Župa sv. Mihovila arkanđela u mjestu Pazinski Novaki, u Pićanskom dekanatu, proslavila je u nedjelju, 4. srpnja spomendan sv. Ulricha biskupa, kojeg povijest hagiografije pamti kao prvog sveca kojeg je kanonizirao jedan papa, i to papa Ivan XV., godine 993. Do tada su biskupije i samostani sami odabirali svoje zaštitnike i slavili ih kao svece. U Pazinskim Novakima se sv. Ulrich slavi od davnina, a prema kazivanju mještana, to je i toponim za mjesto nedaleko naselja gdje se je nekada nalazila drevna njemu posvećena crkva. Njemu je posvećena župna crkva iz XVII. stoljeća, koja je vjerojatno sagrađena na mjestu starije, ranije građevine.

 1410644

Misno slavlje u nedjelju, 4. lipnja, predvodio je župnik, vlč. Mladen Pranjić. On je u prigodnoj homiliji podsjetio da je sv. Ulrich bio biskup Augsburga koji je umro na glasu svetosti. I tada, kao i danas, bila su teška vremena, zato od njega možemo puno naučiti za naš put svetosti. Na tom putu nam je potrebna Riječ Božja, rekao je propovjednik, i mi smo poput Ezekijela pozvani biti proroci, pozvani smo ne isključiti se iz Riječi. Mi imamo potrebe Duha Svetoga, snage Božje, milosti, da nas Bog „podigne na noge“, citirao je predslavitelj proroka. Bog poziva Ezekijela i šalje ga sinovima Izraelovim. Prorok poziva narod koji je skrenuo sputa, to nikada nije bilo lako, ni onda ni sada, kao ni u vrijeme biskupa Ulricha. Vjerujem da je i sv. Ulrich kušao ono što kaže prorok Ezekijel, „uđe u me Duh“. Nije bilo jednostavno biti biskup, tada kao ni danas, rekao je vlč. Pranjić, ista su vremena, teška vremena,  biti biskup znači ispravljati svećenike, suočavati se s narodom, stalno se nositi s problemima, živjeti u neprestanom stresu zbog problema, u takvim okolnostima je zbilja potrebno da, kao i proroka Ezekijela „Bog podigne na noge“. „Oči su naše vazda uprte u Gospodina“, to je činio prorok Ezekijel i sv. Pavao i sv. Ulrich, svi su oni gledali u Krista i od tuda sva ta njihova snaga, svaka milost. Govoreći o trnu sv. Pavla koji se spominje u Poslanici vlč. Pranjić je istaknuo riječi 'snaga se u slabosti usavršuje', u slabosti i neimaštini,  tek kada smo u potrebi u nama se nastanjuje snaga Božja, milost Božja, Duh Sveti. Moramo biti svjesni da ne kontroliramo stvarnost svojega života već da smo potrebiti Božje milosti, naglasio je između ostalog vlč. Pranjić.

Lik sv. Ulricha nalazi se na glavnoj oltarnoj pali, uz lik Blažene djevice Marije, a crkva posjeduje i povijesni drveni kip svoga zaštitnika, koji čeka restauraciju.

U Župi Pazinski Novaki, u župnoj kući je sjedište redovničke družbe Istarskih župskih sestara, ondje žive 4 sestre koje se brinu o crkvi te služe župi: s. Branimira Salomon, s. Davorka Bertoša, s. Branka Matika i s. Dolores Zornada.

Na kraju mise svi okupljeni su zajedno izmolili Molitvu za nova duhovna zvanja te Molitvu sv. Mihovilu arkanđelu, koje se uobičajeno ondje mole na kraju svake mise.

Mjesto Pazinski Novaki spominje se od 1341. a župa od 1487. godine. Župni arhiv se vodi od 1774. Župna crkva sv. Ulricha je jednobrodna, sa svetištem te 4 kapele i sakristijom. U župi je nastanjeno oko 240 stanovnika. (G. Krizman)

 

O sv. Ulrichu biskupu

U svijetu hagiografije sveti je Ulrich poznat kao prvi od pape svečano proglašeni svetac. Prije njega su pojedine biskupije i samostani sami odabirali svoje zaštitnike, slavili ih kao svece. Koncem X. stoljeća papa je to pridržao sebi i tako je ostalo do danas. Prva je, dakle, službena kanonizacija bila god. 993. u Lateranskoj bazilici, kad je Papa proglasio svetim augsburškoga biskupa Ulricha. Bilo je to 20 godina nakon njegove smrti. Papinska bula, upućena biskupima Galije i Germanije, govori da se u Božjoj Crkvi na slavu Svevišnjega sveti Ulrich, biskup, uvijek može slaviti kao svetac. Oko te kanonizacije radio je treći Ulrichov nasljednik na augsburškoj biskupskoj stolici biskup Liutolf. Inače je Ulrich odmah nakon smrti bio općenito štovan kao svetac.

Starodrevna augsburška biskupija počela je odmah svoga svetoga biskupa sa starokršćanskom mučenicom Afrom štovati kao svoga zaštitnika. On je i pokopan u njezinoj crkvi, u grobu koji si je sam pripremio. Münster sv. Ulricha i sv. Afre – današnja je zgrada veličanstvena kasnogotska i renesansna građevina – uz mjesnu katedralu najslavnija su svetišta Augsburga, mjesta za hodočašća iz cijele biskupije, ali i izvan njezinih granica. Svecu su po njemačkim zemljama podignute brojne crkve, a ima ih i u Sloveniji. Slovenci ga nazivaju sveti Urh. Na svojim se putovanjima blaženi Petar Faber iz Družbe Isusove rado zaustavljao na grobovima sv. Ulricha i sv. Afre u Augsburgu. Koliko je sv. Ulrich bio popularan i štovan svetac svjedoči jedno pismo monaha Otloka iz St. Emmerama iz g. 1050., u kojem stoji da miomiris svetosti svetog Ulricha struji kroz cijeli kršćanski svijet. U kasnom srednjem vijeku sveti je Ulrich bio često zazivan u raznim potrebama kao opće poznati pučki svetac. On je već za života bio poznat i ljubljen kao pravedan i blag čovjek, kome se mogao svatko bez straha približiti, pa je i kasnije kao svetac za puk postao privlačiv svetački lik.

Ulrich je po rođenju pripadao plemićkoj obitelji grofova iz Dillingena. Rodio se kao sin Ukbalda i Ditberge iz Švapske g. 890. u Augsburgu, u Bavarskoj. Crkveni je odgoj i izobrazbu primio u švicarskom samostanu San Gallen, jednom od žarišta vjere i kulture. Ondje ostade do g. 908. Zatim je godinu dana proboravio kod svoga rođaka Adalberona, biskupa u Augsburgu. Njega je naslijedio na biskupskoj stolici Iltin, a njegov će nasljednik biti Ulrich, koji će biskupovati pedesetak godina. Njegovo je biskupovanje prorekla sveta Viborada. Ulrich je kao augsburški biskup bio u svakom pogledu revan duhovni pastir, dobar upravitelj i u duhovnom i u materijalnom pogledu, čovjek sveta života, koji je i sam veoma strogo živio.

Vjerojatno je dobrota svetoga biskupa postala tako popularna i zbog njegove velike ljubavi i dobrohotnosti prema siromasima. Ti su osjetili njegovu darežljivu ruku. Ulrich je bio i veliki promicatelj redovničkoga života. Radi toga je g. 968. osnovao samostan Sv. Stjepana i obnovio samostan Sv. Afre. Taj je veoma stradao uslijed provale Mađara. Te je provale baš na Leškom polju kod Augsburga zaustavio car Oton I. Veliki potukavši 10. kolovoza 955. glavninu mađarske vojske. I Ulrich se mnogo brinuo za obranu svoga grada Augsburga te ga je zato opasao i zidinama.

Ulrich je bio uvjereni potpomagač politike cara Otona I. pa ga je podržavao protiv autonomaških težnja njemačkih feudalaca. Smatrao je da će jako carstvo biti u stanju promicati ispravan društveni poredak te da će u njemu i Crkva bolje i sigurnije moći vršiti svoju misiju. U ono doba kad se Europa tek počela oblikovati, to je bilo od velikog značenja. Ulrich je nastupio i kao mirotvorni posrednik između careva buntovnoga sina, a švapskoga vojvode Liudolfa, koga je pomirio s ocem.

Godine 972. Ulrich se našao u Ravenni kod cara Otona I. te se odrekao biskupije da bi ostatak života proveo u samostanu. Nakon napornoga biskupskoga rada umro je u Augsburgu 4. srpnja 973. godine. Bio je sahranjen u katedrali Svete Afre, koja je kasnije bila njemu posvećena. Svetim ga je proglasio 31. siječnja 993. na koncu Lateranske sinode papa Ivan XV. Sveti Ulrich je napisao nekoliko biskupskih poslanica, ali su se, na žalost, sve izgubile.

Osim u Augsburgu sveti se Urlich svečano slavi i u Ivreji u Italiji, gdje je na svom trećem putovanju u Rim godine 971. uskrsnuo mrtvoga dječaka. Ondje mu je već koncem X. stoljeća bila podignuta crkva, kasnije posve preuređena. Svetog Ulricha zazivaju u pomoć umirući, bolesnici raznih bolesti te porodilje moleći za lak porod.

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.