosti ispunjava i da nastoji ući u sredinu gdje je postavljen i vidjeti konkretne potrebe. „Čini mi se da je ovo naše vrijeme na svoj način zahtjevno jer smo se kao ljudi počeli udaljavati jedni od drugih. Nikada nismo imali veće mogućnosti komunikacije, a u stvarnosti se gotovo ne poznajemo. Prioritet mi je da župna zajednica bude zaista zajednica, da ne bude samo slovo na papiru, da je okupim zajednicu različitih zajednica kako bi se svi osjetili da je Crkva njihova velika obitelj.” U nastojanjima u pastoralu župniku, kako ističe, pomaže mreža suradnika što je vidljivo i u prisutnosti župe u virtualnom medijskom prostoru. „Imam oko sebe jednu lijepu grupu ljudi koji se zaista žele dati na razne načine ovoj župi. Sve ove promjene koje se vide plod su njihova rada. Nastojim im pomoći svojom prisutnošću i blizinom kroz duhovno vodstvo.”

U radu s ljudima vlč. Damir primijetio je da mnogi svoju vjeru shvaćaju kao skup pravila. Stoga zaključno poručuje: „Svojim životnim putem i povratku k Bogu shvatio sam da to nije nikakvo moranje nego odgovor na ljubav. U ljubavi nema moranja nego je to nešto što iskreno želimo jer volimo drugu osobu. Mislim da je kršćanski život upravo poziv na lakoću života, lakoću odnosa s Bogom i sa svojim bližnjim. Mislim da se sve to može onda kada se čovjek prepusti Bogu, iskreno i bez zadrške. Volio bih da to svatko doživi u svome životu.”

Razgovarala: G. Krizman; Priredila: S. Đuran; Fotografije: iz osobne arhive vlč. Štifanića

Povezane vijesti, prethodni gost emisije Od Krista pozvani, u veljači 2023. bio je preč. Milivoj Koren:

Crkva je dom i škola zajedništva! – Porečka i Pulska biskupija (biskupija-porecko-pulska.hr)

Najave